dinajina sjećanja

ponedjeljak, 30.09.2019.

Ukoričen san...






"Mostovi pod kojima se budim" ...
naslov otkinut iz podnaslova
"sjećanja, mostovi pod kojim se budim"
iz davne zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.

U rasponu između 1987 i 2014- te godina ispisah tisuće tekstova...
iz tog kaosa izabrah meni najznačajnije i skupih u kolaž prohujalog vremena... Enes Kiševići je zbirku u svom osvrtu nazvao...

UKORIČEN SAN

Čitati najnoviju Dijaninu knjigu Mostovi pod kojima se budim..., znači sve dublje zalaziti u svjetlosni labirint. Ono što srce jest životu, to u biti Dijanina riječ nastoji biti poeziji. Srce ne odustaje od ljubavi, bez obzira bili mi u snu ili bili budni, bili ubojice ili sveci, starci ili djeca – srce naše ne odustaje od nas. A srce Dijanine ljubavi jest njezin dragi. Dijana je oko, a dragi sjaj oka. On je izvor, a Dijana je jeka. On je poezija i nadahnuće, a Dijana odsjaj toga nadahnuća. Zaštićena ljubavlju svojega dragoga Dijana se ćuti između duše i tijela, između svjetla i tame, između šutnje i Chopina.
Znajući da ljudsko srce i s premosnicom može osjećati i pisati stihove, njezina riječ teži biti bar atomom kozmičkog srca koje i vidljive i nevidljive svjetove na okupu drži i koje ništa zamijeniti ne može. Ćuteći se zaštićenom i voljenom u zagrljaju svojega životnoga izabranika, Dijana može sebi priuštiti luksuz one uzvišene Sokratove misli: Ljepši je zanos koji dolazi od bogova, nego li razbor koji dolazi od ljudi.
Iz takvoga sna pjesnikinju može probuditi samo miris kave i osmijeh njezinog voljenog.

U Zagrebu, 14. veljače 2014.

Enes Kišević





Život je varljivost u kojoj sjećanja slijevamo u iluzije. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici. Vidim djetinjstvo u sljezovoj boji, magija ljepote se proteže u nedogled. Pisanje o njoj je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer sjećajući se bujaju nježni osjećaji. Osjećanje osjećaja ljubavi prevladava, daruje prividu mnogoprotežnost. Sva moja lica, uplakana i nasmijana, tužna i sretna žive u ovom trenutku. Proces sjećanja je sličan procesu katarze. Treba ga znati prihvatiti, uhvatiti se u koštac s njim, odabrati i pamtiti one trenutke koji su bili presudni za ovo ovdje i ovo sada.

Koji je trenutak bio značajan, možda najznačajniji u našem dozrijevanju? Postoje li preklapanja naših životnih putova, koračanja istim tragovima?

U bijelini te daleke prostornosti se naziru tragovi naših koraka. Dolazimo iz različitih smjerova. Ti iz doline zelene rijeke, ja iz plavih daljina. Znakovi kraj puta mladosti se susreću na rondou tek dotaknute zrelosti.

Zajedno smo započeli ciklus sazrijevanja. Krenuli ka istom cilju, ti poetikom misaonosti, ja misaonom poetikom.

U čemu se razlikujemo?

Ti glumcem u sebi dotičeš teme razarajućih razmjera i zgušnjavaš ih u bitak pjesništva. Bio si i ostao pjesnik trenutka. Ja sam ostala vjerna znakovima neba. Još uvijek se izgubim u širinama zvjezdanih misterija. Ti me prizemljuješ ne lomeći mi krila za sljedeći let.

U čemu smo slični?

Dotičemo se izmaštanim pentagramima nedodirljivih osobnosti i gradimo ikosaeder kovitlajućeg zajedništva. Volimo sjećanja. Rado se vraćamo u dolinu tvoje mladosti. Tamo je početak sreće. Slušamo tišinu močvare. Zaustavljamo se na obali rijeke i šutimo. Neretva se rukavcima širi u deltu i slijeva u more. Uživamo stajati na vratima beskraja. Panta rei, život se kotrlja ka ušću, odživljeni trenuci se pretaču u poeziju kapi. Kockamo se samoglasnicima i suglasnicima, izmišljamo riječi, igramo se njima. Davni izmišljaji ožive u novima. Ne zapisujemo, samo pamtimo sintakse nagomilane u izljevima radosti. Sada se ta nenapisana priča odigrava na sceni sjećanja.

Pokušavam, ne mogu je sročiti u tekst.
Slike se vrtlože u zrcalu pamćenja.
Lijepe su.
Vjeruj mi.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.


- 08:18 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.09.2019.

Misao je srce poezije...







Contemplatio, latinski prevod grčke riječi "theoria" što znači razmatranje, znanost, nauka.
Razmatranje, razmišljanje, duboko poniranje mislima u nešto, umovanje, misaonost koja nema potrebe za praktičnom realizacijom.
(Riječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića)






Poetika kontemplacije je izvan granica naše ekonomske, društvene i političke involviranosti, nju susrećemo u sloganu "Nemoguće učiniti mogućim", u utopijama koje prestaju biti utopije, u potencijalima umjetnosti, koji otkrivaju, pronalaze novo, razvijaju mogućnosti i sposobnosti misli i djelovanja, ostvaruju do sada neostvareno.
Pokušah slijediti osjećaj Leonarda da Vincia, pokretom kvadrirati kružnicu i Dalievim osjećajem rastopiti vrijeme. Uronih u neiskustveni svijet postojanja. Slijedeći tu misaonu stazu osjetih da se utopije doista kriju u nama samima, da je Atlandida onaj dio duše koju još nismo do kraja upoznali, da se Utopija Tomasa Moorusa krije u srcu, da je sanjani Raj misaona dimenzija prostor- vrijeme, svijetlost koja obasjava moć sadašnjeg trenutka.

Slikar kontemplira dušu i onda ona postaje umjetničko djelo.
Pjesnik kontemplira ljubav, tada je cijeli svijet preobražen u pjesnika i ljubav. Pjesnik kontemplacijom postaje ljubav, njegov um vidi ljubav i njegove misli prelaze u stih.

Kontemplacija je umijeće izvan granica konvencionalne umjetnosti, estetika svakodnevice, kreativnost postojanja, sloboda misli, svijesnost osjećanja osjećaja, sjedinjenje misli i osjećaja u istinu o životu.





Misao si…

Misao sam, uzdrhtala tišina zatvorena u polutkama mozga.
Davna bol začaurena u režnju sjećanja,
umirući leptir u kukuljici svijesti.

Misao se pretače u emociju, uranja u srce,
ubrzava otkucaje.

Grliš me, sahranjujemo uspomenu.

U dvoje je podnošljivije.

Nazireš li tračak one mene
koja se bojala?

Upleo sam te u misao,
bila si dio mene.

Bio si bol,
neponovljiva misao,
bio si strah
neponovljiv osjećaj,
postojao si u vatri
očajanja.

Nad humkom pamćenja izgara patnja,
gasi se oganj straha.

Uspjeli smo,
prije potonuća u ludilo,
odagnati ružne misli.

Misao si, nježna,
postao si dio mene.

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 28.09.2019.

Iza suhozida sna...







se smješila duša... učila me letjeti... promtrati svijet obasjan mjesečevim srebrom...
na monitoru lucidnosti iscrtavah geometrijske oblike...
trodimenzionalnu stvarnost pretakah u piktogram želja...
slikovnim pismom ispisivah priviđenje ljepote...
savršenstvo mnogoznačja istosti... tajnovitost žudnji je oživjela...

osjetih nestajanje u tvojim očima...vidjeh ljubav iz tvoje perspektive...
u snu je sve moguće... i srce progleda u čežnji...
zaustavih pogled u mojim očima... doživjeh nemoguće...
vidjeh tvoj lik u njima... vidjeh tebe u ozraču tvog pogleda...
začudnost trenutka dotaknu budnost... tvoje disanje ma vratilo u stvarnost...
na usnulom licu trag mjesečine i osmijeh koji vidjeh u viziji...
osluškujem šum jeseni u krošnjama ispred prozora...
utihnule su gugutke koje su nas budile u zlatnim zorama ljeta...
budi nas tihovanje kiše... u piktogramu sjećanja vidim znakovlje dolazećeg vremena...

Kondor nad pučinom života... ljubav je jedina sloboda koja nas uzdiže iznad svih granica...
svetost odaje u kojoj je tišina moćnica nad urlanjem taštine...

Promatram rapsodiju boja pred oknima sobe u kojoj sreća bdije...
ti se budiš...

miris prve jutarnje kave i zvuci himne slobodi me odnose u mladi dan...



el condor pasa...

Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 27.09.2019.

Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu...




Bili smo buntovnici bez razloga,
adolescenti,
trajali u subkulturi mladalački zanosa.

Odrastanjem živjeli apsurde,
svjesni postojanja
u iluziji svijeta.

Zrelost objavljuje pobjedu
emocionalnog uma.

Oblikujem prostor,
bez sjećanja ne bih osjećala vrijeme.

Tereti prošlih godina nestaju rasapom tišine
raskošem zapamćene ljepote.

Nemam opravdanja
za tuge i boli,
bile su.

U zjenici vječnosti ples privida i jave,
u nabojima beskraja komplementarnost,
igrivost istina i zabluda,
svjetlost pobjeduje tminu,
sjene nestaju.






U buketu godina znatiželja i čuđenje,
korakom savladavamo razdaljine,
Vojnovićeva, Martićeva,
danas padom probudih ludensa...
jedna zvijezda padom dotaknu tišinu...

smijali smo se...
i pad je let ... letjela sam
i dohvatila Frankopansku,
mi kod Draška, džamonjin ručak i
i pesek došao ni od kuda...




ne odustajemo od igrivosti...


Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.09.2019.

Uvijek ista priča...





ili milost sudbinskih otisaka u vremenu...

što je vrijeme?... dimenzija, stanje, misao, osjećanje, trajanje…?
želim ti vrijeme… poruka sretnog srca…
I ja tebi želim vrijeme ljubavi…
vrijeme je ljubav…
ma za mene je sve ljubav… i pucketanje vatre u kaminu… i okus vina na usnama i titraji svijeća u zimskim večerima… i bog vremena koji u skrivenom kutu svemira proždire naše trenutke…
proždire li ih?...
nitko to ne zna… nisu znali ni oni prije nas… naslućivali su njegovo postojanje…
vrijeme je sudbinski put…

Osjećam kovitlac sjećanja… i misaonu rijeku sa svim njenim vijuganjima, meandrima, pritokama i rukavcima…
Volim to gubljenje osjećaja za vrijeme… nestajanje u transcedentnom poimanju stvarnosti… u rastu i milostima sudbinskih otisaka u pamćenju… zaustavljanje na dionicama u kojima sanjah budućnost… divno je uspoređivanje tadašnjih slika i preslika u ovome sada… vrtloži se misao… onodobna se slijeva u ovodobnu… ćutim bujanje nadahnuća… istost sa dodacima zrelosti je najvrjednije stanje svijesti… bogatstvo vlastitosti… nepresušen izvor… riječi izranjaju iz nutrine… važem ih na kantaru spoznaje… tražim u njima značenje, zrcaljenje sebe… osjećam i neusklađenost svjetova mladosti i zrelosti… u tome je istinitost nepatvorene zbilje… i one i ove… jedno je ostalo isto do najtananije usporedivosti… osjećanje osjećaja ljubav… njenog rasipanja u savršenstvo kruga… u sklad prostornosti… u harmoniju biverzuma… to je vrijeme zaustavljeno na ekvatoru sna u vječnom ekvinociju jave…

Ti i ja...pod suzama neba, pod suzama svetog Lovre... ti i ja u poeziji suza i drevnih oceana... ti i ja, dvije polutke zaobljene u kuglu sudbine…

Ponavljam se… znam… ali razbacani titraji srca obnavljaju stari ritam u novi osjećaj… s pomacima i zaboravom ponekih otkucaja šapuće tvoje ime… odbacuje obmane, tihuje nježnošću anime candide... snagom nutarnje tišine iz koje navire nadahnuće… pod kišom riječi uvijek nova, a ista priča o tebi i meni…

Dijana Jelčić

- 08:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 25.09.2019.

Ona i dvije vatre...






Ona, skoro nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja, skoro nestvarna na platnu života,
tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru, postade duša vjetra i
osjeti širinu doline i sve tajne svijeta kao svijetla u svom do tog trena
štedljivom životu.
Iznenada slobodna, iznad monotonije i zle sudbine vremena
rastrga korotu i poletje s lastavicama ka jugu.

Prolazila je ovim istim ulicama često, danima, tjednima, godinama, desetljećima.
Sve je ostalo nepromjenjeno.
Ili joj se to samo činilo???

Trenutak boli, tu oluju ruža, dotaknu osmjehom i osmjeh joj se vrati kao vjerovanje u ostvarenje želje izgovorene u noći suza svetog Lovre.

Žudnja mrvi sram.

Iznad maglovite stvarnosti je svijet bez vremena, a ono ipak postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i sreće.

Nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, kao skakač zaustavljen u skoku.
Iznenada iz golubljeg sivila, kao dvije vatre, izroniše oči.
Glas je stigao kasnije.

Nebo je jesenjom sonatom slavilo njen povratak.

Zaustavljena u očima boje sna Ona izgubi sva druga zrcala.

I kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti dodir dlanova na obrazu.

Otvara oči… slika se pretače u sanjivost prvojesenjeg dana… budi se šapatom tišine… svjetlost bojom vjenčanice odjeva stvarnost... Sunce ju zlati... događa se život tako jednostavan i lijep...


Dijana Jelčić





https://www.magicus.info/ostalo/poezija/ona
https://www.magicus.info/ostalo/zrnca-za-razgovor/dvije-vatre
- 08:28 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.09.2019.

Moji stari katreni... četrdeset i dvije godine kasnije...






Noćas je vjetar
odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja...


Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.

Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu.
Na srebrnom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.
Ruke spletene u vir snova

Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.


Na terasu preko usnulog cvijeća
se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.
Tugu nismo uspjeli pobjediti.


Trg cvijeća je šutio suncem
osjetih miris maja u februaru,
u zrcalu istine vidjeh
tvoju sjenu u dolasku.

Na uglu moje i tvoje ulice
Izlog snova,
na policama poredane minijature
sa oznakom
neprocjenjivo.


Mi danas djelimo tajne
kao nekada ručak.
Jesi li gladna?
Ne, volim te!


Dijana Jelčić- Starčević… “Odakle dolazi ljepota” Zagreb, 1987. davno napisano titra ekvinocij trenutka... tu smo... mi... sudionici istosti tmine i svijetla... ravnodnevice trajanja u zbilji... uron u moje godišnje doba... jesen vjekuje u meni... a utopije...???... neka bude ljubav... živimo je... :)


- 11:41 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.09.2019.

Sve naše jeseni...




Halkionski dani

Ne samo od srećne ljubavi,
Niti od bogatstva, slave u zrelom dobu, niti
od pobeda u politici ili ratu;
No kako život čili, i sve se strasti žestoke
smiruju,
Kako blistave, magličaste, tihe boje
prekrivaju večernje nebo,
Kako blagost, punoća, počinak, preplavljuju
dušu i telo kao neki svežiji, mirisniji
vazduh,
Kako dani bivaju u sve mekšoj svetlosti, a
jabuka najzad visi stvarno dovršena i
nehajno zrela na stablu,
Onda u krcato najspokojnije, najsrećnije od
svih dana!
Zamišljene i blažene halkionske dane!

Walt Whitman

(Prijevod Tin Ujević)






Jesen je stigla igrom oblaka i sunca. Uronili smo u predvorje tišine tek naslućujućih halkionskih dana.
Sjećam se vremena u kojem smo u rasponu između jesenjeg ekvinocija i zimskog solsticija osjećali bjes i milosrđe bogova, metamorfozu ljubavi u srcem odapet let vodomara. Promatrali smo povratak plejada na sjeverno nebo i čekali vrijeme blagosti i punoću spokoja.

Sporazumjevali smo se pogledima. Sjene prohujalih tuga su nestajale. Srca su progovorila dionizijskom opijenosti. Sreća. Ljubav je pobjedila demone i iznjedrila halkionsku savršenost trajanja u zagrljaju duše i materije.

Objavio si igru svjetlosti i odveo me stazama cjelovitosti mora, cjelovitosti kopna, cjelovitosti svemira, cjelovitosti vremena bez početka i kraja.
Osjećam kovitlanje vječnosti. Živimo lunarnim kalendarom, slijedimo iskonsko vjerovanje u snagu Mjeseca. Jesen objavljuje njegovu dominaciju nad Suncem.

Osluškujem romor vremena, muk dolazećeg ekvinocija. Veselim se.
Jesen nam daruje mekani sag požutjelog lišća po kojem bešumno koračamo ka snijegovima. znam… u dugim zimskim noćima ćemo tražiti bisere… izgubljene djeliće prohujalog ljeta… u olupinama školjki ćemo slušati poeziju mora…

Osluškujemo odlazak naglog ljeta i tišinu dolazećeg smiraja…




jesen se obznanjuje rapsodijom boja i sonatom mjesečeva srebra…
jesen u kojoj sam rođena…
jesen u kojoj smo vjenčani…
jesen u kojoj prođosmo kroz Scilu i Haribdu…
jesen pod krošnjama razgranatog vremena
jesen u kojoj tihujemo život i veselimo se dolasku halkionskih dana...

Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 20.09.2019.

Poetika Jakovljeve školjke...






U noći punog mjeseca, na putevma mjena susrećem pjesnike lutalice…susrećem sanjare riječovitih obzorja, obsjenare tajanstvenih privida, iluzioniste vremena…U ehu bezglasja čujem priču vode, poeziju kiše, poetiku suza, poemu o biseru… Suze na laticama cvijeta, duša zaspala u materijalnom svijetu, biser iznjedren iz zagrljaja pjeska i pjene, bijel kao odora mladenke, ali ponekada crnom kao gorke suze isplakane tuge…lovim slova i slovkam tvoje ime u bezdanu sanja…dodirujem vlati trave, ubirem znakovlje ljepote i slažem ga u gnjezdo na skutima svemira…pjev nebeskih ptica se slijeva u neispisane stihove umrlih poeta i tka antologiju svilenkastih rima…miluje oblake i cijedi njihovu srž, pretače u ciborij postojanja…u noći mjesečeva raspuknuća otkrivan nove pute ka trgovima svanuća na kojima rapsod poetiku postojanja sanja…iza okna jutrenja, u tmini kobalta se zrcali pješčana kula…zdanje sagrađeno od praha vremena…na njinim zidovima ucrtan svijet bez granica, na njenom tornju cvijeta cvijet nevidljivih latica...u tišini prskozorja čujem antologijski šapat…titraj poeme o biseru…glas vanvremenske ljubavi…e





Poezija je misaono- osjetilni dijalog, kolajna poetičnih bisera, niska sedefastih riječi iznjedrenih iz dubine oceana snova. Poezija nježno pruža otpor svijetu, lomi barijere, briše granice. U trenucima kada je svaka druga vrsta otpora bezizgledna ona juriša na barikade okrutnosti i postaje revolucija svijesti. Poezija ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom naših nutarnjih refleksija. Poezija je riznica dragulja i ljekovita kupka, melem za srce, eliksir za dušu. Sakrivena u svjesti poete, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, čežnja i ostvarenje neostvarenog sna. Utapam se u pjesmama napisanim srcem, u poemama biserja iznjedrenog iz dubine duše, u titrajima tuge i sreće, u ljubavi na dlanovima eterične stvarnosti. Blješte ti kristali kao najljepše zvijezde na virtualnom nebu, postaju svilenkasta poveznica prijašnjih i sadašnjih života, okosnica kozmosa. Pričinja mi se da smo poetikom počeli ostavrivati drevnu utopiju, stvarati Civitas Solis u ovom čudesnom univerzumu, grad sunca u kojem je vrhovna svečenica ljubav iznjedrena iz zagrljaja pijeska i pjene iz poetike Jakovljeve školjke.

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.09.2019.

Prožeta tobom...zbirka poezije @Morska zvijezda...






Na putevima virtuale su ostali tragovi naših koraka... isprepletale su se misli, osjećaji, osjećanja... umrežavali dijalozi... pretakali u sjećanja... pamtim sva naša previranja... te sićušne amulete pohranjene u poeziji suza tuge i radosti... zajedno smo prolazili Scile i Harbde... savladavali moreuze životne pučine... a bilo ih je... starili smo u nadanjima, željama, čežnjama i znatiželjama... slušali smo tišinu neizgovorivih patnji... čuli smo glasove nutrine... vapaje strahova koji možda i nisu bili strahovi... bila je to ljubav upletena u najnoviju zbirku poezije pesnikinje Anđelke Korčulanić.. blogerice @Morska zvijezda... Prožeta tobom...

"Sve kapilare mojih misli
prožete su tobom,
med si u mlijeu mojih dojki,
teško vino u nevinoj krvi..."

Anđelka prati to stanje ushićenja baroknim grozdovima divnih metafora...

Uživali smo u predstavljanju te moćne poezije... bili smo djelić te ljepote...

@Luki... @Poezija duše... blogerice koje više ne pišu na blogu i @Sjedokosi


virtualno prijateljstvo je to... sinoć smo se ponovo susreli u zbilji...

Dijana Jelčić

- 07:57 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 18.09.2019.

Bio je to dan...



Bio je to dan ispunjen ljepotom, prijateljstvom, ljubavi i umjetnošću...

u kaleidoskopu slika, u djelićima sjećanja... u očima neba... u zvuku morskih orgulja... u velovima tajanstvenih oblaka... na našim licima... u osmijesima... u šapatima i tišini... od purpurnih svitanja do ljubičastih sutona... u razgovorima se zrcali lice ljubavi...

dan prepun Sunca... mora... i prijateljstva... od Zadra do Mulina na otoku Ugljanu... dan prepun ljepote i smijeha... stvarno smo iskoristili dan...

Lutali smo Zadrom... posjetili muzej stakla... doživjeli divan zalaz sunca... slušali zvuk morskih orgulja... u gradskoj loži prisustvovali veličanstvenom otvorenju izložbe Ivana Meštrovića...

Zahvalimo njoj... svetici, majci, ženi...

„Zahvalimo njoj,
nepresušenom vrelu,
čiji tok sve suše
i potresi ne prekinuše.
Njoj, stablu samomu
koga sve bure ne iščupaše,
svi požari ne izgoriše,
koje zla kob kroz vjekove
po njoj prosu,
njoj čije žile ne uginuše,
čiji sokovi ne presahnuše. "

Meštrovićevim stihom zahvalismo se ljubavi što nas sjedinjuje sa dobrim ljudima... što nam daruje svoj najvreniji djelić... prijateljstvo...
i divan ljubičasti baldahhin dolazeće noći...

Dijana Jelčić






i još jedan divan dan... sjećanje na susret blogerica na promociji zbirke @Moraska zvijezda... pod starim krovovima... bilo je to zrcaljenje dugogodišnjeg sudjelovanja u carstvu blog . hr... @ vidrin smijeh, danas Sarah B, @ZlicaOdOpaka. i @dinaja... otvorile smo srca davno i dozvolie vremenu da oplemeni naše vrijeme kao lahor prohujalog ... i dolazećeg...
vrijeme, četvrta dimenzija, u njoj ljubav caruje, a ljepota susreta zrcali ljubav... bile smo... i tu smo još uvijek... neka se danas dogodi ponovo susret na dverima trenutka... veselim se...




- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 17.09.2019.

Večer za pamćenje... još jedna u nizu...





Sinoć u knjižnici Ogrizović promocija zbirke pjesama Ponoćni gosti...




a gosti su mu bili... glumci Zvonko Novosel, Zdenko Jelčić, Enes Kišević i glumica Nada Rocco




Pojava Đure Pavičića u hrvatskoj poeziji i književnosti nije zabilježena samo objavljivanjem 5 knjiga poezije u periodu od desetak godina, već i njegovim istinskim angažmanom na promoviranju svoje poezije, a isto tako, nesebično, i svih ostalih koji su to željeli.
Iako dislociran, medijski nepovezan i prometno izoliran, ovaj zaljubljenik lijepe riječi je, nekim čudom (a samo on zna kako i uz koje napore i prepreke) uspio "isplivati" na površinu svijeta u kojemu se piše i čita, govori i kritizira i nimalo lako priznaje novi pjesnički pokušaj... / Martinka Sučić-Tina




cogito ergo sum... Descartesova zabluda...

Kontemplativni čin uzburkava nutrinu. Misao, ta nevidljiva leptirica zatitra u orbiti postojanja i izazva uragan svijesti. Usnula sjećanja slažu mozaik u sliku čudesnih boja. Napuknute pjesme, neispisani eseji, nedovršene priče iskre u kolažu trenutka i zatvaraju uspomene u vječnost tog nedovršenog djela prošlosti. Neka neslušana muzika se kao nezastavljiva voda provlači kroz zaborav i uljeva u ciborij uspomena. Zvuk probada zid i nakon vriska razumjevanja postaje suptilna melodija prostor- vremena. Titranje sile teže zaobljuje odaju spoznaje u multidimenzionalnu sliku vremena, u misaonu Proustianu. Misao odjeva odoru čujne čulnosti. osjećam misao, ćutim njenu snagu, vidim njenu siluetu u odsjaju osjećanja. Do tog trena mrtvi mozaik sjećanja postaje fontana iskričave svjetlosti. Osjećam, dakle postojim.

Zar sam živjela omamljena Descartesovom zabludom? Mislila sam, dok mislim postojim. Nisam osjećala da su misli zrcalo osjećanja osjećaja.

Sjetih se Proustovog traganja za prohujalim vremenom. Njegove misli dotaknuše moja osjetila.
Sinestezija osjećaja me vrati u onaj daleki trenutak u kojem sam sanjala Combray i pokušavala osjetiti onog anonimnog spavača koji se dugo, dugo budio. Osjetih pjesnika zbilje.

Osjetih snagu Proustovih traganja za mišlju koja je postaje vidljiva silueta ljepote njegova izričaja. .

to se dogodio i sinoć slušajući poeziju Đure Pavićića.

Dijana Jelčić... "Umijeće vremena"...Misaona Proustiana...
- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.09.2019.

Na izvoru tajne...







Tišina… močvara šuti… i ptice tihuju… podne je… sparina odlazećeg ljeta se razlila dolinom… stigli smo sa Suncem… čekamo razotkrivanje tajne… ti I ja contra mundum… ti I ja u kukuljici trenutka… iza nas je ostao svijet nepromjenjivosti… ispred nas je svijet neizgovorivosti… univerzum svjetla i sna… na vratima vremena uranjamo u ocean samsare… osjećam vrtloženje životnog kotača… stojimo u središtu zbilje… oko nas četiri okna… četiri strane svijeta… četiri putokaza… četiri esencije postojanja… peta ključa u nama… osjećam usklađenost misli I osjećanja… naš let iznad točke prividnog mira… miris tek dozrelog grožđa omamljuje osjetila… jesen donosi poeziju kiše… ispire prašnjavi put ka ničemu iza kojeg se krije savršenstvo smiraja…





Listam fotoalbum... čujem zov davnina… iz srca prostora izvire vrijeme… uvija se oko nas blagošću dozrijevanja u želji… u trenutku raskošne spoznaje lakoće nastajanja i postojanja u zbilji…

Promatram tvoje lice… u očima sjaj novog svitanja… slijeva se u zenit života… vječno ponavaljajuća ljepota… vjekujemo u srži vječnosti… ti I ja contra mundum… protiv ne talasanja, protiv jednoumlja, protiv spletki i kučina… protiv zavisti i ljubomore… protiv taštine…

Na izvoru tajne bljesak svjetlost... obasjava okna ka četverostranoj stvarnosti… a mi u sebi nosimo quintu esenciju… i uvijek iznova se odlučujemo za ljubav…

Sve drugo se događa samo od sebe…

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.09.2019.

Uspomene srca...






Tamo gdje riječi šute,
gdje su misli nepotrebne
a ljubav u nama raste
Tamo gdje rijeka vremena
deltom grli more snova
a ljubav u nama traje
Tamo ćemo
na obali spokoja i sreće
zagrljajem ubiti hladnoću i
vidjeti cvijetanje nezaboravka,
tog čudesnog plavetnila,
znaka vječnosti želje i
trajanje plavog sna.





Sanjala sam san… dočekala svitanje da bih u kupki zbilje susrela uzbuđenje… u pijesku tišinom zapisala riječ... tračkom Sunca iscrtala ime… uskovitlala se rijeka… u njenoj virovitosti pronađoh smiraj… u njenom koritu nestajanje gubitnika sreće… pobjedih sebe i dobih sebe… vidjeh se u slikama… u viziji davnih tugovanja… u crno- bijelim nijansama snovitih maštanja… bila sam bez boja i bez mirisa… u odmaku od stvarnosti… u iluzornoj pustolovini sumnjičavim prostranstvima nestvarnosti…

Osjetih jezgru vatre… srž vremena… bitak prostora… uskovitlana osjećanja…

Oćutih kako iz vrtloga osjećaja izranja trenutak jutrenja… zagrljaj svjetla i tmine i rapsodiju boja… svakodnevnu renesansu u renesansi vječnosti… cvjetanje novog doba… slijevanje rijeke života u ocean sna… vjetar je donio miris ljubavi… osluhnuh neizgovorivost istine… razumjeh je… osjetih suvišnost riječi… i pobjedu tišine… moć sadašnjeg trenutka…

Gubitnica i pobjednica na bojišnici stvarnosti… tankoćutna goropadnica u odori svijesti… ljubav izronjena iz dubina zaborava postade moćnica uma…

Dijana Jelčić

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=25111
- 09:49 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 13.09.2019.

Blogoverzum...






Omamljuje me zagonetnost tajanstvenih blogokutaka, moć paralelnih svijetova
i sklad krugova snova. Blogoverzumom titraju zvuci Ravelovog bolera... pričinja mi se čujem glasanje svanuća, zenita i sutona. Blogeri se bude, blogoorkestar postaje brojniji i brojniji... točno kako je Ravel opisao svoje djelo... "djelo za orkestar bez glazbe."

U srcu ruže Vitruviev čovjek i Vincieva matematički nemoguća mogućnost. Pokretom kvadrirana kružnica. Čovjek iz središta blogoverzuma na trgovima cvijeća, ptica i knjiga svojim nadahnućem stvara ljepotu... konstruktivnim i poetskim dijalozima širi verzum... oplemenjuje ga...

Nad oceanom želja blogoduše razotkrivaju ranjivost. Srca zatitraju bolom na pućini virtuale. Iz valova izranjaju riječi utjehe i razumjevanja. Kao što bijele golubice u svitanjima zoblju zvijezde, tako riječi blogoprijatelja zoblju strahove i tuge. Na koordinatama srca se događa radost susreta.

U labirintu riječi, fotografija, zbilje i snova, rasapa svjetlosti, zgusnuću ljepote, ishodištu cjelovitosti
nižu se stihovi, eseji, putopisi, smijeh i suze, oplemenjuju ispovjesti smjehotvoraca,
moćnih mislioca i sretnih ljubavnika.

Nebo blogoverzuma je prepuno ideja, ruža i nedjeljivosti ljepote i slobode.

Dijana Jelčić... nadanuće za ovu objavu je probudila @teuta... idejom blogohimna...




- 18:38 - Komentari (25) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.09.2019.

Jedno davno pismo...







U vjetru opijelo
umirućem danu.

Kiši.

Ponavljajuća igra,
svakodnevica,
ples planeta oko sebe i
oko sunca.

Je li to smisao postojanja?
Koliko svjetlosnih godina se krije u zbroju ove ljepote?

Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja...
A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si ti jedne noći oslobodio iz okova srama. Zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje ne znajući da sam u vlastitim lancima godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je.

U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u meni i postade mi jasno da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami.

Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. U tvojim očima ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica.

Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih ruku.

Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama ... toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu.

Šaputao si Enesov stih,

Ne guši krik poljubcima
pusti glas
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
do dna...

Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra... skinuše sjenu straha s kormila i ja okupah ostatke želja u Zdencu života.

Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih ne otvorenih pupoljaka.

iz ljubavi s ljubavlju
samo Ja

Dijana Jelčić

http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=5979
- 08:28 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 10.09.2019.

Razgovori i maštarije...







Klatno vremena nagovješta smjenu godišnjih doba… jesen objavljuje svoj dolazak melankoličnim zastojima svjetlosti u krošnjama… prelamanjem u nove boje… sunčani smiraj će najaviti ravnodnevicu… i uranjanje u carstvo Vage… osjećam, jesen vjekuje u meni...

Hoćemo li i u ovoj jeseni održati sklad dnevno- noćnih sanjarija?... hoćemo li znati održati harmoniju zbilje i snova, ravnotežu misli i osjećanja, simetriju i asimetriju zakona zlatnog reza?...

Jesen mirisom kestenja i dunja oduvjek najavljuje prisnost sa prohujalim vremenom… budi sjećanja na dugačke večeri i naše razgovore… naša misaona sučeljavnja… i naše maštarije…

Zaustavljeni u odmaku od vječnosti… spušteni na tlo zemaljskih zbivanja oživljavamo onostrano… dotićemo se legendi… smanjujemo, skidamo tjelesnost, postajemo energija... putujuća misao kroz sjećanja...

voljeli se Priam i Tizba...bio je zid... bio je gavran... otac nije dozvolio... murva je pocrnila... postali su drvo...
sutra mogu postati prah, a ti pijesak... to su naša prirodna stanja...
Preobrazba svijesti...metamorfoza zaboravljenih otkucaja srca... tragovi u pamćenju, u ritmu klatna vremena...

Iz naizgled besmislenog čavrljanja niočemu izranja bitnost bliskosti… ispreplitanjem misli kukičamo stvarnost… otvaramo još neispisane stranice naše životne priče… održavamo vatru na ognjištu uma… ognjilo žudnji na oltaru osjećanja… iskričavu svjetlost na nebu svijesti…

Veselim se jesenjim sutonima… naše vraćanje iz stvarnosti u snovitost… dočekuju nas Anđeli i tišina dnevne sobe koju narušavaju otkucaji klatna zidne ure, poezija kiše, naši razgovori i maštarije…

Dijana Jelčić

- 17:27 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.09.2019.

U pejsažu sjećanja...






Prisjećam se tišine satkane u obrise davnih iluzija…
Iz školjke na pješčanom žalu sjećanja izranja bijela golubica, zoblje zrnca tmine, objavljuje početak trajanja.
U ikonografiju vjerovanja utkana silueta ognjilom pathosa pali svijeću početka. Beskrajem se širi plač prvog djeteta. Ćutim toplinu nastajanja. Osjećam plam iskona.

Odisejev otok, (drevna Ogigija nimfe Kalipso) vjekuje ispred drevne republike. U špilji čekanja tragovi pradavnih želja. Dodiruje me nježnost poetike ispisane u hrid na kojoj buja život…

Nad drevnom Melissom ples bijelih oblaka. Medovina pretočena u doživljaj. U galeriji uspomena mirisne slike. Koračam padinama pamćenja i skupljam blago izgubljeno u vremenu oluje srca. U sedefu svijesti romor zaborava.
Na obroncima privida miris ružina drveta i tišina Bogova već davno zapisana Homerovim heksametrima… U pukotini željenog zaborava, u riffu nutarnje gitare jecaj nepostojanja…

Razmišljam o Sartrovoj egzistencijalističkoj misli "Pakao su uvijek drugi..." i razumijem njenu dubinu…

Raj i pakao su u nama, nosimo sjaj sunca i vatru grijeha u dubini sebe… sve što se događalo događa se još uvijek. Iz bljeska svjetlosti izranjaju uspomene. Istovremenost postojanja i tu i tamo.

Na nebu nutarnjeg svemira ples Plejada… u idejama je snaga izričaja… iskricama otvaramo vrata uma i ulazimo u dimenziju prostorvremena... ronimo bezvremenom… neomeđenom prostornosti… beskrajem slobode… mjenjamo obličje… nestajemo u kapima… postajemo pjenušavi val na hrbatu vizije… izranjamo na pućinu… na nasmiješeno lice mora…

Naša nedjeljivost od kozma se zrcali u moći cjeline snažnije od sume njenih djelova.

Vječnost utkana u san sklada baladu o ljudskim čežnjama. Opjevana rapsodom dubina, zapisana na svodu privida, oslikana na zidovima nutarnjeg hrama.

U vrtloženju postojanja naslućujem obris pustinje iz koje se uzdigao pračovjek, vidim tragove njegovih koraka ka oazi buđenja.

Slijedim njegov put.

Uranjam u arkadijsku metaforiku svakodnevice…

Carpe diem dragi prijatelji…

Dijana Jelčić


- 15:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 07.09.2019.

Riječi kao...





Riječima sam odgajana... riječima sa značenjem i bez značenja... riječima kao znakovljem na putu ka zrelosti... i oduvijek poezijom žigosana... majka mi je šaputala uspavanke heksametrima i poezijom drevnih sanjara... riječi su ognjište na kojem bdije Vestalka moje mladosti... majka... otišla je s riječima na usnama... miruj u smrti se sniva...





danas je četiri mjeseca kako je otišla... danass je Mala Gospa... danas bi mami bio imendan...

Njoj...

Nestareće lice,
pieta u očima,
i nečujni
vapaj
bogomajke.

Dijana Jelčić

slika... djelić skulpture Pieta... Michelangelo Buonarroti






Iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi… kao ptice iz oblaka… lepršave, raskošne, otmjene… slažu se u boje, mirise, okuse, melodije… u njihovom lepetu naslućujem oluje i uragane… i onaj blaženi smiraj ljubičastih sutona u kojima se igramo riječima kao djeca staklenim perlama… izgovorene glasom ljubavi uranjaju u svijest… oblikuju se u osjećaj… u bezglasje čulne čujnosti… u blaženstvo spoznaje…

Postoje li riječi u snovima?… kojim jezikom se sporazumjevamo u snoviđenjima?...

Pokušavam odgonetnuti znakovlje tišine snovitih pejsaža u kojima se susrećemo… to nije šutnja… nije muk… to su krilatice kojima u zbilji ne znamo značenje… riječi izvan svakog frazema… izvan misli… riječi utkane u tajac neizrecivih osjećanja… u milostivosti te ljepote vidim tvoj lik… obrise tvoga tijela uramljene riječima dadaista… poetikom razumljive tankoćutnosti…

Ti dišeš riječima… gledaš riječima… grliš riječima… to su one riječi koje premošćuju bezdane ništavila… iskre trenucima… sjedinjuju prohujalo i dolazeće vrijeme…

Nepostoje zapisi… nema pisanih svjedočenja… nema signiranih pjesama… to je poezija ispisana usnama na koži i znojem srca… poetika nekatalogizirana u antologije lirike… neviđena i nepročitana tuđim osjećanjima…

To je tajanstvena qualia koju tek naslućujem osluškujući tvoje disanje… tajni ritam neopisivosti i neusporedivosti… zaklada očuvanja intime… nevidljivo čvorište snova i zbilje… to smo jednostavno ti i ja…

Dijana Jelčić

- 17:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 06.09.2019.

Dragocjene uspomene...






Putovali smo vremenom, misaono lutali eonima. Svitanja su rađala ljepotu sutona.
Bili smo pioniri prostora, srećonauti vremena, bili smo djeca cvijeća i stvaraoci radosti. Lebdjeli smo galaksijama snova, zaustavljali se na pješčanim plažama prijatelja. Zajedno skupljali bisernice i darivali ih slučajnim prolaznicima. Krug prijateljstva i uspomena se širio.
Sreća se ne traži ona se stvara, šaputao si metafizikom uma. Slijevala se kao dobar omen u fiziku života.
Prizemljeni u ovome ovdje i ovome čujemo slogovanje petoslovlja. Osjećamo moć osjećanja osjećaja ljubav.

U zraku titra requiem odlazećem ljetu… osjećam sinesteziju osjećaja... vidim zvuke u paleti rađajućih boja... ćutim mirise zrelih plodova u tonovima koji nas odnose ka ravnodnevici… ka ravnoteži svjetla i tmine… ka dolazećem smiraju vanjske topline…

a nutarnja?... ona je u vječnom ekvinociju… ona pleše svoj zenitno- ponoćni tango na sceni svijesti… u pastelnoj slici svitanja jesen objavljuje svoju nastajuću ljepotu…

Grad još spava… promatram buđenje svjetla… vidim izronuće sjećanja… tajanstvenu bujicu ljepote… sve naše jeseni… sva naša previranja… i jedno tiho umiranje na obodu vremena… magličasta slika davne boli… titraj tuge utkan u pejsaž sjete… bio si daleko… u meni nepoznatoj prostornosti tvoje podsvjesti… disao si nepoznatim ritmom… osluškivala sam disonance… to su samo pauze među konsonancama… vjerovala sam u istinitost te tvrdnje… vjetar je donio iz daljina miris zrelog grožđa… blizinu doline tvoje mladosti… jesen je donijela smiraj strahova… darovala utjehu… promatrala sam tvoje usnulo lice… i dočekala osmijeh buđenja… bila je jesen… sudbinsko doba u kojem su nam se događale i sreće i tuge… susret, vjenčanje, bolest i pobjeda…

Volim jesen… volim njene mirise i boje… volim sjetne misli i odmor čula poslije ljetne uzavrelosti… izranjam iz tanane koprene sna… iz zavijutka sjećanja i promatram tvoje lice na uzglavlju pored mene…

u tišini jutrenja osluškujemo tonove requiema umirućem ljetu… vedrina svitanja obećaje sretan dan… još jedan u nizu pred dolazak magličaste ljepote jesenjih praskozorja…

Na ovozemaljskim putevima ostavljamo trag koraka ka trinaestom eonu, ka gozbi bogova i anđela…

Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 04.09.2019.

Suncolovka...








Je li se izgubila suncolovka?...

Ljeto odlazi ostavljajući za sobom trag bijelih oblaka… najavljuje cvjetanje maglovitih svitanja… tihu sjetu dolezeće jeseni…

Krošnje mjenjaju odore… nestaje zelenilo u kojem odmarah oči u vrijeme podnevnog blještavila… ostao je tvoj glas kao jeka u fontani svjetlosti… u tvojim očima, kao u drhtavom ogledalu nazirem boju mladih kiša… i osobitost vremena…

U sjaj tvoga irisa upisujem pitanje… i vidim suncolovku skrivenu u dubini tvog pogleda… promjenjiv ritam vječnosti i leksiku beskraja… prepuna elana, iznjedrena iz Edena tvoje nutrine ona mi daruje ljepotu toplog zlata…

U prividu ljepote, u ikonografskoj čitljivosti istine pronalazim odgovor na pitanje… suncolovka je u nama… u apstrakciji naših misli i tankoćutnosti naših osjećanja…

DA, SUNCE JE UVIJEK TU... U NAMA...

Božanska iskra je to... zrno srca... načelo našeg vremena...

Dijana Jelčić

- 19:39 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 03.09.2019.

Kiše dolaze...







Budim se… promatram komadić Sunca… mirisno žezlo na dlanu jutrenja… tvoj osmijeh u očima odlazećeg ljeta… ljubav je tako jednostavno opojna u odori nestajućeg kobalta… bila je oslikana na porcelanskom licu nebeskog skitnice …
Strunu mjesečine čuvam u srcu… darovao si mi srebrom optočenu žudnju na obodu lazurnog pehara… ispijali smo noć… u tajnovitoj alkemijskoj mjeni je suton objavio plimu snova… uskovitlalo se vrijeme… uzburkao se ocean… proključala je ponoć u gralu nutrine…

Na obzoru svitanja vidjeh siluetu nemira… oćutih oseku smiraja… na žalu mladoga dana ostadoše biseri… znoj srca i pjesak dolazećeg vremena…

Zajesenilo je... Golubije krilo zagrlilo jutro, nebo romori poeziju kapi, u dašku zanosa čujem vrijeme,
mudrost osmišljenu zbiljom.

Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica, proriče preobražaj svijesti.
Tvoj glas plijeni tišinu, stara pjesma donosi radost nebesku.

Danas je dobar dan,
dan ritma srca i poljubaca...

Dijana Jelčić


- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.09.2019.

Zrno nutrine...




Duboko u nama postoji jedno mjesto do kojeg stižemo slijedeći titraje misaone spirale u čijoj se zadnjoj točki zrcali Božje oko... to je točka prividnog mira... titraj nutrine koji nas definira kao svjesno biće i omogućuje nam da osjetimo zagrljaj tijela i duše... da oćutimo snagu tankoćutne energije koja se razlila kad je nevidljiva ruka "Stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog se rodio svemir...

Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja rađaše život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme... na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje niknulo biće koje će postati njegova svijest...
U središtu tog bića zasja božanska iskra... i prodrije u tamu do njenog korjena, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe. Kada pronađemo to mjesto tada prestajemo biti marioneta u teatru života, tada postajemo sudionikom vremena i svjesno spoznajemo trenutak u kojem poželimo progovoriti o svemu što mislimo...

Tada više ne vrednujemo vrijednosti nego značenja, spavamo manje, a sanjamo više... u tom komadiću života spoznajemo ljubav i tada svu mržnju i sva nesretna stanja nacrtajmo na komadiću leda i pričekajmo izlazak sunca... krenimo... sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročimo... Sretni, mi govorimo ono što osjećamo i uistinu činimo ono što mislimo...

Živimo taj trenutak kao da je poslijednji... budimo čuvari ljubavi na vratima sna iz kojeg se tada više ne želimo probuditi… osluhnimo glas onih koji nas vole i pamtimo lijepe riječi da bi ih slušali u beskraju trenutka kada se otaplja led naših tuga i nesreća... to je glas istine, simfonija univerzuma koja nam priča da sutra možda neće doći i da jučer više nije važno...

Ovo je trenutak u kojem govorim istinu... molim za oproštaj i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi.

Dijana Jelčić




divna draga prijateljica Vida Herga mi jutros darovala ovo... neka nadolazeći odlazak vrućeg zapaljivog ljeta ne odnese sa sobom naš veliki "VOLIM" ... ovakav kako ga anaforom kazuje naša Dijana...







- 10:30 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.09.2019.

Poezija skulptorovih snova...





Razmišljam o skulpturama španjolskog umjetnika Jaume Plensa… prisjetih se novih otkrića u carstvu neurofiziologije… mozak je tvornica snova… u sivom tkivu se zrcali cijeli svijet… u prozirnim lubanjama vidjeh smisao… oćutih ljubav… osjetih umjetnikove misli pretočene u sadržaj djela… upitah se što za njega ispunjava tu lijepu prazninu… misaonost, osjetilnost, osjećajnost?...





Cogito ergo sum… već otrcana Descartesova misao o misliocu, čovjeku… što se krije u njoj?… možemo li ne misliti?... odvojiti se od misli… odlutati, nestati u nečemu nepoznatom… misao je naše nutranje svjetlo… njome razbijamo tminu ne znanja… ostvarujemo spoznaju… a osuđeni smo na spoznaju… neurofiziolog Antonio Damasio spoznaju naziva prokletstvom s kojim smo rođeni…

Promatram zalazak Sunca… nestaje toplo zlato iz vidokruga… misao titra u moždanim vijugama… lepršaju neuroni… crtaju moždanu kartu… presliku te ljepote… arhiviraju je u pamćenje… u sjećanju ostaje osjećaj topline na licu… zatvaram oči… ponovo vidim sunce… vidim sliku sutona…
je li to misao ili osjećaj?... misaona slika prepuna iskričave svjetlosti… i sada kada je Sunce nestalo iz vidokruga slika još uvijek blješti u sjećanju… u roju leptira koji mahnitaju u mojoj glavi… neumorni su… pokušavam ih zaustaviti… uzaludno… misao se pretače u rečenice… čitam ih… čitam li mišlju ili osjećajem?...





Filozofski rečeno čovjek je okarakteriziran racionalnošću, a najočiglednije ispoljavanje racionalnosti je sposobnost mišljenja... no u nama postoji vječna povezanost misli i emocija... jedno bez drugog ne ide... ne postoji... u našoj svijesti se događa mnogo više od jednostavnog racionalnog razmišljanja... mi mislimo konkretno i apstraktno, logično i nelogično, magijski i arhaično...

U tom koktelu različitosti se rađa naša spoznaja i naša svijest o nečemu... mi se vječno vezujemo za nešto... usvajamo nove izazove... upoznajemo nove ljude... nove krajolike... stićemo nova saznanja... nova osjećanja... i sve to, cijeli taj spektar pojavnosti se gnjezdi iza našeg čela... ostaje začahuren u tkivu našeg pamćenja... tek pokoji djelić nesvjesno zaledimo u podsvjesti... ali ne brišemo... za to ne postoji gumica... to podsvjesno tinja na ognjištu vremena...

Zar je važno kojim imenom ćemo nazvati to nešto što nas čini čovjekom... tu kovitlajuću vretenicu čijim nitima vezemo tkanicu života... je li to misao, osjećaj, osjećanje, psiha, duša, bitak bića?...

To nešto nedodirljivo, to nešto neopiljivo, to nešto neosjetljivo, a postojano to smo mi... mi u carstvu ljubavi... ti i ja utopljeni u naše vidokružje... ti i ja uronjeni u poeziju skulptorovoga sna... u našim glavama se zrcali ono što sami stvaramo... cijeli svijet... naš svijet...

Dijana Jelčić





fotografije... Jaume Plensa: Together at 56 th Venice Biennale
http://mymagicalattic.blogspot.com.tr/2015/05/jaume-plensa-together-at-56-th-venice.html

- 08:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>