dinajina sjećanja

subota, 02.11.2019.

Bdijenje u snu...







Finnegans wake, James Joyce... teško prevodivo štivo. Finneganovo bdjenje nije roman struje svijesti. Radnja se događa za vrijeme sna, teško otkriti značenje same radnje, pojedinih rečenica ili novostvorenih riječi...

Umrežena u tkivo Finneganovog bdijenja koračah mostom između večernje i jutarnje zvijezde.
Izmišljaj pisca, san u snu i nepostojeće riječi, neprevedive, složene od zvuka groma i svjetla munja,
mirisa cvijeća i okusa medovine.
Ne zaboravljamo slike dragih nam bića, zaustavljamo ih u sjećanju, palimo svijeće, tihujemo s njima. Dan mrtvih duša uramljuje tu sjetu mirisom ruža i krizantema, titrajima nutarnjeg plamena i nježnim uspomenama. Neopisivo svjedočanstvo ljubavi koju nosimo u sebi, sinopsis života ispisan drhtajima tkiva sreće, tuge, žalovanja i radosti. Neizbježnost seobe duša stvara novi jezik za dijalog sa otišlima. Osjećam, tek svojom srećom mogu usrećiti njih. Jedino tako im se mogu zahvaliti na bdijenju nad mojim ovozemaljskim trenucima...
Potonuće Mjeseca u skute zlatne hostije dodiruje osjetila. Budim se iz bdijenja i pitam.

Je li potrebno pronalaziti riječi?

Drugi su ih već pronašli, drugi stvaraju za nas jezik koji mi sve manje razumijemo. Služeći se riječima mi samo artikuliramo jezik, mi ga ne živimo. Ponekad spoznam da puštam glas i riječi izranjaju same, ramena od riječi, noge, ruke, dlanovi, riječi bez osjećanja osjećaja, riječi nabacane u govor bez srca, rijeka riječi kojom optužujemo, kritiziramo, pravimo se pametni, bujica riječi kojom upozoravamo, kojom se branimo, pišemo peticije, pjesme, eseje, novele, romane.
Zaboravimo riječi, zaboravimo njihovo značenje, postanimo moderni dadaisti.

Vratimo se u koljevku jezika. On je muzika, simfonija boja, sonata mirisa, ljepota djetinje igre i sna, gesta kojom možemo osjetiti svoju misao i razumjeti tuđu.

Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima. Želim riječi sa koordinata srca, lepršave riječi kojima bih nacrtala miris ovog jutra, obojala osjećaj koji se u meni iskri svitanjem i onaj koji je blještao u jučerašnjem sutonu. Želim riječi koje mirišu ljepotom majske ruže i tek procvalog jasmina u vrtu. Tražim riječi kojima bih skladala melodiju srca, sonatu duše, simfoniju snova, riječi koje bi sjajile kao lux in tenebris.

da, čudno je djelovanje dobre literature.

Dijana Jelčić



- 08:28 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...