U vrtu vremena...
sjećam se, u djetinjstvu sam lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža. Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u moju stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim razmišljanjima i stvarala. To je bilo uvijek novo rađanje u mom dugogodišnjem snu u kristalnoj kugli mojega života.
a sada sam odrasla...u buketu godina se javljaju uvele ruže i prijeteće praznine... vraćam se davno napisanim pjesmama... osjećam njihovu moć... novo rađanje u poeziji vremena...
U Borgesovom vrtu razgranatih staza,
nelineranosti vremena,
u razigranim fraktalima umreženost struna,
u geometriji svemira pregršt mogućnosti.
Odlučujem se istovremeno za sve.
Živim nastajanje različitih budućnosti,
množe se,
granaju u beskonačnost
i zgušnjavaju u točku Alef.
Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.
U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.
U cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju,
mješaju se mirisi, zvuci, okusi, boje.
Uranjam u strukturu kaosa.
Bestjelesna sam.
Senzualnost sama sebe ispisuje u dubini tvoga pogleda.
Doživljavam pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i sigurnost povratka u budnost.
Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni"... zbirka pjesama... KULTURA snova, Zagreb, 2014.
|
