Poetika Jakovljeve školjke...
U noći punog mjeseca, na putevma mjena susrećem pjesnike lutalice…susrećem sanjare riječovitih obzorja, obsjenare tajanstvenih privida, iluzioniste vremena…U ehu bezglasja čujem priču vode, poeziju kiše, poetiku suza, poemu o biseru… Suze na laticama cvijeta, duša zaspala u materijalnom svijetu, biser iznjedren iz zagrljaja pjeska i pjene, bijel kao odora mladenke, ali ponekada crnom kao gorke suze isplakane tuge…lovim slova i slovkam tvoje ime u bezdanu sanja…dodirujem vlati trave, ubirem znakovlje ljepote i slažem ga u gnjezdo na skutima svemira…pjev nebeskih ptica se slijeva u neispisane stihove umrlih poeta i tka antologiju svilenkastih rima…miluje oblake i cijedi njihovu srž, pretače u ciborij postojanja…u noći mjesečeva raspuknuća otkrivan nove pute ka trgovima svanuća na kojima rapsod poetiku postojanja sanja…iza okna jutrenja, u tmini kobalta se zrcali pješčana kula…zdanje sagrađeno od praha vremena…na njinim zidovima ucrtan svijet bez granica, na njenom tornju cvijeta cvijet nevidljivih latica...u tišini prskozorja čujem antologijski šapat…titraj poeme o biseru…glas vanvremenske ljubavi…e
Poezija je misaono- osjetilni dijalog, kolajna poetičnih bisera, niska sedefastih riječi iznjedrenih iz dubine oceana snova. Poezija nježno pruža otpor svijetu, lomi barijere, briše granice. U trenucima kada je svaka druga vrsta otpora bezizgledna ona juriša na barikade okrutnosti i postaje revolucija svijesti. Poezija ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom naših nutarnjih refleksija. Poezija je riznica dragulja i ljekovita kupka, melem za srce, eliksir za dušu. Sakrivena u svjesti poete, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, čežnja i ostvarenje neostvarenog sna. Utapam se u pjesmama napisanim srcem, u poemama biserja iznjedrenog iz dubine duše, u titrajima tuge i sreće, u ljubavi na dlanovima eterične stvarnosti. Blješte ti kristali kao najljepše zvijezde na virtualnom nebu, postaju svilenkasta poveznica prijašnjih i sadašnjih života, okosnica kozmosa. Pričinja mi se da smo poetikom počeli ostavrivati drevnu utopiju, stvarati Civitas Solis u ovom čudesnom univerzumu, grad sunca u kojem je vrhovna svečenica ljubav iznjedrena iz zagrljaja pijeska i pjene iz poetike Jakovljeve školjke.
Dijana Jelčić
|
