Uvijek ista priča...
ili milost sudbinskih otisaka u vremenu...
što je vrijeme?... dimenzija, stanje, misao, osjećanje, trajanje…?
želim ti vrijeme… poruka sretnog srca…
I ja tebi želim vrijeme ljubavi…
vrijeme je ljubav…
ma za mene je sve ljubav… i pucketanje vatre u kaminu… i okus vina na usnama i titraji svijeća u zimskim večerima… i bog vremena koji u skrivenom kutu svemira proždire naše trenutke…
proždire li ih?...
nitko to ne zna… nisu znali ni oni prije nas… naslućivali su njegovo postojanje…
vrijeme je sudbinski put…
Osjećam kovitlac sjećanja… i misaonu rijeku sa svim njenim vijuganjima, meandrima, pritokama i rukavcima…
Volim to gubljenje osjećaja za vrijeme… nestajanje u transcedentnom poimanju stvarnosti… u rastu i milostima sudbinskih otisaka u pamćenju… zaustavljanje na dionicama u kojima sanjah budućnost… divno je uspoređivanje tadašnjih slika i preslika u ovome sada… vrtloži se misao… onodobna se slijeva u ovodobnu… ćutim bujanje nadahnuća… istost sa dodacima zrelosti je najvrjednije stanje svijesti… bogatstvo vlastitosti… nepresušen izvor… riječi izranjaju iz nutrine… važem ih na kantaru spoznaje… tražim u njima značenje, zrcaljenje sebe… osjećam i neusklađenost svjetova mladosti i zrelosti… u tome je istinitost nepatvorene zbilje… i one i ove… jedno je ostalo isto do najtananije usporedivosti… osjećanje osjećaja ljubav… njenog rasipanja u savršenstvo kruga… u sklad prostornosti… u harmoniju biverzuma… to je vrijeme zaustavljeno na ekvatoru sna u vječnom ekvinociju jave…
Ti i ja...pod suzama neba, pod suzama svetog Lovre... ti i ja u poeziji suza i drevnih oceana... ti i ja, dvije polutke zaobljene u kuglu sudbine…
Ponavljam se… znam… ali razbacani titraji srca obnavljaju stari ritam u novi osjećaj… s pomacima i zaboravom ponekih otkucaja šapuće tvoje ime… odbacuje obmane, tihuje nježnošću anime candide... snagom nutarnje tišine iz koje navire nadahnuće… pod kišom riječi uvijek nova, a ista priča o tebi i meni…
Dijana Jelčić
|
