Bez početka i kraja...
Pričinja mi se kao da sam ušla u Sokratovo vrijeme. Osluškujem glas čovjeka koji je mudrost skinuo s neba i darovao je čovjeku. Lutao je gradom, zaustavljao se na trgovima i tvrdio da ništa ne zna. Otvorio je dveri logike, izgradio most između trenutka i vječnosti. Močnici ga nisu razumjeli. Umijeće razumjevanja je utkano u Sokratovoj mudrosti koja je preživjela njegovu smrt.
Od kakvih struna su iskukičani snovi?
Čija ruka ih pretače u zbilju?
Postoji li granica između privida i jave?
U kojem djeliću mozga se nutarnja svjetlost prelama u rapsodiju boja?
Tko u nama sklada sonatu od sanja, tko nas odnosi u bezgranićje vječno žuđene ljepote?
Vrijedi li umrijeti Sokratovom smrti da bi doživjeli inicijaciju u lakoću postojanja?
Kao moderni Ikarus letim ka suncu, probijam veo prostor- vremena i ulazim u titraj oka posljednje istine. Osjećam san, fantazmagoriju dubokog Finnegans Wake, sjedinjujem se sa povjesti čovječanstva i spoznajem sve njene trenutke u ovom jednom jedinom.
Vidim jedninu u iskričavoj svjetlosti ljepote, ženskost u Joyce- ovoj muškosti, yin koji oplemenjuje yang, vidim Leopolda Blooma i njegove metamorfoze pri lutanju Mobbot Street- om i spoznajem porijeklo života. U tišini iza vremena, na otoku vječnoga mira, u jednom sretnom treptaju oka vidjeh drvo spoznaje koje obasjano nutarnjim suncem baca sijenke na sve strane svijeta, sjenke koje postadoše putevi ka Alefu, ka trenutku u kojem se sjedinjuju prošlost i ovo nepostojeće sada, trenutku u kojem se sanja budućnost, ta magličasta slika satkana od tkiva sanja.
U ljubičastom prividu vidjeh suze svetoga Lovrijenca, oćutih vrtloženje zvjezdane prašine. Nebo mi je darovalo ljepotu. U njenom kovitlanju začuh suptilne tonove melodije “if Tomorrow Newer Comes“.
Zaustavih protok vremena, osjetih vrtloženje beskonačnosti, spiralnu dinamiku prvog kozmičkog zakona. Strune zatitraše iskričavom istinom trenutka snene budnosti, trenom svjesnog postojanja u ljubavi.
Dijana Jelčić
|
