dinajina sjećanja

nedjelja, 17.11.2019.

I nebo je plakalo...







Stoji grad, tuga, ruho ravnice zapleteno u godine
nad rijekom magla sjećanja i tišina sna.

Nad gradom oblak isplakanih suza,
rijeka romori uspomenom.
U zraku titra optužnica zlu i pobjeda ljubavi

U carstvu starih tuga i odslušanih tišina
ispisana Orestija.

Na stupu srama optužnica rodoslovlju.
Nad Areopagom urlici i jecaj sudbina, porod tragedije.
U holonu vječnosti stoluje bog ratova.

Na opustjelim trgovima muk vremena, na stazi kolona prognanih.
I nebo je plakalo za odlazećima,
mežnar nutrine obznanjuje predaju magičnom ništa.

U kanonu zbilje glas iskona,
u usjeklinama postojanja
praznakovlje ljepote.

Stoji grad, biser prošlosti, misaona zgrada
"more geometriko" oronulog Baroka,
svjedočanstvo harmonije,
dokaz snage ljudskog uma i njegove razornosti.

Grad stoji i podnosi vlakove, dolaske i odlaske i broji godine
zapaljenim svijećama i mirisom krizantema.

Zalutala u sjećanju, iza zavjese jesenjih kiša,
ćutim stare čežnje i zrcaljenje nove zore.

Ares spušta mač, grli Afroditu,
iskri trenutak rađanja ljubavi.

Dijana Jelčić


- 17:37 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>