05

nedjelja

siječanj

2020

Komedija Adio pameti

Da ne biste pomisli da Bise samo dipli okolo
umisto da piše postove
evo vam zabave za večeras
Uživajte!



Predstava Adio Pameti - Sinjsko pučko kazalište from Bartul on Vimeo.

01

srijeda

siječanj

2020

Sretna!

Dragi prijetelji, želim vam 366 dana radosti u ovoj, tek načetoj godini!

31

utorak

prosinac

2019

Ružica Gašperov - božićni gost samoj sebi



BOŽIĆ BEZ MAJKE

Stajala je pored prozora; sitna djevojčica u crnoj haljini. Niz lice su joj tekle suze. Podigne ruku i obriše zamagljeno staklo. Tamna povorka je prolazila dvorištem. Kišobrani su se poput ludih glijva njihali u sporom ritmu koraka. Dok su iznosili kovčeg kroz rasklimana vrata ograde, tužni čovjek se okrene i mahne joj, a ona mu odmahne. Sada joj je ostao samo on. Dragi tužni tata. Kapi kiše su udarale o staklo i slijevale se, a Tamara pomisli kako cijeli svijet oplakuje njenu majku.

Kasnije se često sjećala ovog trenutka. U danima kad ju je život gazio, od majčine je smrti napravila oltar na kojega je prinosila sve svoje promašaje i neuspjehe. Sa svakom je kišom u njoj bujala plima nelagode i ostavljenosti. U prvim je trenucima majčinu smrt prihvaćala kao činjenicu i vjerojatno bi tako dugo potrajalo da je nisu dobrodušni ljudi gušili svojim suosjećanjem i savjetima.

Postali su joj odbojni i anđeli i Bog i brbljave žene iz sela koje su je tješile imbecilnim riječima, nadodajući kako je jadnica ostala bez majke kad joj je najpotrebnija. Milovale su je po kosi svojim crvenim ručetinama, nudile čokoladicama i postizale da se osjeća kao odbačeno smeće. Nekad je bila žalosna, nekad ljuta, a nekad posvađena s majkom koja ju je tako brzo i bezobzirno ostavila.

Mjesec dana kasnije svi su ih napustili i osjetila je olakšanje. Otac i ona su ostali sami. Život je vani galopirao i gazio, a njih dvoje, uronjeni u svoju tugu, pokušavali uhvatiti ritam i nastaviti živjeti.

Tomo moj, neću više moći dolaziti. Pet muških u kući; znaš kako mi je. Ne stignem se ni prekrstiti – rekla je strina.

Učinila sam koliko sam mogla. Čekaju me moji doma, a vi se javite ako što zatreba – rekla je kuma Danica.

Idem u Njemačku – rekla je teta Mira, majčina sestra. – Nude mi tamo dobar posao.
Hvala ti. Učinila si puno – odgovarao je otac svakoj .

Mrštio se nad strojem za pranje rublja, skupljao krhotine kliskog posuđa, meo pod udarajući drškom metle posvuda. I šutio. Tamara je usisavala i brisala prašinu. Svakog dana uvijek iste dosadne obveze. Tek navečer, kad bi otac sjeo na kauč i potapšao prazno mjesto pored sebe, Tamara bi osjetila sigurnost. Sklupčala bi se u njegovom zagrljaju i zamišljala kako će mu se jedne večeri preko lica napokon razliti smiješak. Naslonila bi mu glavu na prsa i osluškivala umirujuće otkucaje njegovog srca. O majci su razgovarali rijetko.

Tata, zašto je mama morala umrijeti ? – upita Tamara jedne večeri dok je bura tukla u prozore.
Ne znam.
Samo tako – ne znam. Volila ga je zbog toga više od ikoga i ičega na svijetu. Znao je da izjave poput anđela koji čuvaju njenu majku neće pomoći. Dani su se produžili.

Priroda je krenula u novi krug života. Sve je nicalo, rađalo se i raslo. I Tamarin bol je rastao. Svugdje je vidila svoju majku. Kad je procvjetala prva trešnja u njihovom dvorištu, ispod nje je stajala majka a kristali njenog smjeha letjeli u modrinu neba. Večeri su bile vedre i svježe. Njena je majka pjevala među zvijezdama.

Onda se pojavila Blažica. Bila je čudna. Tamari nije nikad bila draga. Izazivala je strah u njoj. Čula je ulomke tihih razgovora . „ Udala bi se ona već da nije luda. Tomo ti je, draga moja, lovina i to pristojna lovina. Morat će se oženit kad tad, radi male. Smotat će ona njega, vidit ćeš.“ Nije ih razumjela, ali je osjećala da su na čudan način povezani s njenim ocem.

Tomo, donijela sam vam malo sarmi – rekla je umilnim glasom.
Hvala, nisi trebala – reče otac uzimajući pruženu mu posudu.
Znam ja kako vam je teško bez ženske ruke u kući.
Hvala – ponovi otac i ostane stajati na ulazu .
Idem ja , onda – reče Blažica poslije podužeg oklijevanja.
Hvala ti još jednom. Vratit ću posudu po Tamari.
Ne trebaš. Doć ću ja po nju.

Od tada je redovito dolazila , ali je otac nije puštao preko praga niti je uzimao donesene poklone . Svaki ih je put blago odbijao nadajući se da će Blažica napokon shvatiti da je neželjen gost i odustati. Blažica je prestala dolaziti, a po selu se razmilile priče. Sve češće su do Tamarinih ušiju dolazile nerazumljive izjave, a neki su ljudi prelazili na drugu stranu ulice, neki mlako odzdravljali, neki uzdignute glave i bez riječi prolazili pored nje.

Školom se proširila vijest. Razboljela se učiteljica. Zamijenila ju je mlada Dijana kojoj je to bio prvi ozbiljni susret s profesijom. Poslije nastave su djeca uzbuđeno razgovarala. Tamara se priključi dvjema djevojčicama s kojima se inače vraćala iz škole.

Sviđa mi se učiteljica – reče.
Makni se od nas – reče jedna od njih drsko.
Zgužvana ti je odjeća – reče druga.
Kosa ti je masna – javi se ponovno prva.
Ne želimo da nas vide s tobom. Moja je mama rekla da tvoj tata nije dobar čovjek.

Grlo joj se stisnulo, a oči napunile suzama bijesa.Naglo je skrenula na zemljani put koji se pružio kroz polja. Gazila je nasumice. Zaustavila se tek kad je otišla dovoljno daleko od razdoznalih pogleda, bacila na tlo i glasno zaplakala. Nedostajala joj je majka, nedostajao joj je očev smijeh, nedostajao joj je njen život, onaj bezbrižni život na kojega je navikla, a onda se sjeti da je vjerojatno prošlo dosta vremena i da će se otac brzo vratiti s posla, pa zgrabi knjige i požuri podgrijati ručak.

Otac je već sjedio za stolom. Bora između očiju mu se duboko usjekla i po tome je znala da je ljut.

Gdje si skitala do sad ? – reče oštro.
Zaboravila sam. Oprosti – promuca Tamara.

Jesen je donijela raskoš, početak škole i magle. Tamara je ocu donijela poruku da se mora pojaviti na roditeljskom sastanku. Otišao je u školu ljut što preskače popodnevni odmor. Vratio se ozaren. Po prvi put je uključio peglu i mrcvario njome odjeću. Tamara se smješkala, a kada ju je pogledao i namignuo joj, smijeh provali iz nje.
Sljedećeg tjedna se vratio kasnije s posla. Ošišan i obrijan. Izvukao se iz bezlične odjeće koju je nabacivao na sebe otkad je postao udovac i obukao svoje najbolje odijelo.

Gdje idemo ? – upita Tamara.
Ti ostaješ kući. Ja idem.
Gdje ?
U školu. Na primanje.

Jesenjim maglama uprkos, proklijao je tračak topline u njihovom domu. Istrošene žarulje su zamijenjene ispravnima, na stolu je osvanula zdjela s voćem, a i otac se ponekad znao nasmijati. I smijao se sve češće i sve glasnije do onog dana kad se Tamara onesvijestila u školi. Sutradan su otputovali u Zagreb kod njegove sestre i zadržali se tamo pet dana.

Ubit ću se ako je leukemija – čula je očev tihi glas kroz odškrinuta vrata.

Znala je što to znači. Dino je imao leukemiju, proveo mjesece u bolnici i tamo umro. Tako će se dogoditi i s njom. Tata će ostati sam. Ona se više nikad neće sklupčati u njegovom toplom zagrljaju. Neće gledati nove filmove, ni čitati knjige. Neće sjediti u hladu starog hrasta. Neće postojati, a život će nastaviti svoj ples i nova proljeća rađati nove živote. Samo nje neće biti. Pokrije se poplunom po glavi i zaplače.

U petak su im liječnici rekli da , dok ne dođe glavni nalaz, ne mogu ništa sa sigurnošću reći i poslali ih kući.

Drago mi je da ste zvali. Znate, ona sad spava. Umorna je. Sutra poslijepodne ? Bit će mi drago, a i njoj – govorio je otac nekome na telefon.
Tko je zvao ?
Tvoja učiteljica. Želi te doći vidjeti.

Te noći su je budili nepoznati zvukovi i očev prigušen glas. Ujutro su je dočekale čiste, ali neispeglane zavjese i stol prekriven stolnjakom. Rastvorene knjige, papirići i neoprane čaše netragom su nestali. Otac je stajao, nasmijan i obrijan, s četkom u ruci.
Brzo ! Sad će doći učiteljica.

Auč ! – poviče Tamara kad joj zupci četke zapeše u kosi.

Svakog poslijepodneva je dolazila učiteljica i tumačila Tamari propušteno gradivo. Desetog ih je dana prekinulo zvono na vratima. Otac je otišao otvoriti i vratio se s pismom u ruci. Lice mu je bilo bijelo, oči upale, a pismo u ruci se treslo. Tata je star, pomisli Tamara.

Oprostite. Nalaz. Moram pogledati. Odmah – komadao je rečenicu.

Oprezno je otvorio kuvertu, izvadio nalaz i počeo čitati. Pogledom je polako klizio prema dnu stranice kao da se boji što će ga tamo dočekati. Onda je podigao pogled prema vrhu, pa ponovno klizio, ovaj put brže, pa skočio sa stolice, podigao ruke u vis, pogledao prema plafonu i zaplesao u mjestu.

Zdrava je ! Hvala ti, Bože! Zdrava je ! – urlikao je prema nevidljivom Bogu, a zatim zastao i okrenuo se. – Oprostite, malo sam se zanio. Tamara je zdrava.

Vijest je brzo optrčala krug, pa su se, oni koji su ih posljednjih dana neumorno obasipali savjetima i sažaljenjem, ponovno odmakli. Blažica ovaj put nije bila među njima. Pristupila im je jednog jutra poslije mise.

Tomo, pozivam te kod sebe na ručak na Božić – rekla je tiho.
Hvala ti, ali Božić ću slaviti u svojoj kući kao i uvijek.
Nije dobro biti sam. Ja najbolje znam kako je to.
Uh, - rekao je kad su dovoljno odmakli – Božić s njom. To bi bila tragedija. Već sam pomislio da će me napokon ostaviti na miru.

Na Badnjak je svratila učiteljica i donijela fritule. Zadržali su je na večeri, pa su razgovarali i smijali se neometani propuštenim lekcijama.

Ujutro su krenuli prema crkvi. Osnaženi duhom Božića, susjedi su ih opet razdragano pozdravljali i čestitali im, ali se nitko nije zaustavljao popričati riječ dvije s njima.
Sjeli su u svoju klupu. Mjesto do njih je zjapilo prazno. Blažica je inače tu sjedila. Učiteljica je išla prolazom, pa kad ih ugleda kimne i sjedne na prazno mjesto pored njih. Tamara je vidjela očeve usne razvučene u osmijeh. Napuni pluća zrakom pa se iz sve snage pridruži pjesmi osjećajući neobjašnjivu radost . Znala je da će sve biti u redu.

Don Jure poljubi oltar, podigne ruke i zapjeva – Idite u miru.

Bogu hvala – odvrate vjernici.

Vrata crkve se otvore i propuste sunce unutra, a svjetinu van. Polako su se kretali prema izlazu. Na vratima zastanu, pozdrave se s don Jurom, a onda pomiješaju s razdraganim ljudima.

Pička ti materina, smradu od čovjeka – iz gomile se izdvoji raščupana Blažica. – Ti ćeš mene ostaviti radi ove šlape. Kad san te svaki dan obilazila, bila sam ti dobra, a sad me više ne poznaješ.

Što ti je, Blažice ? Smiri se – tiho će Tomo.
Neću se smirit. Ostavio si me radi kurbetine. Eto ! Neka svi čuju – mahala je rukom prema vjernicima željnim zabave.
Ti nisi normalna ! Tko te ostavio ?
Ti ! Tko, nego ti ! Obećao si mi brak, a onda se pojavila ona – ovaj put upre prstom prema Dijani.
Govoriš gluposti – poviče Tomo.
Proklet bio ti i ona – krikne , pa skoči prema Dijani i uhvati je za kosu.

Potezale su pramen kose svaka na svoju stranu dok ne priskočiše dvojica, uhvate je za ruke i saviju joj ih iza leđa. Iz nosa, pa preko usana i brade na šarenu kućnu haljinu joj se cijedila krv, ali je nije omela u izvikivanju pogrda.

Proklet bio , kurbaru !
... I oprosti nam duge naše kao što i mi opraštamo ... – uporno je molio don Jure ali mu se nitko nije pridružio.
Zovite policiju ! – netko vikne.
I prvu pomoć – dometne drugi.
... i ne uvedi nas u napast...
Prevario si me, proklet bio ! – plakala je Blažica, a onda joj se oči izokrenuše prema nebu, zabijele bjeloočnice, koljena klecnuše, a muškarci, koji su je držali, je nježno spuste na pod. Noge joj se počeše trzati i tijelo izvijati. Okrenu je na bok. Na usta joj izbije pjena.
Ima epilepsiju – netko vikne. – Brzo dajte žlicu !
Odakle nam žlica ? – javi se drugi glas.
Onda ključ.

Nečiji ključ bljesne na suncu, jedan čovjek ga uzme i gurne Blažici u usta. Trenutak kasnije se umiri. U daljini se začuje sirena prve pomoći.

Idemo odavde – jednom rukom zagrli Tamaru, a drugom blago uhvati Dijanu za nadlakticu.
Što joj je ?
Bolesna je od djetinjstva, ali su njeni uvijek skrivali. Stalno je bila pod lijekovima. U posljednje ih je vrijeme prestala piti.
Zašto ?
Tko će znati ? Sama je. O takvim bolesnicima mora netko brinuti.
Zašto je onako govorila o tebi ?
Ne znam. Možda je u glavi složila film o udaji. Nemojmo više o Blažici. Bit će ona dobro kad dobije lijekove.

Kasno se probudio. Osjećao je težinu na prsima. Pomakne ruku i u polumraku napipa svilu nečije kose. Nije se usudio otvoriti oči da mu san ne pobjegne.

Dobro jutro, ljubavniče – šapne promukli glas.
Mmmmmm, dobro jutro – rastegne se.
Neugodno mi je. Nikad ranije nisam ovo napravila.
Uvijek postoji prvi put.

Spustili su se u kuhinju. Za stolom je već sjedila Tamara i igrala se s lutkom.
Tata, tata, vidi što sve može ova lutka. Dobro jutro, učiteljice – reče veselo i optrči krug oko stola mašući lutkom.

Idem po kruh i tople krafne , a vas dvije skuhajte kavu – namigne i uzme ključeve sa stola.

Zastao je na vratima dvorišta. Snijeg je noćas zabijelio svijet, prekrio krovove, dvorišta i ulicu i nije imao namjeru stati. Oko njega su se kovitlale pahulje pa se uznemirile oblikujući obris žene. Vrijeme je da kreneš dalje, kaže mu tiho dok pruža bijelu ruku prema njemu, a zatim se uskomeša, razdijeli u pahulje i nestane.

30

ponedjeljak

prosinac

2019

Nema garancije - božićni gost

BOŽIĆNE AKTIVNOSTI NOSTALGIČNE BABE

Ajmo sreda, šta je Božić, šta komu znači, šta meni znači i kako san ga doživljavala
tamo negdi u ranoj mladosti. Imala bi puno toga reć', ko kad se nakupilo godina i
matrijala i nabrojilo puno Božića, svaki lišpi od lanjskog. Kako vrime odmiče, nekako
mi trnce izazivaju sjećanja na one najranije.

Ako ukomponiramo onaj biblijski dio, začeće, rođenje, malo dite golišavo u štalici,
pa onda dodamo ove današnje glamurozne jaslice u skladu s globalnim blještavilom,
nema baš puno veze jedno s drugin, osin onog izvornog..., rođenje Spasitelja.

Nećemo se lagat, svaki pridbožić ja ne znan za se, noge mi duple, leđa pucaju, tila
bi bit k'o ona mladica koja lova prašinu u letu i ganja one nedužne pauke po kutovima.
Znan, biće nas puna kuća, valja čeljadi doranit adekvatan jelovnik, stavit u svaki kut
kakav šljašteći aranžman (mora biti drukčije od lanjskog), ne smi ništa ostat neoprano
i neispeglano, ne bi da će se Božić ljutit ako nije sve pod konac. Štaš, luda glava.

Dolaze, malo pomalo puni se kuća vlastitim izdancima na radost kraljice majke kojoj
sasvim slučajno nije ime Elizabeta. Na stolu svake piće Božje, poilo se, popilo, a svak
bi tijo izrazit svoje mišljenje o prirodi u društvu, a mišljenja se često ne podudaraju.
Ne bi bilo u redu da dica misle isto šta i izlapili starci, pa to onda više nije tihi Božić,
a ja jadna nama pomislim kako nas On onako malešan gleda i zamira na tonovima.

"Saće moja mater ispričat onu svoju od lani i unazad kako je u crkvi glumila Gospu...,"
a ovi drugi name, "ajde, ajde, nismo mi lani bili ovde", a jesu dašta su.

Popustin i krenen s pričon iz onog čupavog dila moga života, čupavog a opet tako
toplog. Nikada više nisan osjetila ništa slično, a jesan, samo se ono prvo pamti, kažu.

Godina čini mi se 64. prošlog stoljeća..., stara li san majko draga. Seoski župnik koji
mi nije bio baš po miri, doša je jedan dan sa scenarijem, okupio ekipu sedmaša i osmaša i mi bi ko tribali odigrat sve onako kako je bilo prije 2000 godina. Mene je zapalo da buden Marija, Josip je bio jedan momčić stariji godinu ali manji za glavu, mlađi' nekoliko su bili anđeli, onda grupa pastira, Tri kralja su odabrana među odabranin, čitaj koji su imali bolju robu, ćaće u Njemačkoj. Beba Isus je bio doduše ženska lutka, ona koja plače, to je isto jednoj maloj donijo ćaća iz Njemačke. Sve smo mi to lipo uredili, napravili pravu štalicu, slame je bilo koliko želiš, čini mi se da su to bile najlišpe jaslice koje san vidila.

Doša je i Badnji dan, vedra, ladna večer, a mi jadni svi slabo obučeni, malo ih je bilo u
kaputu, ja ga nisam imala, tek džemper od one domaće vune šta je mater plela, a taj je bocka', ili kako rado kažem, masira svaku košćicu. Mater je iz škrinje izvadila jednu
veliku pašminu, boja bile kave s malo više mlika, koju je u doti donila i čuvala za posebne prilike koji' baš i nije bilo. Eto, zapala mene. Imala san neku haljinicu koja je bila više za prijelaz proliće-lito, nego za ovu ledenu noć, štaš, za odglumit Gospu valja se malo i pripatit. Josipova mater je šila pa je on od trliša ima veliki ogrtač i neku maramu na glavi spuštenu niz kosti. Ekipa se pripremila mrtva ozbiljna, jer onaj naš scenarista samo gleda ispod cvika i traži ne bi li naša' štagod nakrivo.

Predstava je počela, tekstovi su naučeni besprijekorno. U jednom trenutku ja sam se
sagnula da malo potaknem vatru i stanem puvat u upaljenu žarulju ispod one zaštite. Malo sam dotakla košaru s bebom, beba se aktivirala na plač, a ja k'o bez duše dreknem na Josipa: "Daj majke ti privati maloga, vidiš da će se vatra istrnit, priladiće se dite". Onaj ispod cvika je pocrvenio od bisa, ali se prostorom prolomio smijeh i moja uloga Marije je bila skoro pa dokrajčena. Mrvicu se stanje primirilo, odradili smo mi posa' do kraja, ali ni'ko ništa nije upamtio osim moga puvanja vatre i dreke na Josipa. Bilo mi ža' dečka.

Eto draga dico, dogodine ćemo iz početka, a sada kad je svak otiša svojin putom, valja se pripremit za Novu, jer šta ako Nova zamiri Staroj da joj nije pripremila dostojan doček.

29

nedjelja

prosinac

2019

Marija Katalinić - božićni gost

POLNOĆKA

Došli su ti dani kada roditelji pod krinkom religije kupuju za svoje nasljednike cijeli arsenal oružja počevši od kremenja do dinamita. Sjekire služe za drvca, noževi za meso, a vilice za jedenje i bodenje rodbine u ruke a ne u oči jer je red čekanja u zdravstvu predug, a socijalno više ne pokriva zamjenu očiju klikerima. Uvijek se bitno vratiti korijenima.

Danas se odigrala božićna predstava. Bila je loša isto toliko koliko je bila i dobra. Na razglasu se čulo demonsko mumljanje koje bi kao trebalo simulirati pjev anđela. Bili su malo nekoordinirani i lupali su svačime, no svima je bilo simpatično.

Voditeljica se morala mrdati lijevo pa desno jer su zbog uzbuđenja ili treme i to zaboravili. Roditelji su umorno, kao da su sve izgubili, sjedili nepomično na stolicama dok su predškolska djeca trčarala po crkvi noseći papire s proglasima o božićnim porukama mira i ljubavi te su se udarala njima ili gurala u usta.

Penzioneri su bili gori. Premještali su se stalno s jednog mjesta na drugo nadajući se kako će vidjeti predstavu. Nije bila stvar u tome da je pogled zakrčen ljudima ili stolicama, nego jednostavno nisu vidjeli ili su pak odlučili pobjeći od svoje pratnje. Neki su bili sporiji u tome zbog invalidskih kolica. Jedna baka je postala žrtveno janje – prvo dijete je dolutalo do nje i počelo joj lizati unutrašnje gume, a drugo maziti naslon i ono što je ostalo od njene kose.

Starici je godila pažnja, no morala se maknuti dok je slijedila točka užasa gdje su se djeca anđeli skoro zapalili prilikom ulaska na glavna vrata noseći Djevici Mariji radosnu vijest da će roditi. Voditeljica je spasila stvar razmaknuvši ih dovoljno da jedni drugima ne zapale kosu i prevelike rukave ministrantskih halja koje su namijenjeni veličinom razvijenim muškarcima, a ne djevojčicama u petom osnovne.

Anđeo Gabrijel je trebao završiti točku, no malo mu je ponestalo daha, a Djevica Marija je dobila grč u nogama čekajući pastire koji su prošli kroz kriva vrata i izašli iz crkve pa se opet vraćali. Na kraju su svi digli ruke, pjevali Isus, Aleluja i to je bilo to.

Jedan otac se diskretno bacao po podu i stropu ne bi li uhvatio svog anđela među onima koji nastupaju dok se drugi borio s vlastitim trogodišnjim sinom koji ga je šutao u prsa i izvijao se kao neki lik iz horor filma ili kao glista poslije kiše. Vidjelo se da bi ga najradije spucao po guzi, no u hramu je Božjem i ne smije jer što će reći rodbina i poznanici.

Polnoćka je bila mirnija. Svećenik je govorio o izbjeglicama i empatiji prema drugima na propovijedi, a onda se netko onesvijestio i čuli su se komentari starijih ljudi kako nitko ne poštuje roditelje ni Boga kad se sjeti očito namjerno onesvijestiti u pola mise kako bi privukao pažnju. Neki stariji muškarac mu je dobacio da mu je on otac, prebio ga bi kao vola u kupusu.

To su te neke odgojne metode koje rađaju prave muškarce i žene – ako padneš, dobiješ batina zato jer si pao a ozljeda se sanira jedino ako krv curi. I onda nakon toga opet slijede batine.

Negdje oko stiha Na tom mladom ljetu veselimo se prozori crkve su poprimali žute, zelene i narančaste odsjaje. Ljudi su se počeli grliti i čestitati si Božić, a najbolje što je moglo označiti taj mir i jedinstvo su bile brojne detonacije obojenog dinamita pokraj crkve.

Bio:
Marija Katalinić (1988) rođena je u Slavonskom Brodu. Završila je studij kroatistike i sociologije. Voli prirodu, životinje i burek, a izbjegava gopnike.

28

subota

prosinac

2019

Marijan Komar Braco - božićni gost



Srijeda, 21.12.2016.godine 9*C
Prvi dan zime
Danas dan traje 8. sati i 43. minuta, a noć 15.sati i 17.minuta
Hrvatski rečeno suncostaj (solsticij)
Zima će trajati 88,99 dana
Moram napisati priču
Vani kiša
Počeo u 21,59 – 23,1o

„ T R I N A E S T A P L AĆ A“

Svima su puna usta te trinaeste plaće.
Eto i u Saboru su izglasali da je uvaženi predstavnici dobiju.
Sami sebi, jednoglasno.
Tu nije bilo političkog nadglasavanja.
Ja sam dobila božićnicu.
Dvista kuna u bonovima. Gazda je bija velikodušan.
Bon mogu potrošiti u njegovu supermarketu.
Meni fali ta trinaesta plaća.
Malom bi kupila biciklu.
Ima on biciklu od sestre, eno je u podrumu.
On je neće, samo kaže „roza je“
Šta ću, shvaćam ga.
Javila sam se ja sa pričom o Novoj Godini, Radio Split je objavio da daje tu trinaestu plaću za nagradu.
Moja nije prošla.
Pobjedila je jedna sa pričom da će je muž za promjenu odvesti kod kuma na njegov komin.
Lipo mu je rekla i to javno, kad su joj rekli da je dobila 5 6oo,oo kuna , da on i kum dime, a ona će u Le Merdien na doček.
Javila sam se ja i na Radio Dalmaciju
Voditeljica lipog glasa svako malo izdiktira
„Ove godine stvari se mijenjaju, ne treba gledati šefa jer 13. plaća čeka vas na Radio Dalmaciji.
Zajedno sa City Centrom one daju.....“
Sve je rekla.
Lajkala sam
Ma i otišla u City
Vidila malom biciklu, šesnaestobrzinku, maloj sam rezervirala suknju i one lakirane cipelice, prve na take. U onom dućanu, zaboravila sam kako se zove, vidila sam pjate od kobalta, uvijek sam patila za njima.
Spremiš svečani ručak, svečani stoljnjak i pjate one kraljevsko plave boje.
Ima i svijećnjak.
Meni ne treba ništa, možda kapa sa pumpunom, sad je u modi.
Nije da nemam robe, kupim ja sebi na rasprodajama, znam složiti.
Svi mi kažu da se moderniram.
Tada zavrtim malo guzom, napravim piruetu, nasmijem se.
Drago mi.
Imala sam ja prije i plaću koja je bila plaća, tu trinaestu nisam ni primjećivala, dolazila je sama od sebe,a onda se firma raspala.
Džaba moj fakultet kemije, kome to više treba.
Sad sam fakultetska blagajnica
I sritna.
Čak i s ovom bon – božićnicom.
Volim slušati Radio Dalmaciju.
Volim slušati i Radio Split ali od kad su ovi sa Dalmacije počeli priču o toj trinaestoj plaći ne mijenjam stanicu.
Kad počne ona Edita, ja se prekrstim i javim Majci Božjoj i Sv.Anti da me se sjete, da izvuču moj lajk.
Sve sam im objasnila, a da ne zaborave, ponovim im od riječi do riječi šta ću napraviti ako me izvuču.
Rekla sam i da ću 10% dati u Caritas ili za onu dječicu šta nemaju nikog svog.
I tu zaplačem.
Uhvati me, kad se sjetim te jadne dječice, a ja hoću malom biciklu
Stegne me oko srca, a štaću, jadna ja.
Nije da perem savjest sa onih deset posto, ali mislim da sam pravično podijelila
Uvik sam davala.

********
Ništa nije pomoglo.
Na radio, Radio Dalmaciju nije me izvuklo.
Ipak sam dobila trinaestu plaću.
Dao mi, oni moj.
Jutros sam, evo već treći put povratila

27

petak

prosinac

2019

Ivan Katičić - božićni gost



BOŽIĆNA SELENDRA

˝Pomakni se malo, ne vidi se Marija!˝ kaže jedna sredovječna žena svom nespretnom mužu koji me zagrađuje leđima.
˝Jebi ga kad sam u ovoj rupi,˝ odgovaram ja, Djevica Marija, pravdajući ga time što je štalica prilično skučena, tako da onemogućuje fotografije s posjetiteljima.

Sveti Josip, moj muž, krišom štipa malog Isusa. Sin se konačno budi i počinje vrištati. Slika Svete Obitelji je kompletna.

Ja, zapravo, i nisam baš Djevica Marija. Zovem se Marieta, što je prilično blizu njenog imena, ali svejedno, djevica nisam već odavno. Sveti Josip, također, nije moj pravi muž, hvala ti dragi Bože. On je jedan od onih vječitih studenata, kojeg se ne pita koja je godina faksa, nego koja je godina menze. Uvijek na posao dolazi napušen,
napušen i nasmijan, a nasmijanog Svetog Josipa posjetitelji obožavaju. Mali Isus je ženska desetomjesečna beba koju nam svake večeri ustupa jedna Romkinja. Kaže, dok je doji, kako mala već sada zarađuje više novca nego što je ona ikada u životu.
Za razliku od njih dvoje, ja tu nisam zbog novca... Božićno vrijeme mi nalikuje na jednu nedjelju bez kraja. Razdoblje oblačnih dana, pustih ulica, ukratko, tolike dosade i mrtvila da mi se čak i radni dan sa stotinu obaveza čini boljom opcijom.

Gazda, idejni začetnik cijelog ovog cirkusa, prije par godina je odasvud počeo dovlačiti životinje i to za bagatelu: kravu koja više ne daje mlijeka, ovcu sa spaljenim rupama na krznu, kozu bez jedne noge, kokoši nenesilice, čak i jedno magare naučeno na pivo, tako da ono cijelo vrijeme reve sve dok ne dobije svoju alkoholičarsku dozu. Kao da već dovoljno ne pate, te životinje uznemiravaju tisuće posjetitelja, i to ne preko dana, već tokom večeri, kada bi te jadne beštije trebale spavati. Umjesto toga, one zbunjeno tumaraju svojim kaznenim prostorom dok ih uživljeni posjetitelji hrane M&M bombonima i palačinkama.

Osim njih, na svom imanju koje je zapravo ljuti krš, Gazda je postavio pedesetak stabalaca graba, stabalaca ispilanih u obližnjem gaju i potom jednostavno umetnutih ovdje u željezne stalke. Izgledaju jezivo tako kljasta, bez ijednog lista, okićena blinkajućim lampicama.

Na razglasu svira glazba s YouTubea, pjesme koje program sâm nasumično reproducira. Tu i tamo zaluta pokoja božićna pjesma, ali uglavnom se čuju klape i slične morske pjesme. Za divno čudo, sada počinje svirati nešto drugačije. Prepoznajem je... ˝Tu noć kad si se udavala˝ od Prljavaca. To me zgromi. Suze i sjećanja naviru, moram izaći iz štalice, napraviti pauzu, popiti dva tri bambusa...

U čekaonici sam. Sa mnom je samo otac, majka odavno nije među nama. Pločice na podu su pervezno čiste, fuge se bijele kao da su sada navučene. Zašto su mjesta najveće patnje najčišća?

Sami smo u čekaonici, ekspresno dolazim na red. Zapravo, ja sam jedina ovih dana na terminu, kako kaže medicinska sestra, žene se teško odlučuju na zahvat za vrijeme blagdana. Ista ta medicinska sestra koja radi kao portir, daje mi i anesteziju, a ocu poslije i uplatnicu. Vjerojatno radi i kao čistačica, danas se štedi na svemu.

Doktor je nježan i obazriv, koliko nježna i obazriva može biti osoba koja me čisti kao ribu. Tako se i osjećam, smrdljivo i ljepljivo. Zamišljam ga kako pere ruke, skida kutu i odlazi kući pomoći ženi kuhati bakalar ili valjati njoke za pašticadu. Povraćam.

U autu, na putu kući, svira radio kako bi barem malo odagnao tišinu koja se polako poput snijega spušta na instrument tablu. Na radiju, iza HAK-ovog izvješća, svira ˝Tu noć kad si se udavala˝. Pjesma netipična za ovo doba godine, apsurdno loše tajmirana pjesma, mislim si, danas svakoj budali daju mjesto radijskog voditelja. Smijem se u sebi sve dok Davorin Bogović ne dođe do stihova:
˝o, samo da si htjela pobjeći
ovako stisni zube, ne plači˝.

Iz mene grune plač kao petarda, jer ništa ne boli više od pomisli na mogućnost da se nešto moglo napraviti drugačije, na tu priliku što je prošla i ne vraća se.

˝Dobro, oćeš ti radit šta večeras?˝ misli mi prekida Gazdin glas.

Smrknuto me gleda, ne odobrava nikakvo zabušavanje, pa makar to bilo suočavanje njegove kćeri s prošlošću.

Gledam ga desetak sekundi pravo u oči. Potom eksajem bambus i vraćam se na svoje mjesto u Svetoj Obitelji. Dijete treba Majku, zar ne?

<< Arhiva >>

0