Svanuće...
Svanulo je prvolistopadsko jutro… načeo se mjesec u kojem sam rođena… pozdravlja me suncem… na azuru neba blješti mladi dan… ispred prozora se događa divna predstava jutrenja… grad se budi i ja s njim… ti pjevušiš pjesmu kojom obznanjuješ kraj poezije noći… Zaustavljam misao u one moguće tri sekunde istinskog vremena… u trenutak sreće… zavoli dan u kojem se budiš… davni stih priziva u spoznaju ove rađajuće ljepote… ispijam nektar iz kaleža života… jesen mi daruje plodove odsanjanih ljeta… pregršt mirišljavih sjećanja i moć sadašnjeg trenutka… Kroz okno dnevne sobe uranja danja svijetlost… anđeo lebdi u njenoj ljepoti… a jabuke u kristalnom peharu šapuću priču o prohujalom vremenu… bude sjećanja na dane kada smo ih kupovali kao znakovlje začudne spoznaje ovozemaljske ljepote… Ljubavna ljuljačka božice Tanit vrtloži leptire u osjećajnom režnju. Osjećam nastajanje novih sinapsi... njiihalo mi kazuje skulptorovu poruku... dozvoli srcu da diše.. i srce diše, mjenja ritam odkucaja... osjećam misao, dakle postojim... misao me odnosi u spoznaju ljepote dolazećih trenutaka… Dijana Jelčić |