Na izložbi...
Bili smo u Laubi... izložba slika Lovre Artukovića... zaustavih se pred slikom Diana i Aktaion...
Utjelovljena legenda, Giordano Bruno i njegovi herojski zanosi... boginja i smrt lovca na spoznaju...
kasnije se događalo vrijeme snovitosti… lutali smo galerijom nutrine... vernisažem osjećajnih slika smo, sami sebi, promovirali ljubav… razbijali govor svakodnevice… oslobađali se ustaljene strukture razgovora… slijevali u lepršavost metaforike… širili granice razumljivosti… poetikom vječnog trenutka uramljivali naše vrijeme u igru sa nemogućim… u spajanje nespojivog… u novonastajuću naraciju svijesti… u življenje etike i estetike… egzistencije i esencije… pokreta i kruga, nemira i smirenosti… filozofiju melankolije preobražavali u mudrost radosti…
Rušili smo stara obličja… stvarali nova… izranjajuća arhitektura naših misli je postajala preslika naših sanja, vječna dvostruka poruka istosti… istoznačni zov različitosti… negacija jednoumlja i nametnutih konvencija kao simbolika permanentnog dvojstva…
Dočekali svanuće istine, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama, bez razarajuće žudnje za dohvaćanjem nedohvatljivih tuđinskih impresija...
Njima se divimo promatrajući ih u galerijama, čitajući knjige, slušajući glazbu...
Vernisaž osjećanja osjećaja je tu, u nama… u riječima kojima darujemo smisao… u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena… u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom… u osmijesima prijatelja… u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav…
Dijana Jelčić
|
