22

ponedjeljak

srpanj

2019

Gips

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)

Bio je to dobar gips kad sam se navikla na njega.

Bijela kruta dolčevita. Nisam mogla okrenuti glavu, ali sam mogla sjediti po turski iako je malo žuljalo.

Svrbjelo je kad je počelo ljeto, pa sam gurala pletaću iglu kroz rukav, kroz ovratnik, češala se. Nije pomagalo puno.

Poslije tri mjeseca su ga razrezali električnom pilom. Pala sam u nesvijest.

Kornjača bez svog oklopa.

20

subota

srpanj

2019

Nona Luce

Friško objavljena u zbirci Pričam ti priču Gradske knjižnice Samobor

Zamiriše bazga. Djeca, poput vulkana, izlete iz školskih klupa pa bučno proslave završetak školske godine i nestanu iz grada. Živka naručuje manje krafni, manje lizalica, a više piva. Vrućina nalegne na asfalt. U hladu ispred Nona Luce sjede njih četvorica i raspravljaju o nemiru u svijetu i miru u državi, socijalnoj pomoći i kvaliteti piva.

Živka se smije grlom i licem. Oči su joj prazne. Priča glupe viceve. Usamljenost pokušava zakloniti zavjesom od smijeha ne shvaćajući da joj nije ni potrebna. Ljudi ne brinu ni za što, osim za vlastite živote.

Od jutra do večeri s cigaretom ili metlom u ruci. Ponekad i oboje. Poznaje svakog kupca, jer tu kupuju samo ljudi iz susjedstva. Stari i nemoćni. Domaćice u žurbi. I njih četvorica. Svakodnevni inventar.

Ujutro dolazi samo Vinko. Poslijepodne i ostala trojica. Ante Stari, Ante Mladi i Ante Debeli. Rođeni su i odrasli u istoj ulici.

“Ona je luda. Vrag me odnja kad nije”, govori Vinko za svoju ženu.

“Smirit će se”, govori Živka dok puši naslonjena na vrata dućana.

“Priti mi da će otić i uzest maloga”.

“S kojim parama?”

“Reka sam ti da je luda”.

Mali je njihov sin. U trideset tri godine života nakupio je dva dana radnog staža, a i to samo zato jer je izgubio zdravstveno pa ga je Bašićka fiktivno prijavila kod svog brata obrtnika.

“Pogledaj ih”, govori Mare dok čeka da joj Živka nareže pet kriškica sira, “nemaju svi zajedno pola mozga.”

“Ali se zato razumiju u politiku”, odgovara žena s malim djetetom na boku. Nova je u susjedstvu. Ona i muž podstanari.

“Šta ime veze? Kakvi su, takvi su. Tebi pola male, je li?” govori Živka ženi s djetetom.

Prošle su zime dovukli stari renault, sjedili unutra i razmjenjivali mišljenja. Prozori su nekad bili orošeni, nekad ne, ali uvijek zatvoreni. Gotovo da su bili simpatični tako bezglasni, a onda su počeli zapišavati ulicu pa je netko pozvao prometnu i renaulta su, onako neregistriranog, odvukli negdje. Vinko se malo bunio pa prestao. Što je dalje bilo s autom, ne zna se, jer je pažnju privukao dramatičniji događaj.

Ulicom gazi Bašićka sa dvije teške plave torbe iz Ikee. Za Bašićkom ide Mali. Ispod jedne mu ruke kompjuter, ispod druge ekran, oko vrata slušalice.

“Ooooo”, govori Živka pa pali cigaretu i naslanja se na dovratak.

“A di ćemo najranije?” viče.

“Šta te briga!” odbrusi Bašićka.

“Nije da me briga, samo bi tila znat”, ne dâ se Živka.

“Kad baš oćeš znat, za ovo si ti kriva. Vrag odnja tebe i boce!”

Zaustavlja se auto, izlazi Bašićkin brat, otvara prtljažnik i pomaže im složiti stvari. Odlaze bez riječi. Čim auto zamakne za ugao, dođe Vinko, zubima otvori pivu i sjedne na gajbu.

“Šta ima, šefe?” ispipava Živka teren.

“Ja sam sritan čovik. Odnja je đava”, smije se.

“Di je otišla?”

“Ne znam i nije me briga.”

“A Mali?”

“Vratit će se kad ogladni.”

Prošao je tjedan, pa i dva. Mali se nije vratio. Vinko je počeo uzimati pivu na dug. Kad je stigla mirovina, uredno je podmirio račun da bi se ponovo počeo upisivati šest dana kasnije.

“Di si je prije potrošija?”, pita ga Živka.

“Nemoj me sad i ti.”

Ujutro nije došao. Ni poslijepodne. Navečer je Mare rekla da ga je vidila ispred samoposluge na Mažuranićevom. Sljedećeg jutra je Ante Debeli svratio prije posla i rekao da je Vinka sinoć udarilo auto. U bolnici je.

Nekoliko su se dana pitali što je s Vinkom. Nikome se nije išlo do bolnice, a nije im imao tko reći jer je Bašićka odselila. Onda je Vinka zamijenio Trump.

“Neka njega. Americi treba neko prčevit ko zna šta triba napravit”, žesti se Ante Stari.

“A vidiš li šta radi Meksikancima?” Ante Mladi brani svoje mišljenje.

“Ima pravo, bogareti! Bi li ti pustija mene da ti se uvalin u kuću?”

“Nije to isto.”

“Aj, šta se svađate”, javi se Živka. “Vidite li da je luđak? Ni žena ga ne šljivi.”

“To ka našeg Vinka?” pokušava Ante Mladi promijeniti temu.

“E, ko zna šta je s njim. Triba reć Anti Debelome da ga pođe posjetit. Oni su kućni prijatelji”, zaključi Živka.

Niti su poslali Antu, niti su ga oni posjetili, a onda su se jednog jutra u ulici zaustavila kola hitne pomoći. Naravno da je Živka odmah izletjela van.

“Vinko, kako si?” vikala je.

Vinko, kojega su dva bolničara nosila u sjedalici, nije niti okrenuo glavu. Gledao je tupo ispred sebe. Sat kasnije se pojavila i Bašićka. Prošla je žurno pored dućana i nestala u susjednom ulazu. Živka je zapalila cigaretu.

Bašićka je dolazila svakog jutra, zadržavala se po sat vremena, nekad i duže i odlazila uzdignute glave. Antu Debelog su slali u izvidnicu.

“Očistila mu je stan.”

“Pere mu robu.”

“Kuva mu.”

“Odakle mu sad pare?”, Živka želi saznati bitne detalje.

“Ona sve plaća.”

“Odakle njoj pare?”

“Stoji kod brata u podrumu. Čisti apartmane.”

“A Mali?”

“Šta Mali?”

“Ništa, ništa. Jesam i ja luda.”

Živka ima sina. Maloga sina. Drugašića. Kreten nikad nije saznao da je dijete njegovo. Ostavila ga je na sred Jelačić placa, prekinula fakultet i vratila se kući. Roditelji joj stalno nešto prigovaraju. Sama je. Nesretna je. Često noću plače.

Mjesec dana kasnije Vinko se pojavio ispred dućana. Bašićka je prestala dolaziti, a Vinko nastavio piti. Onda je na dva dana nestao. Zvali bi Bašićku da su imali njen broj. Vijećali su i zaključili da bi ipak trebali viditi šta je s njim. Našli su ga bez svijesti, strpali u auto i odveli na Prvu pomoć s koje su ih uputili u Šumicu. Tamo ga nisu htjeli primiti, jer je u međuvremenu došao sebi, a bez njegovog pristanka svima su ruke bile vezane.

Na povratku iz bolnice su sjedili u autu kao nekad u renaultu. Ovog se puta nisu smijali. Vinko je pjevao. Ostali su razmišljali što učiniti s njim. Sjetio se Ante Stari. On je bio, moglo bi se reći, stručnjak za tekuća pitanja. Otišli su do Bille. Ante Stari je kupio bocu konjaka. U autu su nalijevali Vinka. Usput su govorili svašta protiv Bašićke. Vinko se počeo ljutiti, a onda podivljao skroz. Takvoga su ga odveli na Psihijatriju.

“Kurbetina jedna, ubit ću je!”, urlao je dok su ga vukli dugačkim hodnikom.

Dva macana su ga bacila na krevet, zavezali mu ruke i noge, a onda dali nešto za smirenje. Zaspao je snom nevinoga. Trojica sudionika su se tiho povukli. Još im je ostalo malo manje od pola boce. Ispit će je u prijateljevo zdravlje.

Dvadesetak dana kasnije Bašićka je svakog jutra prolazila ispred Nona Luce i sat vremena kasnije se vraćala. Pretpostavili su da se Vinko vratio kući, pa je jednog poslijepodneva Ante Debeli otišao u posjet prijatelju, istinitije bi bilo reći da je otišao izviditi situaciju.

“Kako je?”, pitali su.

“Kune se da više nikad neće pit.”

“Šta onda radi?”

“Pije čaj i rješava križaljke.”

“Poludit će tako sam bez prijatelja.”

“I ja sam mu reka.”

“Nagovori ga da se spusti među nas. Ne može tako sam ka vuk. A i ti, Živka, ne bi ni tebi bilo loše da nađeš štagod muža dok si još mlada.”

“Nisam ti ja za muške. S njima samo problemi,” dovikuje im dok preslaže police.

“A nega zašta si?”

“Imam curu.”

“Ajde kvragu luda! Lipo se udaj. Neka ti dite ima ćaću.”

“Pa udat ću se.”

“Šta nas onda zajebaješ?”

“Ne zajebajen. Udat ću se za curu. Već smo sve sredile.”

“Pu, gada! Ne laj svašta!”, ljuti se Ante Stari.

“Ozbiljno. Dobra je, ne vriđa me, ne tuče, ne loče. Šta mi više triba?”

“Ludo jedna luda, ne znaš šta govoriš.”

Ljeto je prošlo. Zapuhale su južine. Kiša je padala gotovo svakog dana. Bašićka je i dalje prolazila u deset, a vraćala se u jedanaest. Živka je nije viđala jer je sad radila samo popodne. Ujutro je radila neka mala Ana. Nit’ je smrdila, nit’ mirisala, rekli su stalni gosti kojima je otužna kiša mrsila račune.

Sredinom tjedna se vratila bura. Vratili su se i pilci, posjedali po gajbama i nastavili raspravu kako da je nisu nikad ni prekidali.

“Kako ti je prijatelj?”, pita Živka Antu Debeloga.

“Dosadan je. Počeja je čitat Bibliju.”

“Reka sam ja da nije smija naglo prestat. To je šok za organizam,” javlja se Ante Stari.

Jednog se dana samo pojavio, uzeo pivu i sjeo među njih.

“Rekla mi je da će me stavit u Dom” govori tiho, posramljeno, više sam sebi nego drugima.

“Kako te može stavit u Dom ako ti nećeš?”, pitaju ga.

“Prodat će stan.”

“Tvoj stan?”

“Nije više moj. Prepisa sam ga na nju kad smo ga otkupljivali”.

“Ne može to tako. Stečen je u braku”, javlja se Živka s vrata dućana.

“Ti tamo, muči. Ko te šta pita, izdajice roda svoga”, otresito će Ante Stari.

“Uzela je advokata.”

“Odakle joj pare?”, opet Ante Stari.

“Čistila je apartmane ovo lito.”

“Vrag odnja i apartmane. Šta su gospojama pare zavrtile mozgom! Moja misli da je Boga uvatila za bradu ako ima iljadu - dvi kuna”, javlja se Ante Mladi.

“Idem kući dok mi ona moja luda nije prodala stan. A ti? Jel' te prošla ludavica? Dvi ženske se vinčavat! Cili svit je popizdija”, Ante Stari pljune na pod, polako ustane, odloži praznu bocu na zidić i odgega se.

Živka briše poklopac vitrine sa salamama i sirevima. Slegne ramenima dok joj se kutevi usana izvijaju u blagi osmijeh.

19

petak

srpanj

2019

Kolači

Ulomak iz priče Veliki mali svijet, zbirka priča Gubitnici (nagrada Albatros 2018.)  

Marica je kolače jela noću.

Fine kolače koje joj je donijela mama iz nekog slavonskog sela. Mi smo šutjeli, slušali svoje želuce. Svirali su tihe jadikovke poslije loše večere.

Zamišljali smo londonere, šapice i bademove kiflice. Želuci su nam još jače krulili. Sve dok nismo zaspali.

Poslije su Maricu operirali. Više nije noću jela kolače, jer se nije mogla pomaknuti i boljelo ju je. Zvala je sestru.

Mi smo šutjeli, slušali svoje želuce. Svirali su tihe jadikovke poslije loše večere.

Nitko nije otišao po dežurnu.

<< Arhiva >>

0