Svjetlost obzora...
Kiša koja je četrdeset dana padala prestade... iz pijeska i pjene izlijeće bijela golubica... zoblje zvijezde... rađa se mladi dan...
ti i ja u sjaju svitanja… sladunjava priča o početku vremena seoba… o žetvi plodova na poljanama sudbine… o ubiranju gorke riže podno životne kralježnice… prolazili smo močvaru sumnji… kroz šipražje slutnji… bili berači divljih ruža na padinama uzavrelih oblaka… trnje se zabadalo u dlanove… krvarili smo… iscjeljivali rane dodirima… poljupcima ispijali gorčinu žigosanja… preživjeli smo dane tihog umiranja…
Zalelujao je Nikin stijeg nad mrakom i mukama… zarumenile se usne ljepotom svanuća… tijelo zasjalo znojem srca… rodio se novi čovjek sa zrelim godinama u duši… rodila se nova žena ovijena svilenim šalom prohujalog vremena… odlutali smo u budućnost bez tragova prošlih strahova… ušetali u dvore novih svitanja obogaćeni ritmom darovanog nam života… na istoku je u sunčevoj svjetlosti blještalo jutrenje… iza horizonta se nazirao nedosanjani san…
trebamo li ga?... zaboravimo ga… oslobodimo se osrednjosti i neostvarivih sanjarija… nestvarnih trenutaka izgubljenih u lutanjima nedohvatnim zvjezdanim stazama… bilo je romantično vjerovati u snagu tvorevina izmaštanih na obroncima svjesnosti… da, bilo je romantično… ali to nije bio život…
To je bila metafizika, vjerovanje u dokazivost nedokazivih događanja… alkemija trenutaka traganja za kamenom mudrosti… potraga za svetim gralom… obmana opsjenara koje smo njegovali među dugim sjenama prošlosti… probudili smo se u moći sadašnjeg trenutka… smiješiš se… daruješ mi šalicu jutarnje kave… i lakoću postojanja u ovome ovdje i ovome sada…
Dijana Jelčić
prva fotografija... Jasna Marcelić
|
