Nema ružnih ljubavi...
Odjenuta plaštem tvojih dlanova osjećam nestajanje granica među tijelima… ćutim tragove svih prijašnjih zagrljaja, neizbrisivost poljubaca na usnama…
i pečate tuđih dodira na tvojoj koži… istinitost tvoje nježnosti koju si uvijek darivao srcem… daruješ ju još uvijek… znam, bilo ih i prije mene… nisi zatajio tvoje prohujale zanose…volio si… bio si voljen… osjećam istinu u tvojim očima… u njima nema prevarantskog ozračja… licemjerja lažnog izričaja… u njima se zrcali ljubav i njena negubljivost… njeno mnogoobličje… njena nemjerljivost i neusporedivost… njena postojanost utkana u tajanstvenu šifru tvog genoma…
Sjedimo u hladu tužne vrbe… rijeka žubori podnevom… zlato se zrcali u kapima…
Budi sretna!!! … daruješ mi buket tišine… rapsodiju šapata nepatvorene iskrenosti… obličje najnježnijeg imperativa bliskosti…
Sretna sam… ostavljam otisak na tvojim usnama… onda kada sam najsretnija slijevaju se suze radosnice u kalež vremena… u beskraj ljepote iz koje izranja trenutak istine… zbrajamo sjećanja na prohujale ljubavi… koračamo putevima razgranate prošlosti… smiješi nam se znakovlje davnih susreta i rastanaka…
Nema ružnih ljubavi… svaka je u svojoj ljepoti ostavila blistavi žig na neodgonetnutim tajnama njene darežljivosti… bogati smo ljubavlju… šapućeš dok rijeka odnosi sunčani sjaj ka delti sutona…
Dijana Jelčić
|
