dinajina sjećanja
nedjelja, 17.11.2019.
I nebo je plakalo...
 Stoji grad, tuga, ruho ravnice zapleteno u godine nad rijekom magla sjećanja i tišina sna. Nad gradom oblak isplakanih suza, rijeka romori uspomenom. U zraku titra optužnica zlu i pobjeda ljubavi U carstvu starih tuga i odslušanih tišina ispisana Orestija. Na stupu srama optužnica rodoslovlju. Nad Areopagom urlici i jecaj sudbina, porod tragedije. U holonu vječnosti stoluje bog ratova. Na opustjelim trgovima muk vremena, na stazi kolona prognanih. I nebo je plakalo za odlazećima, mežnar nutrine obznanjuje predaju magičnom ništa. U kanonu zbilje glas iskona, u usjeklinama postojanja praznakovlje ljepote. Stoji grad, biser prošlosti, misaona zgrada "more geometriko" oronulog Baroka, svjedočanstvo harmonije, dokaz snage ljudskog uma i njegove razornosti. Grad stoji i podnosi vlakove, dolaske i odlaske i broji godine zapaljenim svijećama i mirisom krizantema. Zalutala u sjećanju, iza zavjese jesenjih kiša, ćutim stare čežnje i zrcaljenje nove zore. Ares spušta mač, grli Afroditu, iskri trenutak rađanja ljubavi. Dijana Jelčić  |
