Iz rasprsnutih šipaka...
Sjećanje na zemlju dobrih ljudi, dolinu zelene rijeke i obronke prepune šipkova grmlja. Granatne jabuke utkane u pejsaž krša, ljepota raspuknuća punine i srž prepuna rubina, zrnaca iz kojih se zrelost pretače u slast nektara. Kao crveno vino opija njihova milina. Ljubav pupa, cvijeta, zrije na obroncima smaragdne rijeke, ljubav uranja u plod i daruje nam nježnost skrivenu u tvrdoj kori dozrele ljepote.
Noć punog mjeseca uranja u sobu prepunu uspomena. Na stolu čaše i raspuknuti šipak, znakovlje slavlja osjetila. Zrelost istine, svjedočanstvo snage koja nas je branila od burnih vjetrova sudbine i otužnih kiša prohujalog vremena. Rasli smo kao crveni grmovi na kamenjaru tvoje mladosti, podnosili sušu i puštali korijenje u dubinu raspucane stvarnosti, odoljevali gladnim godinama. Izdržali smo, vjerovali smo u zapadno nebo i ljepotu sunoćavanja tuge.
Tišinu si narušavao Gorenjem, trgao šutnju Šimićevim šapatom.
Niz zapadno nebo
i iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi
Al s istoka se veće javi plavim licem
i zapad biva bljeđi, crveniji šipci
Ti bježiš k meni
preplašena od grana u mraku
i ćutiš
Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?
O kako šipci prskaju
i s nama gore!
Ni zvijezde neće da se jave
da jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu...
a onda zasjaše zvijezde, prosuše Venerino zlato obroncima jave. Danas zbrajamo godine u nisku rubina kojima sladimo ovu jesen. Volim tvoju zrelost sličnu raspuklom šipku. Prepuna je mladosti zaustavljene u osmijehu i borama na tvom licu. I sretna sam što nam ruke stare uporedo, što na dlanovima nosimo zajednički prošle životne pute.
Dijana Jelčić
|
