25

četvrtak

veljača

2021

Kava

Morala sam se ulogirati samo da vam kažem da ima života i izvan bloga.
Nas osam, na Ovčicama, na suncu ispijali kave i super se proveli.
Slika nemam. Sve ih nosim u srcu.

12

subota

prosinac

2020

Feel good club


Hendrik Grřen: Tajni dnevnik Hendrika Grřena (83 godine i Ľ)
Hendrik Grřen: Tajni dnevnik Hendrika Grřena (85 god. - do kraja života)

Da, dobro ste pročitali. Danas nije samo jedna feel good knjiga, a da ih je napisano i više, sve bih vam ih preporučila.

"Naime ja, Hendrikus Gerardus Groen, uvijek sam uljudan, uviđavan, srdačan, pristojan i spreman pomoći. Ne zbog toga što sam uistinu takav, nego zbog što se ne usudim biti drukčiji. "

"Mislio sam da ću zbog toga pasti u depresiju. A onda sam odlučio pokazati pravu stranu Hendrika Groena: točno godinu dana davat ću necenzurirani pogled na život u domu za starije i nemoćne u četvrti Amsterdam-Noord. "

Ako mislite da će vam sad stari Hendrik kukati i pametovati, grdno ste se prevarili. Ima tu tuge i tragedije kao i svugdje gdje ima ljudi, ali na stranicama njegovog dnevnika nema beznađa, nema prepuštanja niti mirenja sa situacijom. Radi toga Hendrik osniva klub „Starci, a ne mrtvaci”. Klub je zatvorenog tipa i članovi se pažljivo biraju. Ne jednom su u Hendrikovom dnevniku sličniji grupi maloljetnih delikvenata nego oronulim starcima. Najdraže mi je pravilo br. 3 Kluba: Sudionici ne smiju negodovati. Čini vam se gotovo nemoguća misija?

"Moj prijatelj Evert, koji ponekad objeduje s nama, kada mu je dosta vlastitog kulinarskog umijeća, naivnom je društvu ponudio sambal. Jeste li za kečap uz nasi?
Pravio se blesav kad je gospođa De Prijker ispljunula zubalo u ukiseljeno povrće. Pljuvala je dok su ju izvodili iz prostorije, a Evert je nakon toga uzeo njezino zubalo i nosio ga po sobi kao da je Pepeljugina staklena cipelica koju netko želi isprobati. A kako je samo ozlojeđeno hinio da je nevin kad ga je voditeljica odjela pozvala na red! Čak je i zaprijetio da će sanitarnoj inspekciji prijaviti da je u povrću “pronašao” zubalo. "

Ovaj pasus nije iznimka. Gotovo da nema stranice na kojoj se nećete od srca nasmijati.

Ono što začuđuje je da, kad pročitate ovu knjigu o starcima na njihovim posljednjim ovozemaljskim stanicama, osjećat ćete se mlađe, vedrije, veselije. Hendrik njeguje prijateljstva, stvara nova, oštrim okom prati sve što se događa u Domu, državi i svijetu, suosjeća s drugima ali im se, isto tako, ruga i izaziva ih.

10

četvrtak

prosinac

2020

Amor Towles: Plemeniti gospodin u Moskvi

FEEL GOOD CLUB

Amor Towles: Plemeniti gospodin u Moskvi

Pripremite se na 526 stranica čistog užitka u druženju s ovim plemenitim gospodinom. Radnja započinje početkom socijalističke revolucije kad je, zbog jedne objavljene pjesme pod njegovim imenom, grofu Rostovu smrtna kazna preinačena u kaznu doživotnog kućnog zatvora u hotelu Metropol u Moskvi.
Ono što oduševljava je njegova vjera u ljude bez obzira koliko su visoko ili nisko na društvenoj ljestvici, njegova sposobnost da prihvati način života koji mu se preko noći promijenio, da bezrezervno uživa u hrani, piću i razgovorima, njegova plemićka discipliniranost, vjera u ljudsku dobrotu i, nadasve, njegovi maniri.
Pratimo grofov život u hotelu u kojega dolaze ljudi iz inozemstva ali i novi ljudi ruskog novog društva. Ne samo da ovim potonjima ne zamjera što divljački ruše i mijenjaju sve ono lijepo na što je navikao u svom životu plemića, nego svakom od njih pristupa na primjeren način ne spuštajući se na njihov nivo ali im često pokazujući put kako se izdignuti iznad nivoa neznanja, gluposti i lažne veličine. Susrećemo ogromnu galeriju likova na koje je grof Rostov, na ovaj ili na onaj način, ostavio utisak. Među njima je stekao velik broj iskrenih prijatelja preko kojih prati što se događa u velikoj Rusiji a i u ostatku svijeta.
Ne mogu ne izvući poveznicu s ovim danima kad se svi osjećamo pomalo zarobljeni i ne mogu se nadiviti čovjeku koji je svoje fizičko zarobljeništvo iskoristio na tako divan način. U jednom trenutku mu njegov najbolji prijatelj, koji je živio teškim životom slobodnog čovjeka i mogao se kretati po gotovo cijeloj Rusiji, kaže (ne mogu naći točan citat pa ću improvizirati oslanjajući se na ono što mi je ostalo u vijugama) "tebe je tvoje zarobljeništvo spasilo".
Ako se slučajno pitate kako je grof, kojemu je oduzeto porodično imanje s kojega je mogao uzeti samo nekoliko stvari, uspijevao živjeti životom čovjeka koji jede najprobranija jela i pije samo odlična vina, pročitajte knjigu.
Možda je najbolje grofa Rostova opisala njegova posvojena kćer Sofija: "čovjek sklon da vidi najbolje u svima nama".

11

srijeda

studeni

2020

Udvarač

danas je Dina imala prvog udvarača
krasan i pristojan gentledog
sjela je i tako mu dala do znanja da nije za seks prije braka
pa su onda malo ležali i gledali se
i onda smo je zavezali da se ne bi predomislila


10

utorak

studeni

2020

Dina

ovo je Dina, čuvarica maslina u vrime branja



Ima ona i svoju priču ali mi se sad ne da pisat

23

petak

listopad

2020

Sedam kilometara



iz zbirke priča Gubitnici, nagrada Albatros 2018

Ulica je široka. Drvored divljeg kestena se pružio s obje strane. Voli divlji kesten. Pogotovo u proljeće kad se ospe cvatom. Bijele čunjaste svijeće. Božić u proljeće. Ne voli Božić. Ne voli proljeće. Prebolni su. Voli bijele cvjetne svijeće. Kao voštanice što cijede bol pokraj odra. Pokraj odra njegovog Duje.

Obriše suzu i uputi se prema kiosku. Stane iza mladića i čeka. Mladić sve nešto petlja. Ovo bi. Ne bi ovo.

„Momak, mogu li priko reda?“ pita.

„Može.“ kimne i malo se odmakne.

„Dajte mi paket gumica. Ima li Norisk?“

„Tih nema odavno. Evo vam Durex.“ govori nezainteresirana prodavačica.

„Jeste probali?“

„Šta?“ podigne teške kapke.

„Durex.“
„Ako ćete uzest, uzmite. Jeste mene došli zafrkavat?“ sad je već zainteresirana.

„Bože sačuvaj!“ govori dok joj plaća.

Vraća mu ostatak novca bez riječi. Uzima novac. Uzima kutiju. Otvara je, tu odmah ispred kioska. Vadi jedan sjajni omotić i stavlja ga u džep hlača. Kutiju pruža mladiću.

„Uzmi. Tebi će više tribat. Meni je dosta jedan. Za svaki slučaj.“

Spušta se niz ulicu. Drvoreda više nema. Samo zgrade. Beton i staklom zatvoreni balkoni. Loše uređene, napola osušene živice. Automobili se spuštaju u slalom niz nizbrdicu. Zdravi bili, šjor Srećko. Kako ste? Kako doma? Dobro hvala, odgovara svjestan da ga nije čula niti joj je briga. Eno je već kupuje kruh. Poslije šest sve u pola cijene, zalijepljeno na staklu poviše krafni. Krafne su masne. Hladne nisu dobre. Tople su odlične, ali ih on ne smije jesti. Luce se ljuti.

Raskrižje je veliko. Otoci sa cvijećem. Nekad je bilo manje i bez cvijeća. Samo dvije palme u posudi sa svake strane ulaza. Tu su se on i Luce vjenčali. Sad je samoposluga. Tri za deset. Kupi dva, uzmi tri. Promotivna cijena. Sir u ovitku. Salama u crijevu. Njihov brak u banani. Došli su pred zid. Više se ne vole. On ima svoj bol. Luce ima svoj. Boluju svaki za sebe. Uzrok je isti.

Prelazi ulicu. Drvored se nastavlja. Pod nogama mu kamene ploče. S desne strane zgrada Suda. Tu su pokušali pronaći pravdu za svoga Duju. Ništa od toga. Pravda nije za svakoga. Pravda je skupa. Tko nema za pravdu, uzda se u Boga. Bog uvijek plaća, govori njegova Luce. Plaća kako kome, misli on. Na njega je i Bog zaboravio.

Prolazi pored Dalme, bivše Dalme. Odavno je propala. Nema je više. Sad su je pregradili u male trgovine. Ne zna kako izgledaju. Rekli su mu. Odavno nije ušao unutra. Kupio je tu odijelo za vjenčanje. Još mu visi u ormaru.

Još jedno raskrižje. Malo. Jedva bi ga se moglo nazvati raskrižjem. Pričeka zeleno, pa prijeđe. Promet je slab. Ljudi odmaraju poslije ručka. S lijeve mu strane Stari plac, sada igralište za rugby. Komad zelene tratine. Nekad je tu bilo burnih dana. Odlazio je na svaku utakmicu. Onda, dok je život imao smisla. Dok se nadao da će i njegov Duje zaigrati nogomet. Davno, kad je još bio čovjek. Podigne pogled prema visokoj bijeloj zgradi nasuprot i uzdahne. Tu se rodio njegov Duje. Dan je bio tmuran kao da je nagovještavao katastrofu, a njemu u srcu divlja radost. On ima sina. Rodio mu se sin. Više ništa neće biti isto. Sjedne na limenu klupu na autobusnoj stanici i plače.

„Barba, treba li vam pomoć?“ pita djevojčica, gotovo djevojka.

„Ne triba, dušo. Sve je u redu.“ plače jer ništa nije u redu.

Ustaje s klupe i polako odlazi. Vadi maramicu. Usekne se pa je spremi u džep. Ništa njemu više ne može pomoći. Najmanje suze. Luce govori da je njoj lakše kad se isplače. Njemu nije. Njemu je uvijek jednako teško. Preteško. Kad bi samo mogao pobjeći od svojih misli. Blago ludima. Oni nemaju briga.

Mirišu smola, borovi i more. Cesta je uska. Jedva bi se dva automobila mogla mimoići kad bi ovdje bio dozvoljen promet. Samo bicikli. Pretječu ga, zaobilaze, vraćaju se. Ljudi se rekreiraju. Žele živjeti dugo i sretno. On ne želi živjeti, ne ovakvim životom, a opet šeta. Šetnju mu je doktor preporučio. Šetnjom će produžiti ovaj jadni život, ovu tugu, ovu agoniju. Kad bi se samo mogao osloboditi svog preteškog bremena.

Prema njemu se na natečenim nogama valjaju dvije debele. Jednu poznaje. Radila je s Lucom. Lice joj je zgrčeno. Očit višak želučane kiseline koja izjeda nju i sve oko nje. Okrene se sušetačici, nešto joj brzo reče, pa krene prema Srećku.

„Srećko moj, kako si mi?“ lice joj je još zgrčenije, a glas plačan u hinjenoj boli.

„A, eto, živim.“

„Znam ja da vam nije lako. Tako je Bog htio.“

„A šta ćeš!“ pomakne se korak naprijed u nadi da će spriječiti nastavak razgovora.

„Jeste li došli sebi?“

„Od čega?“ drsko pita. Mrzi ovakve razgovore. Ponižavajući su.

„Pa, tako, od Duje i svega ostaloga.“ bezobrazno nastavlja s lažnom tugom na licu.

„Kako misliš?“ igra se s njom. Kad može ona biti bezobrazna, može i on.

„Mislim, jeste li se oporavili?“

„Oporavili? Bi li se ti oporavila da ti ubiju dite?“ reče zločesto.

Zna da nema djece. Nije se ni udavala. Nada se da joj je dovoljno pokazao koliko mu se gadi njeno sažaljivo presretanje. Požalit će se ona Luci, ali baš ga briga. Neka ga ostavi na miru. Neka ga svi ostave na miru. I ova šetnja. Kojega će mu vraga šetnja? Sedam kilometara dnevno. Sedam kilometara sjećanja. Sedam kilometara boli. Ne želi umjetno produžavati život. Dok traje, traje. Ludo se zanosio mišlju kako će premosnica otkloniti bol. Od čega ih prave i kakve su ne zna. Zna samo da je bol još tu. Podmuklo čeka i napada iznenada. Nema pravila. Nema sata u kojem bi sebi rekao, idem sad malo odbolovati pa će mi poslije biti lakše.

Nikad nije lakše.

Nikad.

Vraća se putem kojim je i došao. Dvoje zaljubljenih ide prema njemu. Guštajte, dica! Neka vam je svaki dan ovako lip, misli dok ih prati pogledom.

„Tvoja me mater ne voli.“ čuje nju.

„Nije ona loša. Vidit ćeš.“ odgovara bezbrižno dragi, nesvjesan da je pad već počeo.

Na put pred njega izleti vjeverica. Zaustavi se i gleda u Srećka. Zastane i on. Ne želi je prestrašiti. Gledaju se tako, ni prijatelji ni neprijatelji.

On je velik. Ona brza.

Ona ima šumu. On nema ništa.

17

subota

listopad

2020

Ne mi dihat za ovratnik

glupost, tupost, bezobzirnost, pamet bez pokrića, sebičnost

puše mi za vrat
samo šta mi nije skočila na krkeč
lipo je zamolim da se makne jer se ne osjećam ugodno

"Nemojte se vi mene bojat. Nema šanse da sam zarazna. Ja sam zdrava. Mene ni gripa neće. Neće korona na vridni svit. Vidite ove prodavačice. Nikad se ni jedna nije razbolila. Triba bit vridan pa neće korona."

kao što primjećujete žena je ponavljala svoje teze
nisam se dala uvatit na baketinu
samo sam obavila šta sam imala i krenila dalje
pomalo ljuta
a onda mi je naletila ona na zub

ide prema meni ulicom
ona masku na bradi
imala bi i ja da je nisam zaboravila skinit

"Nemojte se bojat"

šapće u prolazu
taman
"Gospođo, gazim li nošenjem maske neko vaše pravo? Zašto smatrate da se u mene možete dirati ničim izazvani?"

i prije korone
otkad se sjećam
važno mi je imati taj metar osobnog prostora oko sebe
ljudi koji se guraju u redovima, koji ti pušu za vrat, koji ti se unose u lice su NEPRISTOJNI

<< Arhiva >>

0