Ona i dvije vatre...
Ona, skoro nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja, skoro nestvarna na platnu života,
tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru, postade duša vjetra i
osjeti širinu doline i sve tajne svijeta kao svijetla u svom do tog trena
štedljivom životu.
Iznenada slobodna, iznad monotonije i zle sudbine vremena
rastrga korotu i poletje s lastavicama ka jugu.
Prolazila je ovim istim ulicama često, danima, tjednima, godinama, desetljećima.
Sve je ostalo nepromjenjeno.
Ili joj se to samo činilo???
Trenutak boli, tu oluju ruža, dotaknu osmjehom i osmjeh joj se vrati kao vjerovanje u ostvarenje želje izgovorene u noći suza svetog Lovre.
Žudnja mrvi sram.
Iznad maglovite stvarnosti je svijet bez vremena, a ono ipak postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i sreće.
Nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, kao skakač zaustavljen u skoku.
Iznenada iz golubljeg sivila, kao dvije vatre, izroniše oči.
Glas je stigao kasnije.
Nebo je jesenjom sonatom slavilo njen povratak.
Zaustavljena u očima boje sna Ona izgubi sva druga zrcala.
I kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti dodir dlanova na obrazu.
Otvara oči… slika se pretače u sanjivost prvojesenjeg dana… budi se šapatom tišine… svjetlost bojom vjenčanice odjeva stvarnost... Sunce ju zlati... događa se život tako jednostavan i lijep...
Dijana Jelčić
https://www.magicus.info/ostalo/poezija/ona
https://www.magicus.info/ostalo/zrnca-za-razgovor/dvije-vatre
|
