Utisci iz teatra...
Ali istinski uzvišeno jeste padanje zavjese i ono što se još vidi kroz nisku pukotinu: tu jedna ruka po cvijet seže, tamo druga hvata odbačeni mač. tek tada treća, nevidljiva, obavlja svoju dužnost steže me za grlo.
Wyslawa. Szymborska.
Odrasla sam iza svjetla pozornice. Još kao mala djevojčica sam često s druge strane doživljavala čarobni svijet pjeska i pjene kazališne svakodnevice. Danas znam, imala sam sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti.
Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače, ali sam udisala i udišem još uvijek ljubav prema Taliji i osjećam da mogu pisati o ljubavi koju ta božica širi i ispred i iza svjetala pozornice.
Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.
Često razgovarajući bježimo od svakodnevice... oglušujemo na njenu banalnost prepunu izvješća o ljudskim nesrećama, tugama, zloćama, zlobama, taštinama... odlazimo u gradove nepostojeće na ovozemaljskim stazama… u prostornosti oslikane rukom neumornog nutarnjeg mislioca… u vremenitost metuzalemskih razmjera… ideokinetičnost nutarnjeg neba postaje kalendar neprolaznih trenutaka… sakupljačica metafora koje nastaju u dijalozima i ostaju pohranjene u pamćenju… kada ih pokušam pretočiti u štivo dobijaju drugačije značenje… oblik besmislenih sintaksi koje osakaćuju pitkost napisanog… postaju svjedočanstva neprenosivosti osjećanja osjećaja u razumljivu tekstualnost…
Čitam davno napisano… potrošili smo sve žetone koje smo krili u džepovima sanja… hazardirali smo do posljednjeg okretaja svijeta… žrtvovali dan i dobili vječnost… zakoračili smo na staze razgranatog vremena… krenuli kroz maglovite velove neznanja ispisujući poeziju trenutka… osjetili nepotrebnost odbrojavanja satova… sve se uvijek zrcalilo u nama… živjeli smo ekliptiku sunca rotirajući u vrtlogu praistine… nevažnost mjerenja vremena se ogledala u nezaustavljivim mjenama… umirali smo i rađali se… jutrenja su bila uskrsnuća u onom djeliću svemira na kojem smo u sutonima uranjali u smrtnost… igra za sanjare?…
Postali smo igrači sa mjehurićima vječnosti… promatrali pretakanje ničega u ništa… nestvarnu stvarnost u kapi vode na dlanu kozmosa… jedino je svjetlost bila sveprisutna i snažna u svom prelamanju u rapsodiju boja… igralii smo se sa nijansama njena dolaženja… hvatali trag njenog odlaženja… nepostojeći grad je utočište bjeguncima iz svrsishodnosti neživljenja… carstvo boga Kairosa… bezgraničje prostor- vremena u kojem Sunce nikada ne zalazi… svjetlost udomljena u zavijutku svevremena… tajanstvena šifra kojom otvaramo kapije sužanjskih ćelija i oslobađamo zatomljene mogućnosti… pretačemo ih u umijeće življenja…
Vratili smo se obogaćeni nadzemaljskim svitanjima… osluhnuli zemaljske riječi prepune prekora… i oglušili na osude izgovorene jezikom taštine… i u bjelini svjetlosti pronalazili odgovore na tisućljetna pitanja…
Znam… ovo zvuči kao utopija ispisana rukom sanjara… ali mi stojimo na rondou sudbine… mi vjekujemo pod raspelom na kojem ljubav umire i rađa se nova, a uvijek ista…
U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trenucima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.
Znam… ovo zvuči kao utopija ispisana rukom sanjara… ali mi stojimo na rondou sudbine… mi vjekujemo pod raspelom na kojem ljubav umire i rađa se nova, a uvijek ista...
Dijana jelčić
|
