U gliptoteci uspomena...
Promatrali smo zvjezdanu kišu… osjetih… odrasla sam ponovo do djeteta… zaoblila zrelost i radne obaveze u kuglu zlatnih uspomena… otpuhnula je u beskraj nutarnjeg svemira… zauzela je mjesto na Levantu snovitih sjećanja… u odmaku između trenutka i vječnosti… u nanosekundi nečega udomih ljubav kao zavjet svakom buđenju… kao čaroliju koja bdije nad stvarnosti… kao Sunce koje nikada ne zalazi… u podsvjesti sam utamničila neka tugaljiva sjećanja… tamo titraju između zaborava i pamćenja… kao stražari na kapiji svijesti… kao čuvari bezazlene stvarnosti…
Vraćam se ponovo djetinjim sanjarijama… mladalačkim lutanjima Mjesečevom ekliptikom… tajnama koje nisam uspjela razotkriti u vremenu istinskog odrastanja…
Ti si bio i ostao hermeneut u perivoju osjećaja… tajanstveni šaman nutrine… medicus srca… rapsod duše… u tvojim baladama prepoznajem znanje i moć ljubavi… bezglasjem ljepote mi ovijaš dušu… zlaćanom niti misaone snage me vezuješ na tvoje nebo… u tvom Svemiru sam postala bezimeni planet na kojem sunce nikada ne zalazi… ti si dječak koji razgovara sa zvjezdama i ružama… ja tihujem u zavjetrini nježnih nemira…
Zajedno tonemo u lazur noći… zajedno bdijemo u tisućljećima vremena… zajedno lutamo eonima… osluškujemo simfoniju nebeskih sfera… sudjelujemo na gozbi Anđela… otkrivamo tajanstvene puteve u vilinskim šumama… krademo vječnu vatru sa Olimpa… koračamo stazom pokore… budimo se na vrhu Maslinove gore i promatramo uskrsnuće zlatne hostije…
Divno je ponovo odrasti do djeteta… divno se igrati skrivača u arboretumu osjetila… lutati gliptotekom uspomena… čudesno je promatrati suze svetoga Lovre i djetinje vjerovati da smo se u jednoj noći zvjezdane kiše spustili na zemlju i ostavrili želju naših roditelja…
Hvala ti dragi dječaće… hvala ti što igrajući se zajedno dozrijevamo do zlaćanog praha iz kojeg smo nastali…
Dijana Jelčić
|
