dinajina sjećanja
nedjelja, 27.10.2019.
Iz rasprsnutih šipaka...
 Sjećanje na zemlju dobrih ljudi, dolinu zelene rijeke i obronke prepune šipkova grmlja. Granatne jabuke utkane u pejsaž krša, ljepota raspuknuća punine i srž prepuna rubina, zrnaca iz kojih se zrelost pretače u slast nektara. Kao crveno vino opija njihova milina. Ljubav pupa, cvijeta, zrije na obroncima smaragdne rijeke, ljubav uranja u plod i daruje nam nježnost skrivenu u tvrdoj kori dozrele ljepote. Noć punog mjeseca uranja u sobu prepunu uspomena. Na stolu čaše i raspuknuti šipak, znakovlje slavlja osjetila. Zrelost istine, svjedočanstvo snage koja nas je branila od burnih vjetrova sudbine i otužnih kiša prohujalog vremena. Rasli smo kao crveni grmovi na kamenjaru tvoje mladosti, podnosili sušu i puštali korijenje u dubinu raspucane stvarnosti, odoljevali gladnim godinama. Izdržali smo, vjerovali smo u zapadno nebo i ljepotu sunoćavanja tuge.  Tišinu si narušavao Gorenjem, trgao šutnju Šimićevim šapatom. Niz zapadno nebo i iz rasprsnutih šipaka u vrtu krv se cijedi Al s istoka se veće javi plavim licem i zapad biva bljeđi, crveniji šipci Ti bježiš k meni preplašena od grana u mraku i ćutiš Zašto ti je tijelo odjedanput plamen? O kako šipci prskaju i s nama gore! Ni zvijezde neće da se jave da jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu... a onda zasjaše zvijezde, prosuše Venerino zlato obroncima jave. Danas zbrajamo godine u nisku rubina kojima sladimo ovu jesen. Volim tvoju zrelost sličnu raspuklom šipku. Prepuna je mladosti zaustavljene u osmijehu i borama na tvom licu. I sretna sam što nam ruke stare uporedo, što na dlanovima nosimo zajednički prošle životne pute. Dijana Jelčić  |
