dinajina sjećanja

nedjelja, 22.09.2019.

Sve naše jeseni...




Halkionski dani

Ne samo od srećne ljubavi,
Niti od bogatstva, slave u zrelom dobu, niti
od pobeda u politici ili ratu;
No kako život čili, i sve se strasti žestoke
smiruju,
Kako blistave, magličaste, tihe boje
prekrivaju večernje nebo,
Kako blagost, punoća, počinak, preplavljuju
dušu i telo kao neki svežiji, mirisniji
vazduh,
Kako dani bivaju u sve mekšoj svetlosti, a
jabuka najzad visi stvarno dovršena i
nehajno zrela na stablu,
Onda u krcato najspokojnije, najsrećnije od
svih dana!
Zamišljene i blažene halkionske dane!

Walt Whitman

(Prijevod Tin Ujević)






Jesen je stigla igrom oblaka i sunca. Uronili smo u predvorje tišine tek naslućujućih halkionskih dana.
Sjećam se vremena u kojem smo u rasponu između jesenjeg ekvinocija i zimskog solsticija osjećali bjes i milosrđe bogova, metamorfozu ljubavi u srcem odapet let vodomara. Promatrali smo povratak plejada na sjeverno nebo i čekali vrijeme blagosti i punoću spokoja.

Sporazumjevali smo se pogledima. Sjene prohujalih tuga su nestajale. Srca su progovorila dionizijskom opijenosti. Sreća. Ljubav je pobjedila demone i iznjedrila halkionsku savršenost trajanja u zagrljaju duše i materije.

Objavio si igru svjetlosti i odveo me stazama cjelovitosti mora, cjelovitosti kopna, cjelovitosti svemira, cjelovitosti vremena bez početka i kraja.
Osjećam kovitlanje vječnosti. Živimo lunarnim kalendarom, slijedimo iskonsko vjerovanje u snagu Mjeseca. Jesen objavljuje njegovu dominaciju nad Suncem.

Osluškujem romor vremena, muk dolazećeg ekvinocija. Veselim se.
Jesen nam daruje mekani sag požutjelog lišća po kojem bešumno koračamo ka snijegovima. znam… u dugim zimskim noćima ćemo tražiti bisere… izgubljene djeliće prohujalog ljeta… u olupinama školjki ćemo slušati poeziju mora…

Osluškujemo odlazak naglog ljeta i tišinu dolazećeg smiraja…




jesen se obznanjuje rapsodijom boja i sonatom mjesečeva srebra…
jesen u kojoj sam rođena…
jesen u kojoj smo vjenčani…
jesen u kojoj prođosmo kroz Scilu i Haribdu…
jesen pod krošnjama razgranatog vremena
jesen u kojoj tihujemo život i veselimo se dolasku halkionskih dana...

Dijana Jelčić



- 08:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...