dinajina sjećanja
srijeda, 04.09.2019.
Suncolovka...
 Je li se izgubila suncolovka?... Ljeto odlazi ostavljajući za sobom trag bijelih oblaka… najavljuje cvjetanje maglovitih svitanja… tihu sjetu dolezeće jeseni… Krošnje mjenjaju odore… nestaje zelenilo u kojem odmarah oči u vrijeme podnevnog blještavila… ostao je tvoj glas kao jeka u fontani svjetlosti… u tvojim očima, kao u drhtavom ogledalu nazirem boju mladih kiša… i osobitost vremena… U sjaj tvoga irisa upisujem pitanje… i vidim suncolovku skrivenu u dubini tvog pogleda… promjenjiv ritam vječnosti i leksiku beskraja… prepuna elana, iznjedrena iz Edena tvoje nutrine ona mi daruje ljepotu toplog zlata… U prividu ljepote, u ikonografskoj čitljivosti istine pronalazim odgovor na pitanje… suncolovka je u nama… u apstrakciji naših misli i tankoćutnosti naših osjećanja… DA, SUNCE JE UVIJEK TU... U NAMA... Božanska iskra je to... zrno srca... načelo našeg vremena... Dijana Jelčić  |
