Misao, materijalizirani osjećaj...
Između nekad i sad vrijeme rasta, izrastanja, stasanja,
aquarel trajanja, uzavrelost neba, utiha oceana, život.
Mislim, misao kovitla viziju tvojih obrisa,
kip mudrosti, tu si u održivosti umnih zbivanja,
u rješavanju životnih enigmi,
u ognjilu maštarija.
U nanometrima bliskosti nepostojeća razdaljina.
Osjećam te mislima.
Čuvar si na vratima svijesti,
rapsod na trgovima podsvijesti,
razbijač klišea uvjetnosti,
vodič svakodnevnim zbivanjima.
Običnost trenutaka pretačeš u
vanzemaljsku istovremenost i ovozemaljsku istomislenost.
Uz tebe naučih govor neba, u bljesku munja naslućujem
koridore stvarnosti,
čutim sinesteziju osjetila, mjeru kreativnosti,
raspuknuće dnevne žege u obećane promjene.
Vjetar donosi miris ljeta, šetamo ulicama grada,
volimo sunoćavanje, to je naše godišnje doba.
Suton se ogleda u tvom portretu iznad radnog stola.
Osjećam te mišlju o tebi.
Dijana Jelčić
|
