Možemo li zaustaviti umiranje nevinih?
Obrazina zbilje…
Dodirivala sam nevidljivi svijet privida, lica i naličja, obraza i obrazina.
Uranjala sam ispod površine vidljive stvarnosti, u tragično i sretno pamćenje.
Tragala nevidljivim zakonima nutrine i vidljivim zvjezdanim nebom,
oslobađala utega prošlosti.
Vjerovala sam u čuda, još uvijek se nadam oživljavanju utopija.
Ošamućuje vidljiva i čujna istina.
Pucanj zbilje probija zvučni zid,
ranjava jaslice vremena,
zaglušuje molitvu djeteta.
Truba laži objavljuje primirje, u zbilji traje umiranje nevinih.
Suza u oku djeteta zaustavljenom na braniku časti.
Tišina nad kolonom izgubljenih,
Daliev kolaž ubrizgan u pamćenje,
Klimtov poljubac oslikan na ruini,
i Matisov ples u obrisu ogoljelih istina
i Gauginove tahičanke u sirijskom muzeju
i Picassova Guernika, svjetiljka i Dora Maar u sjećanju.
Moć umjetnosti u zlobnom hihotu zla,
u vremenu pritajenom.
Poezija je srce svakog umijeća!
Na prstima djeteta koraci zrelosti,
drhturi bojažljiva mladica na vjetru vremena,
sjeća se ranih snova.
U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo još se zbiva.
U iluziji iscjeljujuće tišine miris limuna i metvice,
dašak Melise mrvi bol.
Možemo li umijećem umjetnosti zaustaviti umiranje nevinih?
Dijana Jelčić
|
