Budim se… promatram komadić Sunca… mirisno žezlo na dlanu jutrenja… tvoj osmijeh u očima odlazećeg ljeta… ljubav je tako jednostavno opojna u odori nestajućeg kobalta… bila je oslikana na porcelanskom licu nebeskog skitnice …
Strunu mjesečine čuvam u srcu… darovao si mi srebrom optočenu žudnju na obodu lazurnog pehara… ispijali smo noć… u tajnovitoj alkemijskoj mjeni je suton objavio plimu snova… uskovitlalo se vrijeme… uzburkao se ocean… proključala je ponoć u gralu nutrine…
Na obzoru svitanja vidjeh siluetu nemira… oćutih oseku smiraja… na žalu mladoga dana ostadoše biseri… znoj srca i pjesak dolazećeg vremena…
Zajesenilo je... Golubije krilo zagrlilo jutro, nebo romori poeziju kapi, u dašku zanosa čujem vrijeme,
mudrost osmišljenu zbiljom.
Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica, proriče preobražaj svijesti.
Tvoj glas plijeni tišinu, stara pjesma donosi radost nebesku.