U aleji gorkih naranača...
u Čapljini, u dolini smaragdne rijeke... kušamo marmeladu od gorkih naranči i sretni pod čapljinskim balkonom promatramo kako se naša plava ljepotica udaljava od Sunca...
Sjetih se davno napisanog...
Gorke naranče...
U aleji gorkih naranača,
opori miris i sjećanja,
trajanje u nagosti prohujalog vremena,
zlato utkano u okus pamćenja.
Djelili smo tajnu nutrine,
gutali gorčinu,
na usnama je ostajao slador.
Nestajale su bolne uspomene,
zbližavali smo se u ne napisanoj priči,
bili pustolovi na cesti ka uskrsnuću sna.
Na kori naranče upisah riječ.
Slovkao si magiju, dozivao osmijeh neba,
zahvaljivao mjesecu.
Ubijao je tminu davnih nesanica.
Vratili smo se na početak priče,
odživjeli je silinom stvarnih događanja.
Darovao si mi plod vremena i zagrljaj
u aleji gorkih naranača.
Ljubav se događa u trajanju, u magiji nektara,
u tajni omjera okusa i mirisa,
u dozrijevanju pod nutarnjim suncem,
u tebi i meni.
Gorka naranča,
začudna metafora,
preslika bezuvjetne ljubavi.
Dijana Jelčić
|
