U utrobi sjećanja...
Koračam tepihom sna
i čekam svitanje ovoga dana
na ovoj hridi daljine,
na obali mora koje ljubi nebo
i slavi ovo jutro ljepote.
Noć i dan sjedinjeni u srpanjskom svitanju,
kao dolutala lastavica savih gnijezdo u utrobi sjećanja,
sakrih se u njedra evolucije,
u predklijetku vječnosti.
Vraćam se na početak,
na vrulju ritma,
u načelo vremena,
u zgusnuće do ćelije,
molekule,
amebe,
ribe,
guštera,
četvoronožca.
Plešem eonski tango,
ritmom krotim kaos,
klizim kroz tisućljeća,
kroz evoluciju primata.
Astralophitekus,
Homo Habilis,
Homo Erektus,
Neadertalensis,
Homo sapiens,
Homo Sapiens Sapiens.
Na dverima zbilje anđeo čuvar
s prstom zaborava na usnama,
Sofija, majka svijetla
i svježina zraka.
Budi se novi ritam,
ritam disanja
i šapat
zavoli dan u kojem se budiš.
Koračam žamorom zrelosti
i čujem tišinu sa vrela djetinjstva
i budim usnulo sunce
da odvojim dan i noć
da bude svitanje
da vidim
bjelinu dnevne svijetlosti
i tebe u ljepoti ovog jutrenja.
Ljubav pruža svoje meke dlanove,
zaokružuje život u vječni san,
u lakoću postojanja.
Čujem je u vjetru,
vidim u očima neba,
prepoznajem u
Suncu.
Ti si usnulo sunce u ljubičastom snu,
griješ mi obraze pogledom što gori
vječnom ljubavi.
Dijana Jelčić
|
