Poezija skulptorovih snova...
Razmišljam o skulpturama španjolskog umjetnika Jaume Plensa… prisjetih se novih otkrića u carstvu neurofiziologije… mozak je tvornica snova… u sivom tkivu se zrcali cijeli svijet… u prozirnim lubanjama vidjeh smisao… oćutih ljubav… osjetih umjetnikove misli pretočene u sadržaj djela… upitah se što za njega ispunjava tu lijepu prazninu… misaonost, osjetilnost, osjećajnost?...
Cogito ergo sum… već otrcana Descartesova misao o misliocu, čovjeku… što se krije u njoj?… možemo li ne misliti?... odvojiti se od misli… odlutati, nestati u nečemu nepoznatom… misao je naše nutranje svjetlo… njome razbijamo tminu ne znanja… ostvarujemo spoznaju… a osuđeni smo na spoznaju… neurofiziolog Antonio Damasio spoznaju naziva prokletstvom s kojim smo rođeni…
Promatram zalazak Sunca… nestaje toplo zlato iz vidokruga… misao titra u moždanim vijugama… lepršaju neuroni… crtaju moždanu kartu… presliku te ljepote… arhiviraju je u pamćenje… u sjećanju ostaje osjećaj topline na licu… zatvaram oči… ponovo vidim sunce… vidim sliku sutona…
je li to misao ili osjećaj?... misaona slika prepuna iskričave svjetlosti… i sada kada je Sunce nestalo iz vidokruga slika još uvijek blješti u sjećanju… u roju leptira koji mahnitaju u mojoj glavi… neumorni su… pokušavam ih zaustaviti… uzaludno… misao se pretače u rečenice… čitam ih… čitam li mišlju ili osjećajem?...
Filozofski rečeno čovjek je okarakteriziran racionalnošću, a najočiglednije ispoljavanje racionalnosti je sposobnost mišljenja... no u nama postoji vječna povezanost misli i emocija... jedno bez drugog ne ide... ne postoji... u našoj svijesti se događa mnogo više od jednostavnog racionalnog razmišljanja... mi mislimo konkretno i apstraktno, logično i nelogično, magijski i arhaično...
U tom koktelu različitosti se rađa naša spoznaja i naša svijest o nečemu... mi se vječno vezujemo za nešto... usvajamo nove izazove... upoznajemo nove ljude... nove krajolike... stićemo nova saznanja... nova osjećanja... i sve to, cijeli taj spektar pojavnosti se gnjezdi iza našeg čela... ostaje začahuren u tkivu našeg pamćenja... tek pokoji djelić nesvjesno zaledimo u podsvjesti... ali ne brišemo... za to ne postoji gumica... to podsvjesno tinja na ognjištu vremena...
Zar je važno kojim imenom ćemo nazvati to nešto što nas čini čovjekom... tu kovitlajuću vretenicu čijim nitima vezemo tkanicu života... je li to misao, osjećaj, osjećanje, psiha, duša, bitak bića?...
To nešto nedodirljivo, to nešto neopiljivo, to nešto neosjetljivo, a postojano to smo mi... mi u carstvu ljubavi... ti i ja utopljeni u naše vidokružje... ti i ja uronjeni u poeziju skulptorovoga sna... u našim glavama se zrcali ono što sami stvaramo... cijeli svijet... naš svijet...
Dijana Jelčić
fotografije... Jaume Plensa: Together at 56 th Venice Biennale
http://mymagicalattic.blogspot.com.tr/2015/05/jaume-plensa-together-at-56-th-venice.html
|
