Suncolovka...
Je li se izgubila suncolovka?...
Ljeto odlazi ostavljajući za sobom trag bijelih oblaka… najavljuje cvjetanje maglovitih svitanja… tihu sjetu dolezeće jeseni…
Krošnje mjenjaju odore… nestaje zelenilo u kojem odmarah oči u vrijeme podnevnog blještavila… ostao je tvoj glas kao jeka u fontani svjetlosti… u tvojim očima, kao u drhtavom ogledalu nazirem boju mladih kiša… i osobitost vremena…
U sjaj tvoga irisa upisujem pitanje… i vidim suncolovku skrivenu u dubini tvog pogleda… promjenjiv ritam vječnosti i leksiku beskraja… prepuna elana, iznjedrena iz Edena tvoje nutrine ona mi daruje ljepotu toplog zlata…
U prividu ljepote, u ikonografskoj čitljivosti istine pronalazim odgovor na pitanje… suncolovka je u nama… u apstrakciji naših misli i tankoćutnosti naših osjećanja…
DA, SUNCE JE UVIJEK TU... U NAMA...
Božanska iskra je to... zrno srca... načelo našeg vremena...
Dijana Jelčić
|
