Kolovoz je...
Sloboda
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.
Dragojević Danijel
Lucidan san...
Na granici svijeta osluškivah cvrkut umirućih ptica. Ljepota je umirala
pjevajući.
Ostajem pod umirućim suncem. Osjećam hladnu krv, misao koja ledi
budnost.
Podsvijest, poludjela lađa, ledolomac zbilje.
Svijest u sužanjstvu ničemu, nečem nevažnom.
Podmorje ključa. Lijepa sjećanja blijede.
Nesnosno su dugi sati do svitanja. Uskipjela mora krade osmijeh s usana,
podivljala zvijer gladna sreće, smijeha i ponosa ždere san. Uzaludnost uma za
dosegnućem visina izvan jecaja tužnih uspomena.
Budim se.
Ulazim u odaju ogleda i odjeka. Pokušavam razmaknuti nebo,
razumjeti govor oblaka, slobodna preletjeti u beskraj, ubrzati vrijeme,
zaustaviti odlaganje, zatvaranje očiju,
uroniti u vječnu vatru, u svjetlo koje ubija tminu.
Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.
Da, Šmić je imao pravo. Pjesnici su čuđenje u svijetu, oslobađaju od grijeha,
stihom daruju okus jabuke, oprostom hrane dušu,
ushićuju srce, oplemenjuju svijest.
Kolovoz je!
Kao djevojka sanjah plave daljine... Da, treba putovati.
Putovali smo, Toskana, Provansa, Andaluzija
sjedili na trgovima, kušali jabuke, promatrali ljude, njihove osmijehe.
Putovat ćemo ponovo u daljine, u trenutak okrugle i sjajne slobode,
u beskraj pjesnikova sna.
Poezija je ljubav i sloboda!
Dijana Jelčić
|
