Modrina svitanja...
Omamljena bljeskom modre svjetlosti
prepustih se vrtlogu nepoznatog,
osjetih kovitlanje nečeg bezimenog,
sjetih se stiha davno napisane pjesme…
„ako je boginja sudbina Cupidu darovala strijelicu za nas…“
na zaslonu svijesti neriješena enigma,
beznačajni rebus, mislila sam…
nezainteresirana,
okrutna prema želji.
Um stražar na bedemu vremena,
misao štit na granici podsvjesti…
Na obali rijeke zagrljaj lazura noći i modrine jutra,
strijela vremena probija kukuljicu samoobrane,
šapat dolutao sa tvojih usana,
u besmislu se krije srž smisla…
Osjetih nježnost istine,
vidjeh širinu horizonta,
bezgraničje ljepote,
u kozmu nemogućnosti mnoštvo mogućnosi,
kvantni skok, odmak vremena i
vrtlog zanosa.
Ljubav je tu, u nama i oko nas… šapnuo si smislenu istinu u besmislu mediokritetske svrsishodnosti…
U surovosti oproštaja od dobro poznatih netalasanja osjetih nadolazeću ljepotu… rodila se nadmoćnost nad prohujalom nemoći…
ljubav u modrom svitanju...
Dijana Jelčić
|
