dinajina sjećanja

srijeda, 31.07.2019.

Japanska poezija, knjiga s daškom ljubavi...






Tragala sam za peharom istine… lutala knjižnicama, čitala brevijare ispisane drhatvom rukom ostarjelih mudraca… požutjele stranice su drhturile… bojala sam se njihovog rasipanja u prah… provodila sam sate i sate u antikvarijatnoj knjižnici velikog grada na jezeru… knjižničar me pozdravljao osmijehom… promatrao me iza prastarih naočala predebelog stakla… oči mu nisam mogla vidjeti… nestajale su fokusu leća…

Udisala sam miris prohujalog vremena i uvijek svježih ruža na njegovom radnom stolu… pitala se...
tko je taj čovjek koji tako neumorno čuva davno napisano blago…
nije prodavao knjige… samo ih je posuđivao na čitanje u njegovom prostoru…


U jednom sutonu mi je pokazao knjigu ukoričenu u latice ruža… knjigu poezije ispisanu na krhkom papiru japanskih salvijeta… na svakoj stranici slika i pjesma… izdana u Leipzigu, darovana s posvetom 1897- e godine… za sjećanje na…
To je dar moje majke mome ocu… rekao je tiho… kada su umrli ja sam od latica njenog vjenčanog buketa izradio korice… s vremena na vrijeme je otvorim i uronim u tu ljepotu izričaja… prevođenje je umijeće… iako je prevedena na njemčki osjećam dašak Japana u njoj… još uvijek osjećam majčin miris…

Udaljio se i ostavio me sa poezijom daleke, meni nepoznate zemlje…

Iskrene misli, Zaborav, Vanitas vanitatum… tri pjesmice i slika žene… ne znam je li prevod dobar, ali čitajući osjetih ljepotu njemačkoj jezika pretočenog u poeziju… osjetih ljubav u zraku…

Kada sam odlazila vratih knjigu na njegov radni stol…
darujem vam tu knjigu… vi ste jedna od rijetkih koja u uživa u mirisu mojih starina…

osjetih titraje u srcu… očutih neizmjernu sreću… samoća je magija u kojoj se vrijeme ispija sa fontane zlaćane svjetlosti... od samaca koji nisu osamljeni možemo puno naučiti... ja naučih od tog starca vrednovati sjećanja na ljepotu prohujalog vremena... naučio me je da pamtim samo sretne dane...

To je knjiga koju čuvam kao oko u glavi... nježnost njenih stranica oplemenjuje već samim dodirom... pjesme su predivne... tankoćutne kao rijeka ljubavi... darovao mi je štafetu ljubavi ... jednog dana ću je predati nekome... jer štafeta ljubavi ne smije biti nikad zaustavljena.

Danas prolistah ponovo taj darak… i slika starca je zatitrala u sjećanju… njega više nema… ostala je uspomena na vrijeme traganja za peharom istine… i knjiga s daškom ljubavi…



Dijana Jelčić



- 10:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 30.07.2019.

Miruj, u smrti se sniva...






Dogodilo se 30. 07. 2008 u 18h i 18 minuta... Matoš bi rekao... samo njena kosa još je bila živa i ona mi reće...
miruj, u smrti se sniva... počivaj u miru draga...





"Pri rastanku su zaboravili zatvoriti
vrata sjećanja,
ugasiti
vatru na ognjištu uspomena.
Otišli su praćeni svatko svojom mladošću,
misleći to je dovoljno
za gušenje plama u srcima.
Vrtlozi želja su se vraćali
dok su se oni
na ruševinama snova dobroti nadali,
željeli tračak spasenja,
bježeći od bola i poniženja,
zaboravili su zatvoriti vrata uspomenama
i na ognjištu želja ugasiti vatru snovima.
Ljubav je tinjala,
grčila se, tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima,
u kristalnoj kugli daljina
i kricima osamljenih sudbina."


"Lutajući snovima,
gradila je svjetionike na hridima
nepoznatih mora,
krala osmjehe u zvjezdanim zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
o mirisu tek procvalih lipa,
o susretu na davno zapretenom ognjištu
na kojem su iskrile želje u sjećanjima."


"Ako si našao tišinu vječnosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su nicali naši nemiri,
cvjetali naši prvi dodiri
i krenuo stazom nove sreće,
Tvoje sreće...?
Tvoja sreća će biti obala mojim snovima,
a moja ljubav sunce nad čempresima.
Ako si sada drugačiji od mene
nemoj se više okretati.
Moje ruke, bi mogle postati ubice želja,
krvnici tvojih snova,
zla sudbina čežnji,
tuga tvojih žudnji.
Sjenka duše moje šapuće sjenci tvoje duše:
Ne okreći se ljubavi
ostavi me samu u dolini naših nemira
jer
uspomene su lijepe."

Sjećam se kako je govorila da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su samo kratko vrijeme voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, horizontu koji ne prestaje, o zvijezdanim stazama duše univerzuma, putevima ljubavi koje prelazi njena duša snena, a On je odlazio u dugoj koloni nesretnika. Ostala je sama, u beskraju zvjezdanog neba, u nečujnim šapatima srca. Ostala su joj sjećanja na sutone u kojima su zajedno lutali nebeskim beskrajem i pisma zatvorena u kutiji isprepletenoj od vlati osušene trave njihove mladosti.

Dijana Jelčić





- 18:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.07.2019.

Jednostavno ljubav...







Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ti ne znaš s kojeg prozora pozdravljam,
u noći,
tvoju zvijezdu
i tvoj put k meni.

Ti nisi shvatio da je ljubav bila uvijek tu,
da je pružala svoje nevidljive, nježne ruke
i izgradila dvorac od pjeska i pjene,
hram u kojem smo je nerazumjevanjem
nemilosrdno bićevali,
često je se odricali,
i na koncu na žrtveniku sna
kao nedužno janje žrtvovali.

za šta?
za neki drugi život?
za neku veću sreću?
za neki novi san?

A ona se uzdigla iz pepela sna,
i kao ptica Fenix poletjela,
za našim rastavljenim koracima,
da brani srca od prevara.

Ti nisi shvatio da je ljubav uvijek bila
i ostala tu
u nama.
Ljubav, bićevana, zaboravljana, žrtvovana,
oplakivana,
ljubav je obukla novu haljinu
i ljepša nego prije
gleda nas drugim očima,
miluje drugim rukama,
ljubi drugim usnama,
ali ljubav,
ljepotica života,
kraljica srca,
braniteljica sna
je ostala tu
u nama.

I ja šapćem Ljubavi

Promjenio si se ljubavi moja.
i ja volim tvoje promjene!
i ja od tebe ne tražim ništa,
jer tvojim postojanjem imam sve,
imam osjećaj,
sreću na izvoru,
ljubav na licu,
ljubav u pogledu,
ljubav tu vječnu ljepoticu sna.

Mogu je dodirnuti,
nositi,
u njoj se skrivati,
na njenom ramenu zaspati.

Ljubav je sunce, kiša, vjetar,
jezero u kojem se kupam,
haljina koju oblačim,
postelja na kojoj spavam.

Promjenio si se ljubavi moja,
i ja volim svaku tvoju promjenu,
jer jednostavno volim Ljubav.

Dijana Jelčić... kolaž stihova iz zbirke "Odakle dolazi ljepota", Zagreb, 1987.





http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/03/ljubav-prve-ene.html

- 16:16 - Komentari (23) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.07.2019.

Diana ili boginja koja lovi sama...







Carlos Fuentes, meksički pisac, s vremenskom distancom od dvadeset godina, tražeći odgovor na pitanje što je to što nas pokreće, čini živima i sretnima – (strast, ljubav, pisana riječ, ideali), pripovijeda o ljubavnoj vezi s mladom hollywoodskom glumicom Dianom Soren na početku sedamdesetih, kada je kao četrdesetogodišnjak prolazio krizu srednjih godina.
Diana, ranjiva, buntovna, ona koja je stalno željela biti druga ne bi li spoznala tko je zapravo, prihvaćajući rizik traganja koji vodi ka uništenju.

Snježana Šlibar






U mreži snovitosti koračah
Venerinom ekliptikom,
putanjom između večernje
i jutarnje zvijezde.

Bio je privid, san u snu
i nepostojeće riječi,
neprevedive,
kao zvuk groma
i bljesak munje,
kao miris parfema
i okus melise.

Vizija boginje,
potonuće Mjeseca u skute svitanja
dodiruje svijest.

Omamljujuća samoća umrtvljuje osjetila,
Diana ili boginja koja lovi sama,
odasnjana knjiga uprisutnjuje desetljeće
koje se odupirao umiranju.

Budim se,
tu si, ti i ja u dijalogu s piscem,
u šaputanju na jastuku.

Sanjiv u budnoj strasti,
svjetlošću utkan u kožu,
jecajem tišine utopljen u pore,
krikom žudnje dozvan u klijetke srca,
pohotom ucrtan u kalendar noći,
nezamjenjiv na dlanovima,
nesalomljiv uraganom podavanja,
neizbrisiv sa koordinata Erosovih staza,
blještav u Afroditinoj kosi,
stvaran u bogojavljanju,
nježan u uzimanju,
snažan u darovanju.

Istina sokovima slasti ubrizgana u život...

Dijana Jelčić








- 10:10 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 27.07.2019.

Naše naglo ljeto...






Kolovoz 1987. Na Lovrijencu premijera…
„Čemu divljenje i čuđenje? Zar ne vidite sasvim jasno da je san bio moj učitelj i da još uvijek, evo, strepim da ću se opet probuditi i opet doći u tamnicu? Pa kad i ne bi bilo tako, samo sanjati već je dosta, jer sanjajući spoznao sam da svaka sreća čovjekova nestaje kao pusti snovi...
Calderon de la Barca… život je san…“
osjetih bljesak istine… pusti snovi?... ne, nesmijem dozvoliti rasplinuće sna… neću više zakoraćiti u osobnu tamnicu… neka san traje… Camus je rekao … voljeti nekoga znaći željeti ostariti s njim… poželjeh i te noći, negdje pred svitanje napisah pjesmu…







Polako,
iz zlata sunoćja,
izranja Luna
jasna i bijela.

Nad bezdanom noći,
nebom razasuta
srebrena kosa.

U očima san,
učitelj.
Misao se slijeva
u istinu.

Ne dozvoli bezdanu
uzvraćanje pogleda,

Na žrtveniku duše
lumin sjećanja,
drevan stih,
život je sjen
i san.

Na sceni trenutka
proročanstvo u
zvjezdama,
nad Lovrijencom
ljetna noć i
mjesečina
do svitanja.

Jutrom odlazi Luna,
sunčeva nevjerna
ljubavnica,
na nebu tek
njen sjen,
u tvojim očima
san.

Život.

Dijana Jelčić…

fotografije... Zeljko Tutnjevic i Tihomir Franov





- 07:17 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 26.07.2019.

Kušnja...






Venera tka mir sutona,
psi laju na bijelu Lunu,
tišina noći oslikava preobrazbu
večernje u zvjezdu jutrenja.

Sanjala sam konjanika na cesti
ka Cordobi,
polja daleke Andaluzije,
puteve pitanja i staze odgovora.

Bila je to kušnja budnosti,
bjeg u osamu,
sagorijevanje u samoći.

Hoću li stići u dolinu zelene rijeke?

U svjesti bezglasje,
misaoni muk,
srce zaboravlja otkucaj,
mijenja ritam,
ćutim iskušenje vremena.

U romoru rijeke himna dolasku,
nad rijekom bljesak zenita.

Sunce u tvojim očima, na usnama osmijeh.

Dobrodošla!

Dijana Jelčić... (jedna iz arhive... naše naglo ljeto1987. )






- 10:10 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.07.2019.

Dan izvan vremena...








U tvojim očima titraj mayanskog kalendara.
U glasu stih zaustavljen u vremenu.

Opusti se, zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli mislii sjećanja,
dovoli srcu da diše.

Ti si bog sunca, stoluješ u mom univerzumu.
Braniš me od Falstafa, lažljivaca, iluzionista,
prodavača magle.

Pod ponoćnim suncem plešemo tango,
kroz trinaestu lunarnu ekliptiku,
ritmom srca uranjamo
u dan izvan vremena.

Ljubav premošćuje svjetove,
otapa lednicu sumnji,
rastjeruje strahove.

Daruješ mi tišinu svetišta iz kojeg je Krist
protjerao trgovce.
Poezijom kiše me odvodiš na dugine mostove,
u zrelost mudrosti, na žetvu plodova
apolonizijske zbilje i dionizijskih snova.

Danas je dobar dan,
dan ritma srca i poljubaca...

Dijana Jelčić





- 06:56 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 24.07.2019.

Ljubav, prostor i vrijeme...






Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život, sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari i velike torbe, svuda ih sa sobom nosim jer sebi dugujem još po neku šetnju između očekivanog i neplaniranog. Najhrabrije što znam koračam naprijed, dostojanstveno kao i do sad.
Ivo Andrić







Ljubav, prostor i vrijeme...

Iza horizonta početka,
u jezgri vječnosti,
zgusnuta povijest svemira.

Ispred obzora čežnja za zagrljajem
relativiteta i kvanta,
za ostvarenjem Einsteinovog sna.

Nova utopija?
Poetika hipotetičnih pretpostavki,
tajanstvenih kozmičkih zakona.

Svjetlost me omata začudnom bjelinom,
vrtloži u vretenicu, odnosi u tkanicu sanja.

Ovitak čežnje,
misli dolutale
sa početka
koji, možda,
nije početak.

U mikrokozmu privid makrokozma,
alkemijsko vjenčanje prostora i vremena,
porod četvrte dimenzije.

Čitam knjigu
ispisanu ljubavlju,
moćnicom svijetova,
vodičicom maštanjima.

Mjenja se reljef sive tvari,
misaoni režanj ključa znatiželjom,
čuđenjem i bogatsvom
osjećajnih slika.

Porinuće uma u carstvo
neizračunjive bitnosti,
u svijet naslućujućih mogućnosti,
etike i estetike nastajuće stvarnosti.

Nad tijelom pojavnosti metafizika svijesti,
tužaljka prošlosti, zornica budućnosti
i triptih,
ljubav, prostor i vrijeme.

Pretakanje snovitosti
u obrise budnosti.

Dijana Jelčić




- 06:56 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.07.2019.

Suzvučje čovjeka i svemira...




06. 10. 2014... promocija zbirke Nestvarno stvarni... zgusnuće desetljeća... Enes Kišević je u recenziji zbirke napisao... utjelovljenje desetljetnog sna... hvala mu... bio je i traje u našem trajanju... u trajanju suzvučja čovjeka i svemira...






Zaplesali smo ispod duge,
radosti vječne djece u nama rastu.
Arkadija u srcu,
nebo se otvorilo,
svi korijandoli su tu…
tonovi stare pjesme,
ti i ja,
vraćamo se
na početak priče.

Nismo zaboravili jutra kristalnojasna
zenite i svitanja bistrih voda.
Tu su u nama,
u suzvučju nas
i svemira.

Arkadija u srcu,
panova zemlja čudesnih izmišljaja,
igra sa sjenama,
ne zaboravljamo tminu bezdana,
i ona je djelić biverzuma,
titraj vremena u odsutnosti svjetla.

Bila je strah,
danas meni baršun,
sjećanje na bol,
pobjeđenu.

Padom iz vječnosti
svjetlost postade
ljubav
i stvori svijet
i nas.

Sveprisutnost zgusnuta
u zrnu pjeska,
u kapi rose,
u iskri vatre,
u titraju zraka.

Vrtlože se
oblici prirode,
fizike,
filozofije,
poezije,
glazbe.

Iza nas prošlo,
u nama postojeće,
ispred nastajuće.

U sjećanju,
u sadašnjem,
u mogućem,
igra duše i materije.

U suzvučju čovjeka i svemira
ljubav.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA, Zagreb 2014.




- 19:29 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.07.2019.

U utrobi sjećanja...






Koračam tepihom sna
i čekam svitanje ovoga dana
na ovoj hridi daljine,
na obali mora koje ljubi nebo
i slavi ovo jutro ljepote.

Noć i dan sjedinjeni u srpanjskom svitanju,
kao dolutala lastavica savih gnijezdo u utrobi sjećanja,
sakrih se u njedra evolucije,
u predklijetku vječnosti.

Vraćam se na početak,
na vrulju ritma,
u načelo vremena,
u zgusnuće do ćelije,
molekule,
amebe,
ribe,
guštera,
četvoronožca.

Plešem eonski tango,
ritmom krotim kaos,
klizim kroz tisućljeća,
kroz evoluciju primata.
Astralophitekus,
Homo Habilis,
Homo Erektus,
Neadertalensis,
Homo sapiens,
Homo Sapiens Sapiens.

Na dverima zbilje anđeo čuvar
s prstom zaborava na usnama,
Sofija, majka svijetla
i svježina zraka.

Budi se novi ritam,
ritam disanja
i šapat
zavoli dan u kojem se budiš.

Koračam žamorom zrelosti
i čujem tišinu sa vrela djetinjstva
i budim usnulo sunce
da odvojim dan i noć
da bude svitanje
da vidim
bjelinu dnevne svijetlosti
i tebe u ljepoti ovog jutrenja.

Ljubav pruža svoje meke dlanove,
zaokružuje život u vječni san,
u lakoću postojanja.

Čujem je u vjetru,
vidim u očima neba,
prepoznajem u
Suncu.

Ti si usnulo sunce u ljubičastom snu,
griješ mi obraze pogledom što gori
vječnom ljubavi.

Dijana Jelčić





- 18:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 19.07.2019.

Smrt avangarde...






in Memoriam Vladimir Majakovski...rođen na današnji dan (19. jula) 1893. jedan je od najistaknutijih ruskih književnika i pjesnika, osnivača ruskog futurizma početkom 20. veka. Svojim djelom izvršio je veliki uticaj na razvoj sovjetske poezije.





Bez tvoje ljubavi i slon je spreman
leći u pjesak, vreli, istinski.
Bez tvoje ljubavi ja sunca nemam,
a ne znam gdje si, ne znam s kim si.


...Umjetnost nije ogledalo koje odražava svet, već čekić kojim ga treba oblikovati...






Bdijenje u zatonu sna, na pučini sjaj zlata.

Dno je dohvatljivo.

Na igraonici sanja ples zvijezda,
na žalu muk školjki,
slijevanje mira u svijest,
obsjena osjetila.

Zaspali smo.

Smijeh jutrenja miluje usnulost, oblak u pantalonama dotiče budnost.

U svetosti svitanja suza na licu sjećanja,
vrijeme zaustavljeno drhtajem pamćenja,
zaleđeni obris neopisive težine,
pljuska javnom ukusu,
manifest budućnosti,
ugasli sjaj u očima,
suicid pjesnika
i smrt avangarde.

Bacih pogled u daljine, na osmijeh mladog dana,
u koridore zbilje.

Na žrtveniku uspomene dogorjela svijeća,
i lik nesretnog pjesnika.

Dijana Jelčić








- 07:57 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 17.07.2019.

Bila sam skitnica...





„Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame Pa kad me upita ja ću mu reći da, Možda."

Carl Sandberg






Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Sandberg mi je poezijom odgovarao na mnoga pitanja. Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna.

Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu. Možda?

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, šaputao mi je pjesnik. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje.

Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?

Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora.

Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda. Ljubovala sa tugom i igrala se sa kristalnim suzama neba.

A onda iznenada, u sunoćavanju sna susretoh oči boje meda i utopih se, kao noćna leptirica, u tom blještavom ćilibaru. Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li poći s njim rekla sam da, bez Sandbergovog možda.

Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala.




Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju, šapnuo mi je dječak i ja sam mu vjerovala.
Vjerovao je i on meni kada sam mu šapnula da imam za njega na tisuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce.

Možda.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007,. Zbirka prozno- poetskih tekstova.




- 10:20 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 16.07.2019.

Posejdonovo carstvo...






U dubini igra demonske djece,
ključa povijest Mediterana,
u amfori miris vječnosti
i krhotine drevnih nadanja.

U potopljenoj galiji jecaj galiota,
nadao se slobodi na
obali smiraja.

Epitaf sužanjstvu
utkan u valove,
kao madrigal
donešen vjetrom
u krošnje prastarih pinija.




U romoru kapi
utjeha mora,
u zvuku orgulja
vilinski smijeh,
u maestralu
šapat boga tišine,
blagost
neumitne smrti.

Život je ljubav,
jutra kristalnosjajna,
podneva zlatna
i
večeri bistrih voda.

Od spokoja trajanja
u nagnuću sunca
umire ljetni dan.

Dijana Jelčić





- 09:19 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.07.2019.

U aleji gorkih naranača...




u Čapljini, u dolini smaragdne rijeke... kušamo marmeladu od gorkih naranči i sretni pod čapljinskim balkonom promatramo kako se naša plava ljepotica udaljava od Sunca...

Sjetih se davno napisanog...





Gorke naranče...

U aleji gorkih naranača,
opori miris i sjećanja,
trajanje u nagosti prohujalog vremena,
zlato utkano u okus pamćenja.

Djelili smo tajnu nutrine,
gutali gorčinu,
na usnama je ostajao slador.

Nestajale su bolne uspomene,
zbližavali smo se u ne napisanoj priči,
bili pustolovi na cesti ka uskrsnuću sna.

Na kori naranče upisah riječ.

Slovkao si magiju, dozivao osmijeh neba,
zahvaljivao mjesecu.

Ubijao je tminu davnih nesanica.

Vratili smo se na početak priče,
odživjeli je silinom stvarnih događanja.

Darovao si mi plod vremena i zagrljaj
u aleji gorkih naranača.

Ljubav se događa u trajanju, u magiji nektara,
u tajni omjera okusa i mirisa,
u dozrijevanju pod nutarnjim suncem,
u tebi i meni.



Gorka naranča,
začudna metafora,
preslika bezuvjetne ljubavi.

Dijana Jelčić




- 09:29 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.07.2019.

Na izvoru tajne...






Tišina,
močvara šuti
i ptice tihuju.
podne je,
stigli smo sa Suncem.





Ti i ja contra mundum,
ti i ja u kukuljici trenutka.
iza nas svijet neizrecivosti,
ispred nas svijet neizgovorljivosti,
univerzum svjetla i sna,
ocean samsare,
vrtlog životnog kotača.





Stojimo u središtu zbilje,
oko nas
četiri strane svijeta,
četiri putokaza,
četiri esencije postojanja,
peta ključa u nama.





Osjećam usklađenost
misli i osjećanja,
trenutak raskošne spoznaje.

U tvojim očima
sjaj novog svitanja,
mlado jutro izranja
iz tvog pogleda,
ponavaljajuća ljepota.





Ti i ja contra mundum,
protiv ne talasanja,
protiv jednoumlja,
protiv spletki i kučina,
protiv zavisti i ljubomore,
protiv taštine.

U nama quinta esencija,
odlućujemo se za ljubav,
sve drugo
se događa
samo od sebe.

Dijana Jelčić





- 07:27 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.07.2019.

Dva svijeta, jedna istina...





Čudoriječje sna… (sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim)

Poetika zbilje je obrazac ispisan memorijom srca, a njena pričljivost,
preslika metafora utjelovljenja sna, bujica riječi, kapljica stiha,
duša pjesme, božanska iskra, klica umijeća.

Iz postelje probuđenog neba ustaje usnuli spavač,
mjesečari stazama podsvjesti, korača koridorima nadanuća,
zaustavlja se u magiji uskrslog oltara.

Osluškuje molitve prohujalih ljeta, uspomene slijeva
u piktogram duše, pretače u nova svitanja.

Na obali odlazeće noći, u sjaju zlatne hostije,
spavač se budi.
Slike ožive čudoriječjem sna, postaju rijeka,
virovita bujica uzbuđenja, vodopadi nemira, poezija kapi,
život tako jednostavan i lijep.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ Zagreb, 1987- 2007.





Dva svijeta, jedna istina…

Dva svijeta, vizija nepostojeće istovremenosti,
samo sklad, glazba istine ispunjava prostor.

Svetkovina osjećaja, na žrtveniku vječna vatra,
u krstionici blagoslov, na čelu poezija kapi.

Privid prvog zagrljaja, svodovlje vječnosti i zvjezdani prah,
premosnica među srcima.

Svjetlost oplemenjuje prostor rađajućeg dvojstva.

Svitanjem uma titra stara pjesma…

“Možda je zapisano u zvjezdama
ili sam prvim plačem izgovorila tvoje ime…
ako postoji magična ruka sudbine
što Kupidu darova strijelice
za naša srca je odabrala
neuništivu.”

Među žrtvenicima paralelnih svetišta,
uzavrela sveta krv desetljećima
gradi most vjerovanja
u otajsvo ljubavi.

Dijana Jelčić








- 07:37 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 10.07.2019.

Iz ružičnjaka sna..






Prolaze eoni, tisućljeća, stoljeća… vrijeme mjenja prirodi odore… smjenjuju se godišnja doba… svjetlost bojom vjenčanice kiti mladi dan… zelena rijeka žubori zornicu… ruže mirisom pišu poeziju… koračamo obalom bijelog oceana…na laticama svjetlucaju suze neba… sviće na horizontu sjećanja… oluja ruža kovitla osjećanja… sjećam se… pisala sam poetsku priču o tuzi rastanka… sjetih se izreke…
sudbine sretnih ljudi su slićne, a nesretnih?... svaka je tužna i nesretna na svoj način…

I bila sam osamljena na svoj način… nepovratno nesretna na svoj način… pričinjalo mi se… u neredu osjećanja su ruže pupale, cvale, procvale, odcvale… pisala sam pjesme… dosadne pjesme… ponavljajuće pjesme… bez pomaka, bez uzbuđenja, bez srži… srž se krila u ružičnjaku nedosanjanog sna…

Čitala sam knjige… prebirala po mislima i osjećajima umrlih poeta, znanstvenika, filozofa… tražila premosnicu za srce u kojem su se gomilali ugrušci boli… venama je kolao mulj neprerađenih osjećaja… iščekivala sam infarkt čulnosti… željela ga…

U magličastoj podsvjesti vidim miris ruža… oduvjek me opijao, omamljivao do gubitka svjesnosti… izazivao komatozno stanje spoznaje koje me branilo od potonuća u letargiji uma…

Iz bijeline mirisa, uokviren aureolom ljubičastog svitanja, je izronio tvoj lik… došao si tišinom prohujalog vremena… slijevaju se slike uspomena… ti u odori pastira, mistika, mislioca, pjesnika… došao si sa buketom svjetlosti u rukama i sjajem mjesečine u očima…

Oči pamte, oči umiru zadnje… u očima vjekuju neisplakane suze i preslike lijepih iluzija… ruže mirišu tvojom blizinom… bjelinom buketa darovanog mi na oltaru ljubavi… bijelo more leluja ljepotom postojanosti… uz tebe naučih voljeti sudbinu i sva njena lica oslikana u poeziji rijeke nevraćanke… naučih roniti do dna, otkrivati zatomljene uzdahe neotvorenih pupoljaka…

osluškujem tihovanje ruža… mirisom mi šapuću, carpe diem…

Dijana Jelčić








- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 09.07.2019.

Gospa od puta...





Vraćali smo se s juga. Sjećanja, kovitlac života, zagrljaj žamora i tišine, vrtlog misli i osjećanja osjećaja, znatiželje i čuđenja, nagomilavanje pitanja.


Zrcale se rebusi, zagonetke, križaljke, pitalice mudrosti,
ćutim zgusnuće tisućljeća u trenutak spoznaje...

Nad životnom stazom bdijenje Gospe od puta.





stigli smo u Zadar... susret s vjenčanim kumovima




i Jasnom i njenim bajkovitim fotografijama... zajedno bili na Zdenkovoj predstavi...



krcato je bilo gledalište



Zdenko i negov Veliki odlazak



i smrt glumca na sceni





a onda se dogodila anegdotica sa traganjem u mojoj torbi ...ma mora biti tu...





...nisi ga ni ponijela...





....ma jesam...




... evo ga...



evo fotke s pronađenim fotićem..





kronologiju i ovu darovanu mi fotografiju fotkala Jasna Marcelić...

svaki put kada putujemo na jug i kada se vraćamo zaustavljamo se kod Gospe od puta... da, nezaboravni su to trenuci...





- 09:09 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.07.2019.

Nema ružnih ljubavi...







Odjenuta plaštem tvojih dlanova osjećam nestajanje granica među tijelima… ćutim tragove svih prijašnjih zagrljaja, neizbrisivost poljubaca na usnama…
i pečate tuđih dodira na tvojoj koži… istinitost tvoje nježnosti koju si uvijek darivao srcem… daruješ ju još uvijek… znam, bilo ih i prije mene… nisi zatajio tvoje prohujale zanose…volio si… bio si voljen… osjećam istinu u tvojim očima… u njima nema prevarantskog ozračja… licemjerja lažnog izričaja… u njima se zrcali ljubav i njena negubljivost… njeno mnogoobličje… njena nemjerljivost i neusporedivost… njena postojanost utkana u tajanstvenu šifru tvog genoma…

Sjedimo u hladu tužne vrbe… rijeka žubori podnevom… zlato se zrcali u kapima…
Budi sretna!!! … daruješ mi buket tišine… rapsodiju šapata nepatvorene iskrenosti… obličje najnježnijeg imperativa bliskosti…

Sretna sam… ostavljam otisak na tvojim usnama… onda kada sam najsretnija slijevaju se suze radosnice u kalež vremena… u beskraj ljepote iz koje izranja trenutak istine… zbrajamo sjećanja na prohujale ljubavi… koračamo putevima razgranate prošlosti… smiješi nam se znakovlje davnih susreta i rastanaka…

Nema ružnih ljubavi… svaka je u svojoj ljepoti ostavila blistavi žig na neodgonetnutim tajnama njene darežljivosti… bogati smo ljubavlju… šapućeš dok rijeka odnosi sunčani sjaj ka delti sutona…


Dijana Jelčić








- 09:19 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.07.2019.

Tko sam ja?...






Ona i ja...





Često sjedimo na terasi Kluba umjetnika u dvorištu Frankopanska 22... Kafići prepuni mladosti i smijeha. Dvorane akademije za kazališnu umjetnost, dvije galerije sa čestim izložbama... Dvorište živi i nadahnjuje... Sjedili smo tako i s nostalgijom u duši prebirali po uspomenama. Razgovarali o moći poezije Wyslawe Szymborske.





Jutros osjećam sjetu i čujem zov pjesnikinje koja me je učila životu. Otvorih ponovo njenu zbirku poezije.
Srcu u nedelju, pjesma koja mjenja ritam srca. Ono zaboravlja poneke otkucaje, postavlja pitanja.

Što sam, tko sam ja? Neshvatljiv slučaj kao svaki slučaj.
Gdje je gnijezdo mojih praotaca?
Iz čijeg sam krila poletjala na ovo dugo putovanje snom?

Promatram povijest, vidim cijeli jedan život, milione života kao na dlanu. Neznana i znana lica, stranca na vratima svijesti, tuđe djedove, a možda su mogli biti moji, možda su ipak moji. Svi smo mi iz istog gnijezda poletjeli u svemir.

Tko sam ja?

U garderobi prirode mnoštvo kostima. Kostim pauka, galeba, poljskog miša. Svi kao saliveni poslušno se nose dok ne dotraju i slično požutjelom listu, nekad prekrasne breze postane prah iz kojeg je satkan, sićušna struna koja zauvijek nevidljiva treperi u vjetru života.
Nisam mogla birati, ne, nisam birala, ali se ne žalim. Mogla sam biti manje poseban slučaj. Mrav iz mravinjaka, pčela iz zujećeg roja, samo djelić pejsaža kidan vjetrom. Netko mnogo manje sretan, odgajan za krzno ili vunu, za praznični sto, mogla sam biti nešto što pliva u beskrajnom oceanu, nešto što se praćaka u planinskom potoku ili treperi ispod povećala. Drvo uraslo u zemlju, kome se približava požar. Stabljika gažena slijedom neshvatljivih događaja.

Tko se krije u mom postojanju?

Lutam alejama vremena i vidim u vjetru miris jeseni. Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana. Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće. Danas slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega. Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna.

Osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, dobro poznati osjećaj koji me uvijek vodio životom. Sudbina mi je bila naklonjena. Obdarila me sjećanjem na sretne trenutke.
Danas znam tko sam, a mogla sam biti ovo što sam, ali bez čudjenja u sebi, a to bi značilo, neko sasvim drugi. Bolje je ovako.

Isprepletoh poeziju pjesnikinje sa mojim mislima, isprepletoh ljepotu pjesnikinjinog talenta s mojim pokušajem da osmislim osjećaj koji vrije u meni.

Wislawa Szymborska, njena misaonost i osjećajnost, protkana gorčinom saznanja o bespomoćnosti suvremenog čovjeka da humanizira odnose među ljudima. Njeni me stihovi uvijek iznenađuju, uvijek me smiruju i ja onda nehotice vidim sebe i svijet drugačije. Wislawa je moderna Šeherzada koja svojom poezijom priča priče, pomaže mi da pobjedim osjećaj bespomoćnosti i da ostanem ono što jesam jer ona mi čudesnošću svoje duše poručuje da je život doista jednostavan i lijep.

Dijana Jelčić



- 08:18 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 06.07.2019.

Na delti...





uspoređujem fotografije... prohujala desetljeća, a to smo još uvijek mi...


>


Koracima tetoviramo pješčani sprud,
na dlanovima zelene rijeke
romor puta ka beskraju.

Obasjana suncem gordog kamenjara,
uzavrela galopirajućom žudnjom vremena
rijeka mirna uranja u more sutona.

Na obzoru plima mjesečine,
u vatrometu riječi bljesak istine,
nježan, moćniji, snažniji od tišine.

U oblaku nad deltom ples ptica,
začudna nebeska koreografija.

Na platnu sunoćja aquarel trenutka,
paleta promjenjivosti,
iskra nestanka i nastanka,
zvuk praiskona,
ti i ja desetljetni sudionici
igre svjetlosti i tmine.

Nad ponorima noći poćivaju zvijezde,
u suzvučju rijeke i Mediterana
romori rapsodija boja,
dopire do zatona srca,
uranja u svijest.

U tvojim se očima, oslikana prahom vječnosti,
ogledaju dva lica,
jedno s obrisom tužnih sjećanja,
drugo bez tragova drevnog umora.

Sa oltara Posejdonova hrama
iz škrinje svetosti izlijeće san,
tihovanje poezije mora,
čarobni veo šapata
prohujalog i dolazećeg
vremena.

Tu si još uvijek, usrećuješ...

Dijana Jelčić




- 07:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 05.07.2019.

Misao, materijalizirani osjećaj...







Između nekad i sad vrijeme rasta, izrastanja, stasanja,
aquarel trajanja, uzavrelost neba, utiha oceana, život.

Mislim, misao kovitla viziju tvojih obrisa,
kip mudrosti, tu si u održivosti umnih zbivanja,
u rješavanju životnih enigmi,
u ognjilu maštarija.

U nanometrima bliskosti nepostojeća razdaljina.
Osjećam te mislima.

Čuvar si na vratima svijesti,
rapsod na trgovima podsvijesti,
razbijač klišea uvjetnosti,
vodič svakodnevnim zbivanjima.

Običnost trenutaka pretačeš u
vanzemaljsku istovremenost i ovozemaljsku istomislenost.

Uz tebe naučih govor neba, u bljesku munja naslućujem
koridore stvarnosti,
čutim sinesteziju osjetila, mjeru kreativnosti,
raspuknuće dnevne žege u obećane promjene.

Vjetar donosi miris ljeta, šetamo ulicama grada,
volimo sunoćavanje, to je naše godišnje doba.

Suton se ogleda u tvom portretu iznad radnog stola.

Osjećam te mišlju o tebi.

Dijana Jelčić






- 08:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.07.2019.

Šahovnica dijaloga...






Postoji li bespuće sna?
Od kojeg tkiva je satkano?... odgovaraš pitanjem
Postoji li vrijeme u njemu?... pitam
Sanja li bog našu zbilju?... pitaš
Jesmo li mi tek putnici namjernici, pustolovi, tragači za istinom?
Što će se dogoditi s nama ako se Bog probudi?
Teško pitanje!
Postoje li teška pitanja?
Postoji li mjera za težinu misli?

Clausula rebus sic stantibus... vjerodostojnost do promjene okolnosti.

Apsolut je samo jedan, apsolutnost ne postoji,
mjenjamo se.

Na dlanu svemira titraju strune, zavijutci otrgnuti iz klupka svjetlosti,
mi utkani u vječnost.

Postoji li mač za čvor misterije?
Nepotrebno pitanje.

Nad bezdanom neznanja svijest traga za istinom,
naizgled slobodna, ipak omeđena obrascima
drhturi na vjetru otkrića.

Na šahovnici dijaloga
riječi kraljevi,
riječi lovci,
riječi pijuni.

Igramo se, premećemo ih,
darujemo im imperativnost, nesigurnost, čuđenje, znatiželju.

Slažemo priče, stihove, pjesme i muk.
Ne boj se, nijemost svemira krije u sebi tajnu.

Ljubim djelić neba na kojem si ti.
Ljubim nebeske poljane u kojima nema druge zvijezde do tebe.

Uzdižemo se iznad razumljivosti, osluškujemo tihovanje srca,
i volimo dan u kojem se budimo.

Srce diše dubinom bliskosti i ritmom našeg vremena.

Dijana Jelčić




- 08:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 03.07.2019.

Osjećamo, dakle postojimo...







Plovili smo morima, pristajali na dokovima,
koračali putevima, zastajali na trgovima,
uspomene nosimo u sebi.

Prodirali smo u noć skrivenu između sutona i zore,
gradu narušavali san, željeli dohvatiti mjesec,
plivati njegovom rijekom, nestati u drugim svjetovima,
u tišini iza obzora zbilje.

Bježali smo od velikih riječi,
rastuživale su nas,
griješili smo,
razotkrivajući se sebi dosezali pomilovanje,
hostiju oprosta na dnu kaleža svijesti.

Na raspelu vječnosti jecaj umiruće svetosti,
dašak istine i pregršt tajanstvene tišine.

Joyceovo bogojavljanje,
oslobađanje od utega prošlosti.

“Povijest, rekao je Stephen Dedalus,
je mora iz koje se pokušavam probuditi.”

Odbacujemo potrošeno vrijeme,
vraćamo se u sada,
osjećamo ga,
postojimo.

Dijana Jelčić





- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 02.07.2019.

Na Hesiodovim vratima pakla...





Dašak vječnosti, čista duša iznjedrena iz gnjezda vremena, utkana u tajnu genom svakog čovjeka. Ona bdije nad našom budnosti i našim snovima, vrtloži ih u ljepotu pričina. Curi pješčani sat, pretaču se astralna zrnca u rijeku nevraćanku a mi uranjamo u lijepa sjećanja.





Mediteran, Hesiodova vrata pakla, čistilište vječnosti, arkade beskraja kroz koje odlazimo i kroz koje se vraćamo na početak snoviđenja. Na hridi iznad bespuča vjekuje hram, pored njega idilična uvala ribarskog sela, tišinom dotaknuta tajnovita močvara, putujući cigani, livade pune lavandinih cvijetova, pune mirisa timijana, kadulje, ružmarina i konja, mrtvih voda, trgovi puni bijelih golubova, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak koji traje već milionima godina. Zastadosmo pored hrama i oćutismo dušu mistrala koja miluje prirodu i rađa ljepotu, jedinstvenu i uvijek drugačiju od drugih.

Lahor Mediterana, vjetar koji donosi mirise sjevernog mora. Poeziju drevnih oceana slijeva u korito velike rijeke i miješa sa mirisom provansalskih trava. U toj predivnoj oazi, punoj rapsodije boja on svojom hirovitosti kovitla ljudska raspoloženja, uzdiže njihove duše u carstvo stvaralaštva.

Mistral, ta lepršava Muza dotiče pjesnike i piše himne sebi i ljubavi u čast, miluje slikare i sklada simfonije privida. Na hridi zaplesamo s njim. Slijedili smo njegovu dušu, a on je slobodan i sam, kao cvijetna galija, lebdio iznad nas i čisteći nebo utirao nam put ka srcu zemlje besmrtnosti poezije i vječnih trubadura. Uskovitlanim laticama je tkao tepih i mi koračasmo sretni između iluzije i stvarnosti.

Plesali smo leptirov ples koji nas uvijek sjedinjuje u dimenziju iskonskog postojanja. Ljubav rođena na oltaru Apolonovog hrama, ta iz duše univerzuma izrasla svjetlosna dimenzija, je uvijek tu i tamo, ona gradi nevidljive mostove među ljudima, stvarnost postaje bezimeni grad na lagunama sreće, naš grad, biverzum u univerzumu, luka smirenja, pješćane plaže, vinogradi, polja lavande, trg mirisavog cvijeća, trg cvrkutavih ptica, trg rapsoda poezije, život tako jednostavan i lijep.

Dijana Jelčić





- 09:19 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.07.2019.

Ljubičasti san...





Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, zamrsi utegnutu kosu i donese ljubičasti miris jednog davnog sna.
Smije li dotaknut stare snove?
Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?
Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna. Žena zagrli vjetar i osjeti širinu ljepote i sve tajne svijeta kao nježnost boje, kao miris lavande, kao vječnu istinu u ljepoti sna.
Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu.
Iznenada slobodna, izrasta iznad tuge i zle sudbine vremena pomilova ljubičastu boju, udahnu ljubičasti miris svitanja, rastrga korotu i poletje sa lastavicama u zagrljaj ljepote.
Želja se prosu opustjelim srcem. Noć bez sna postade san njenoga života, noć boje lavande, noć puna mirisa ljepote, a ona budna, neumorna, svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih. Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje. Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san. Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu, ona u mirisu lavande i ljepoti ljubičastog sna, osjeća od kuda dolazi ljepota.

Dijana Jelčić


- 08:58 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>