Tragovi u pijesku vremena...
U jednoj od onih noći dok sam gazeći nebesku rijeku bila izgubljena u strahovima stavih srce u vjetar njegove blizine i umjesto treperavih, ponekad varljivih očiju neba, ispred mene se prosu svjetlosni put ka svitanju.
Izađoh iz tame noći
zakoračih u svitanje sna
otvorih okna srca i upitah se
Tko sam ja?
Jedan čovjek stoji i gleda more i mjesečinu kako se kupa u tom beskraju. Tamna silueta muške ljepote i zrcaljenje tuge u očima. Između čovjeka i mora po pješćanom žalu, kao sjenka satkana od mjesečine, netko hoda. Žena duge plave kose zastade na tren i ogleda se u očima boje sna. Dokotrljala kapljica neke čudesne vode se iskrila na njenom licu. Suza kapnu na njegov dlan i pretvori se u izvor iz kojeg poteče rijeka bez povratka.
I više nisam bila samo ja, postadosmo ti i ja.
Razbili smo tišinu noći probuđenim,
još neostvarenim željama.
Vjetar je šumio baladu o ljudskim čežnjama,
a zvijezde šutjele o neostvarenim snovima.
Koračali su zajedno plažom čovjek očiju boje sna i žena duge plave kose. U tragovima njihovih stopala se kupalo tek naslućeno jutro buđenja.
Ti i ja
sjedinjeni u žudnjama
vidjesmo osmijeh neba
i na horizontu,
iza oblaka veliko svijetlo,
svijetlo nad svijetlima,
ljubav u našim snovima.
Dijana Jelčić
Tragovi u pijesku
|
