U Hypogeumu sna... stop nasilju nad ženema...
Himna potlačenih
Zaboravi, promjeni obrazac, zaustavi sjećanja, nasmiješi se.
Osmijeh ti dobro stoji, opiši osjećaj, iskorak u nepoznato, u neslućeno,
u bezdan mogućnosti.
Uzdigni Nikinin stijeg, koračaj, izvrši obećanje,
u ognju patosa je istina.
Kreni sunčanom stranom, ne okreći se, iza ostaje sjena,
uporna, bezbojna pratilja, robinja mraka.
Budi bestjelesni plam, živuća baklja neugasivih čežnji za daljinama,
suho blistanje svijesti do katarze, do iskona mudrosti.
Dijana Jelčić... stihom protiv nasilja nad ženama...
Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama iskazujemo poštovanje sestrama Mirabal, koje je 25. studenoga 1960. godine u Dominikanskoj Republici brutalno dao ubiti diktator Rafael Trujillo zbog njihovih aktivnosti i borbe za demokraciju i pravdu, te svim onim ženama koje su svoj rad posvetile borbi za ljudska prava, za dostojanstvo svakog ljudskog bića.
Rađa se mladi dan, hostija na istočnom nebu daruje otajsvo neprospavanoj noći. Pjesme koje napisah prestaju na margini ovoga trenutka.
Misaono lutam koridorima podzemnog hrama. Sjećam se naših razgovora o zvijezdi Sirius i tvoga vjerovanja da smo tamo ostavili tragove koraka u vremenu prije našeg. Možda smo sudjelovali u izgradnji tog svetišta, možda si ti bio akustičar odaje proročanstava koji je ženske vapaje pretvorio u jecaje tišine i poezijom pokrenuo borbu protiv nasilja nad ženma....
Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme. Izgledalo je kao apsurdna rečenica apsurdnog čovjeka, izričaj velikog uma koji je učio od kristala, šutljivih učitelja života.
Tko je apsurdan čovjek?
Onaj koji samo živi i živeći svoje apsurde dokazuje hrabrost življenja.
Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajanstvenost tišine?
Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka nagovještava dubinu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor, vratiti se u podzemni hram na početak tišine.
Želio si da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Darovao si mi snove i naučio me osjećati osjećaje. Osjetih ljubav kao sreću i slobodu. Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima, jaka u odlukama.
Nježnim osmijehom me uvodiš u čaroliju trajanja na obroncima vječnosti. Potapam snove u more rađanja i grlim život.
Dijana Jelčić...
|
