Kušnja...
Venera tka mir sutona,
psi laju na bijelu Lunu,
tišina noći oslikava preobrazbu
večernje u zvjezdu jutrenja.
Sanjala sam konjanika na cesti
ka Cordobi,
polja daleke Andaluzije,
puteve pitanja i staze odgovora.
Bila je to kušnja budnosti,
bjeg u osamu,
sagorijevanje u samoći.
Hoću li stići u dolinu zelene rijeke?
U svjesti bezglasje,
misaoni muk,
srce zaboravlja otkucaj,
mijenja ritam,
ćutim iskušenje vremena.
U romoru rijeke himna dolasku,
nad rijekom bljesak zenita.
Sunce u tvojim očima, na usnama osmijeh.
Dobrodošla!
Dijana Jelčić... (jedna iz arhive... naše naglo ljeto1987. )
|
