dinajina sjećanja

subota, 17.08.2019.

Duša starog kestena...





Drvo starog kestena u perivoju djetinjstva je potaknulo mehanizam inicijacije, probudilo sjećanja, uspomene i postalo zrcalo u kojem vidjeh svoje nespoznate, nesazrele, neodživljene emocije.

Prvo smo pod krošnjom plesali sa zrakama sunca, igrali se skrivača sa sjenkama njegova lišća, puštali da nam pere lice kiša čije su se kapljice razbijale u tisuće kristala dodirujući njegove grane. A onda smo odrastali i krili prve zagrljaje i poljupce u širokoj sjenki njegova već ostarjela bića. Ležali smo na travi zaštićeni njegovom toplinom, kroz treperavu mu dušu promatrali zvjezdano nebo i slušali tišinu ljetnih noći. Ljubav je u nama rasla i mi smo je umjesto riječima, umjesto šapatima uzdrhtalog srca željeli ovjekovječiti urezivanjem srca sa amorovom strijelicom i inicijalima u koru tog čuvara naših tajni.

Zalutah jednog zimskog solsticija u taj perivoj tražeći uspomene na prve nemire. Ožiljci na njegovom tijelu su ranjavali moju dušu. Izbrojala sam dvadesetak srdašaca koja nisu znala što čine. Stari kesten nam je opraštao i podnosio našu okrutnost. To je ljubav mislio je i podnosio boli. Ovako ranjen i pokriven pahuljicama snijega izgledao ja kao ranjeni ratnik svijetlosti koji čeka trenutak umiranja.

Osjetih u sebi rađanje nekog do tog trena bezimenog osjećaja. Tuga i sram se sjediniše u oštricu amorove strijelice, osjetih ubod u srcu. Lutala sam uspomenama, s neba je kapao pahuljasti pokrivač i zaustavljao se na opustjelim granama. Stari kesten me branio od hladnoće. Nisam osjećala kako vrijeme prolazi. Oronuli samotnjak je osjetio moju tugu obgrlio me toplinom svoje duše. Pogledah u nebo i vidjeh crno bijelog anđela iz mojih snova kako se sjedinjuje u veliku pticu koja se spuštala na njegove grane. Danteov orao, pomislih i zadrhtah od uzbuđenja, vidjeh moju prestrašenu dušu pred porotom prirode koju sam vrijeđala, kojoj nisam odavala dovoljno poštovanje. Sjetih se pročitanog o inicijaciji duše. Samo najviši duh, preko sebstva čovjekove duše može pokrenuti u duši mehanizam inicijacije, probuditi je. On je učitelj svih učitelja, mudrac svih mudraca, alfa i omega svih sustava.

U mom nutarnjem labirintu zaigraše probuđene emocije svoj krabuljni ples. Počela sam skidati maske sa tih, do tog trenutka spoznaje, nepoznatih lica. Vidjeh nestašno djete, zaljubljenu djevojku, zrelu ženu, vidjeh neznanje, ignoranciju, netoleranciju, nerazumjevanje, nesposobnost samokritike u crno bijelim tonovima svijesti.

Pogledah ponovo u orla. Iznad njega je nebo bilo sivo i puno bijelih suza neba. Da i nebo plače od sreće kada jedna duša spozna svoje grijehe. U dubini mene, u onim do tada nepoznatim širinama duše se pojavilo svijetlo nad svijetlima, moje emocije zaplesaše ples u čast proljeću koje se rađalo u pejsažu duše. Vidjeh boje, začuh cvrkut ptica, osjetih mirise procvalog cvijeća i ja šapnuh oronulom starcu, tom dobročudnom čuvaru naših davnih tajni.

"Oprosti, molim te oprosti mi, dosadašnje neznanje."

Pogledah u ogoljelu krošnju, orla više nije bilo, odletio je među oblake da zaustavi suze neba.

Dijana Jelčić



- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...