Bdijenje u noći punog Mjeseca... osjećam nježan umor u tijelu i plahost u mislima… noćas nisam spavala… samo sam sanjala… bila sam u gradu sanjajućih knjiga… u titrajima sna osjetih miris dozrelog limuna i zgusnuće u točku kozmičkih zakona… u misaonost prohujalog vremena… odsanjah Einsteinov san… napustih trodimenzionalnost i u rasapu bijele mjesečine vidjeh ples fotona… na zaslonu snovitosti iluziju oslikanu gravitonima… sučeljavanje mistike, mudrosti i znanosti… igru riječi na gozbi bogova… koloplet misli u dimu izgarajućeg blaga…
Aleksandrija spava… iz pepela se uzdiže oblak davno odsanjanih snova… osjetih metamorfozu svijesti… u iskri čuđenja ozrcaljenu kozmogoniju… početak beskraja… dovoljno za uzročnost sretne budnosti i slijepo vjerovanje… premalo za bezrazložnost sumnjičavih nespokoja…
Vratih se u stvarnost… vizija na obzoru budnosti objavljuje nedohvatnost kraja… nema ga u prividu… a konačnost se utkala u znatiželju… znam da ništa ne znam… smirujuća potvrda meni pustolovu… meni tragačici za postojanim dokazom istine… iz zavjetrine zanosa ušetah u vrtloženje ovozemaljske zablude… u sumanutost kovitlanja nepoznatim krajolikom… osjećam nemogućnost povratka u spokoj neznanja… ne želim povratak u okrilje svrsishodnosti…
Čujem šapat nestvarnosti… daljine me zovu… koračam koridorima izmišljaja… iza mene ostaju nepobitne činjenice … bježim od njih… vraćam se u nedokazivosti sanjarija… u mnogoprotežnost prostora… u poliperspektivnost vremena… u neprovjerena događanja… u odiseju dolazećeg vremena… i pitam se...
Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?
Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje sljeza?
Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?
Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...
Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“, KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.