dinajina sjećanja
četvrtak, 10.10.2019.
U vrtu vremena...
 sjećam se, u djetinjstvu sam lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža. Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u moju stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim razmišljanjima i stvarala. To je bilo uvijek novo rađanje u mom dugogodišnjem snu u kristalnoj kugli mojega života. a sada sam odrasla...u buketu godina se javljaju uvele ruže i prijeteće praznine... vraćam se davno napisanim pjesmama... osjećam njihovu moć... novo rađanje u poeziji vremena...  U Borgesovom vrtu razgranatih staza, nelineranosti vremena, u razigranim fraktalima umreženost struna, u geometriji svemira pregršt mogućnosti. Odlučujem se istovremeno za sve. Živim nastajanje različitih budućnosti, množe se, granaju u beskonačnost i zgušnjavaju u točku Alef. Osjećam višestrukost postojanja, umnožavanje razina ljubavne čežnje i artificijelnost fikcije i stvarnosti. U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte, nepobitnu istinu o prazagrljaju iz kojeg se rodio svijet. U cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju, mješaju se mirisi, zvuci, okusi, boje. Uranjam u strukturu kaosa. Bestjelesna sam. Senzualnost sama sebe ispisuje u dubini tvoga pogleda. Doživljavam pročišćenje nutrine, zagrljaj duše i materije i sigurnost povratka u budnost. Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni"... zbirka pjesama... KULTURA snova, Zagreb, 2014.  |
