Svetkovina duša...
Duša ne poznaje vrijeme, ne poznaje prostor, duša je metafizika vječnosti...njenu jačinu, njenu snagu, njenu težinu ne možemo mjeriti mjerama klasične fizike...ona ne podliježe ni gramima, ni milimetrima, ona postoji u nano seknudama ovoga ovdje i ovoga sada...
Čovjek je jedino živo biće koji smišlja smisao, znanje, spoznaju i otkrića.
Biti u središtu svijeta znači biti moćan, od Boga dan, stvoren i nepobitan.
"Ako je taj prasak značio početak svijeta, morali bi još negdje u univerzumu biti ostatci isijavanja te energije." pitam prijatelja znanstvenika prof. dr. Davora Pavunu.
"Pa, čini se da postoje, ali nisu definitvno dekodirani i redefinirani;" odgovara mi smiješeći se Davor Pavuna.
Nova fizika, naročito teorije relativiteta i kvanta su u znanosti ostvarile uvjete za stvaranje holističke, cjelovito- energetske slike svijeta. Neuroznanost širi spoznaju o djelovanju utjelovljenog uma.
Kada su neurofiziologa Wolfa Singera pitali je li na svom putovanju ljudskim mozgom pronašao znakovlje o postojanju duše on je odgovorio, ne, duša spada u područje metafizike, u njeno postojanje jednostavno moramo vjerovati.
Još kao djete je bio drugačiji od drugih, bio je svoj i nedodirljiv, bio je već onda ono što je kasnije uistinu i postao, tajnovito biće puno neizgovorenih istina. On, to je bio nezaboravan susret djece u okrilju odraslih razgovora. Bili smo sretna djeca. bilo nas je troje... Otišla sam tražeći istinu u kozmosu bezvremena. Oni su ostali na ognjištu vremena.
Rijetko smo se susretali, drugi su mi pričali o njemu, ali on je za mene ostao sjećanje na ona davna poslijepodneva u jednom stanu punom mirisa knjiga, zagrljaja svijesti i zvukova znanja.
Dugo je bio zatvoren u vremenu nepostojanja, zaustavljen u uzdizanju ka odgovorima u čijim pitanjima se više nisu nazirali početci. Podnosio je neznanje zbog znanja koje je u njemu sagorjevalo plamenom životne svijeće. Dugo je ležao na Solženicinovom odjelu odvojen od knjiga čijom srži je hranio dušu. Otišao je zagledan u daljine, otišao je u svoje nedopričane priče, u neke svoje nedosanjane snove, krenuo je tajnovitim putem ka neželjenoj slobodi.
Vijest o njegovoj očekivanoj smrti je, kao nepozvani gost, u meni probudila osjećaj praznine, u svijesti stvorila ogromnu crnu rupu koja guta mogućnost ponovnog susreta u zagrljaju zrelosti. Brojač trenutaka njegove sudbine se zaustavio na davno upisanom broju i onda otvorio svjetlosna vrata vremena iza kojih više nema vremena za dokone razgovore o kraljici literature, nema vremena za odgovore koji se naziru u pitanjima jer tamo u bezvremenosti trenutak uistinu postaje vječnost.
Nisam čula odjeke njegovih koraka u odlasku, ostao je samo njegov svjetlosni trag u mojoj duši i spoznaja vremena i istine koja mi govori da u našim životima sve češće gasnu životne svijeće i zatrepere vječna svjetla koja znače kraj našeg ovozemaljskog puta. Njegova životna knjiga se zatvorila prerano, jer kada ode prijatelj uvijek je prerano.
Dijana Jelčić...
|
