23

petak

listopad

2020

Sedam kilometara



iz zbirke priča Gubitnici, nagrada Albatros 2018

Ulica je široka. Drvored divljeg kestena se pružio s obje strane. Voli divlji kesten. Pogotovo u proljeće kad se ospe cvatom. Bijele čunjaste svijeće. Božić u proljeće. Ne voli Božić. Ne voli proljeće. Prebolni su. Voli bijele cvjetne svijeće. Kao voštanice što cijede bol pokraj odra. Pokraj odra njegovog Duje.

Obriše suzu i uputi se prema kiosku. Stane iza mladića i čeka. Mladić sve nešto petlja. Ovo bi. Ne bi ovo.

„Momak, mogu li priko reda?“ pita.

„Može.“ kimne i malo se odmakne.

„Dajte mi paket gumica. Ima li Norisk?“

„Tih nema odavno. Evo vam Durex.“ govori nezainteresirana prodavačica.

„Jeste probali?“

„Šta?“ podigne teške kapke.

„Durex.“
„Ako ćete uzest, uzmite. Jeste mene došli zafrkavat?“ sad je već zainteresirana.

„Bože sačuvaj!“ govori dok joj plaća.

Vraća mu ostatak novca bez riječi. Uzima novac. Uzima kutiju. Otvara je, tu odmah ispred kioska. Vadi jedan sjajni omotić i stavlja ga u džep hlača. Kutiju pruža mladiću.

„Uzmi. Tebi će više tribat. Meni je dosta jedan. Za svaki slučaj.“

Spušta se niz ulicu. Drvoreda više nema. Samo zgrade. Beton i staklom zatvoreni balkoni. Loše uređene, napola osušene živice. Automobili se spuštaju u slalom niz nizbrdicu. Zdravi bili, šjor Srećko. Kako ste? Kako doma? Dobro hvala, odgovara svjestan da ga nije čula niti joj je briga. Eno je već kupuje kruh. Poslije šest sve u pola cijene, zalijepljeno na staklu poviše krafni. Krafne su masne. Hladne nisu dobre. Tople su odlične, ali ih on ne smije jesti. Luce se ljuti.

Raskrižje je veliko. Otoci sa cvijećem. Nekad je bilo manje i bez cvijeća. Samo dvije palme u posudi sa svake strane ulaza. Tu su se on i Luce vjenčali. Sad je samoposluga. Tri za deset. Kupi dva, uzmi tri. Promotivna cijena. Sir u ovitku. Salama u crijevu. Njihov brak u banani. Došli su pred zid. Više se ne vole. On ima svoj bol. Luce ima svoj. Boluju svaki za sebe. Uzrok je isti.

Prelazi ulicu. Drvored se nastavlja. Pod nogama mu kamene ploče. S desne strane zgrada Suda. Tu su pokušali pronaći pravdu za svoga Duju. Ništa od toga. Pravda nije za svakoga. Pravda je skupa. Tko nema za pravdu, uzda se u Boga. Bog uvijek plaća, govori njegova Luce. Plaća kako kome, misli on. Na njega je i Bog zaboravio.

Prolazi pored Dalme, bivše Dalme. Odavno je propala. Nema je više. Sad su je pregradili u male trgovine. Ne zna kako izgledaju. Rekli su mu. Odavno nije ušao unutra. Kupio je tu odijelo za vjenčanje. Još mu visi u ormaru.

Još jedno raskrižje. Malo. Jedva bi ga se moglo nazvati raskrižjem. Pričeka zeleno, pa prijeđe. Promet je slab. Ljudi odmaraju poslije ručka. S lijeve mu strane Stari plac, sada igralište za rugby. Komad zelene tratine. Nekad je tu bilo burnih dana. Odlazio je na svaku utakmicu. Onda, dok je život imao smisla. Dok se nadao da će i njegov Duje zaigrati nogomet. Davno, kad je još bio čovjek. Podigne pogled prema visokoj bijeloj zgradi nasuprot i uzdahne. Tu se rodio njegov Duje. Dan je bio tmuran kao da je nagovještavao katastrofu, a njemu u srcu divlja radost. On ima sina. Rodio mu se sin. Više ništa neće biti isto. Sjedne na limenu klupu na autobusnoj stanici i plače.

„Barba, treba li vam pomoć?“ pita djevojčica, gotovo djevojka.

„Ne triba, dušo. Sve je u redu.“ plače jer ništa nije u redu.

Ustaje s klupe i polako odlazi. Vadi maramicu. Usekne se pa je spremi u džep. Ništa njemu više ne može pomoći. Najmanje suze. Luce govori da je njoj lakše kad se isplače. Njemu nije. Njemu je uvijek jednako teško. Preteško. Kad bi samo mogao pobjeći od svojih misli. Blago ludima. Oni nemaju briga.

Mirišu smola, borovi i more. Cesta je uska. Jedva bi se dva automobila mogla mimoići kad bi ovdje bio dozvoljen promet. Samo bicikli. Pretječu ga, zaobilaze, vraćaju se. Ljudi se rekreiraju. Žele živjeti dugo i sretno. On ne želi živjeti, ne ovakvim životom, a opet šeta. Šetnju mu je doktor preporučio. Šetnjom će produžiti ovaj jadni život, ovu tugu, ovu agoniju. Kad bi se samo mogao osloboditi svog preteškog bremena.

Prema njemu se na natečenim nogama valjaju dvije debele. Jednu poznaje. Radila je s Lucom. Lice joj je zgrčeno. Očit višak želučane kiseline koja izjeda nju i sve oko nje. Okrene se sušetačici, nešto joj brzo reče, pa krene prema Srećku.

„Srećko moj, kako si mi?“ lice joj je još zgrčenije, a glas plačan u hinjenoj boli.

„A, eto, živim.“

„Znam ja da vam nije lako. Tako je Bog htio.“

„A šta ćeš!“ pomakne se korak naprijed u nadi da će spriječiti nastavak razgovora.

„Jeste li došli sebi?“

„Od čega?“ drsko pita. Mrzi ovakve razgovore. Ponižavajući su.

„Pa, tako, od Duje i svega ostaloga.“ bezobrazno nastavlja s lažnom tugom na licu.

„Kako misliš?“ igra se s njom. Kad može ona biti bezobrazna, može i on.

„Mislim, jeste li se oporavili?“

„Oporavili? Bi li se ti oporavila da ti ubiju dite?“ reče zločesto.

Zna da nema djece. Nije se ni udavala. Nada se da joj je dovoljno pokazao koliko mu se gadi njeno sažaljivo presretanje. Požalit će se ona Luci, ali baš ga briga. Neka ga ostavi na miru. Neka ga svi ostave na miru. I ova šetnja. Kojega će mu vraga šetnja? Sedam kilometara dnevno. Sedam kilometara sjećanja. Sedam kilometara boli. Ne želi umjetno produžavati život. Dok traje, traje. Ludo se zanosio mišlju kako će premosnica otkloniti bol. Od čega ih prave i kakve su ne zna. Zna samo da je bol još tu. Podmuklo čeka i napada iznenada. Nema pravila. Nema sata u kojem bi sebi rekao, idem sad malo odbolovati pa će mi poslije biti lakše.

Nikad nije lakše.

Nikad.

Vraća se putem kojim je i došao. Dvoje zaljubljenih ide prema njemu. Guštajte, dica! Neka vam je svaki dan ovako lip, misli dok ih prati pogledom.

„Tvoja me mater ne voli.“ čuje nju.

„Nije ona loša. Vidit ćeš.“ odgovara bezbrižno dragi, nesvjesan da je pad već počeo.

Na put pred njega izleti vjeverica. Zaustavi se i gleda u Srećka. Zastane i on. Ne želi je prestrašiti. Gledaju se tako, ni prijatelji ni neprijatelji.

On je velik. Ona brza.

Ona ima šumu. On nema ništa.

17

subota

listopad

2020

Ne mi dihat za ovratnik

glupost, tupost, bezobzirnost, pamet bez pokrića, sebičnost

puše mi za vrat
samo šta mi nije skočila na krkeč
lipo je zamolim da se makne jer se ne osjećam ugodno

"Nemojte se vi mene bojat. Nema šanse da sam zarazna. Ja sam zdrava. Mene ni gripa neće. Neće korona na vridni svit. Vidite ove prodavačice. Nikad se ni jedna nije razbolila. Triba bit vridan pa neće korona."

kao što primjećujete žena je ponavljala svoje teze
nisam se dala uvatit na baketinu
samo sam obavila šta sam imala i krenila dalje
pomalo ljuta
a onda mi je naletila ona na zub

ide prema meni ulicom
ona masku na bradi
imala bi i ja da je nisam zaboravila skinit

"Nemojte se bojat"

šapće u prolazu
taman
"Gospođo, gazim li nošenjem maske neko vaše pravo? Zašto smatrate da se u mene možete dirati ničim izazvani?"

i prije korone
otkad se sjećam
važno mi je imati taj metar osobnog prostora oko sebe
ljudi koji se guraju u redovima, koji ti pušu za vrat, koji ti se unose u lice su NEPRISTOJNI

15

četvrtak

listopad

2020

Doktorica

Gospođa Gabica sprema svoj život u dva velika kofera. Stari su, a svijeta vidjeli nisu. Seli se s njima iz stana u stan već šesnaesti put. Idu iz Dubrave u Veliku Goricu. Vraćaju se odakle su i krenuli.

Majka i otac su je dopratili do studentske sobe, oprostili se s budućom doktoricom i rekli da im redovito piše. Gospođa Gabica danas se vraća u svoj rodni dom. Nikad više podstanar. Oca i majke tamo više nema. Čekaju je samo uspomene na njih. Fotografije, uokvireni majčini gobleni i kolekcija očevih lula prekriveni debelim slojem prašine i sjećanja. U džepu joj je rješenje o mirovini, a u srcu nada u divnu budućnost s doktorom kojega je jedne davne godine upoznala u bolnici.

Na krevetu, u kojem je gospođa Gabica svaku večer posljednjih godina s uzbuđenjem razmišljala o jutru i pacijentima koji je čekaju, sada počiva gomila odjeće. Šarene haljine, džemperi od mohera, kaputi različitih boja i dužina, stari po nekoliko desetljeća. Čekaju crne vreće u kojima će ih odnijeti u Caritas.

Svakog jutra ulazi u autobus koji je odvozi do bolnice Dubrava. Iako je od njezina stana do bolnice tek desetak minuta šetnje, gospođa Gabica voli taj neopisiv osjećaj zajedništva u kojem se osoblje, koje mora biti prije doktora na radnom mjestu, sneno pozdravi i pospano razmijeni riječ-dvije. S ponosom gazi prema zelenoj bolnici okružena sestrama, tehničarima i čistačima.

“Dobro jutro, doktorice Gabice!”, pozdravlja je portir.

“Dobro jutro, Štefek!”, odgovara radosno.

Svakog jutra, čak i nedjeljom, već desetljećima s jednakim uzbuđenjem ulazi kroz glavna vrata bolnice. Uvijek joj je u ruci ruža bez trnja. Poklonit će je poslije nekom pacijentu. Neka mu uljepša dan.
Slaže zelenu haljinu i sprema je u vreću. U njoj je položila prvi ispit na medicini. U njoj je kasnije, u rano predvečerje, izišla na piće s Darkom. U njoj je još kasnije, te noći, zatrudnjela s Darkom. Nije bila zaljubljena u njega. Čak joj se nije ni osobito sviđao. Dijete nije imalo nikakve šanse. Ni jedno ni drugo nije željelo prepreku na svom putu k blistavim karijerama mladih doktora. Nikad kasnije nije požalila niti je poželjela neko drugo dijete. Pacijenti su bili njezina djeca. Upita se zašto je tu odvratnu zelenu haljinu selila toliko puta. Zašto je nije bacila čim ju je skinula u onom mračnom podstanarskom sobičku? Zašto joj se i danas teško rastati od nje?

Zgrabi s hrpe crvenu s crnim leptirićima i ubaci je nesloženu u vreću. Ova je najnesretnija, pomisli. U njoj je lutala u danima između interne i bolnice. U njoj je treći put izišla na ispit, jadnija i zbrčkanija nego ikad prije. Pronašli su je poslije tri dana. Brat ju je pronašao. U Pothodniku. Sjedila je tamo, u jednom tamnom kutu i plakala. U ruci je grčevito stiskala indeks. Plavu haljinu boje ljetnog neba kupio joj je brat kad su je otpustili iz Vrapča.

Kasnije ju je mjesecima oblačila svakog jutra kad bi sjedala za stol i otvarala debelu knjigu o internoj medicini. Ni zabrinutost roditelja, ni bratove molbe nisu je mogle odgovoriti od mahnitog učenja.

Nekoliko mjeseci poslije, uz kombinaciju lijekova i psihoterapija, zaposlili su je u firmi očeva prijatelja. Dani rada u nepravilnim su se razmacima smjenjivali s danima bolovanja u kojima se budila prije zore, tuširala, šminkala, češljala, pomno slagala odjeću po stilu i boji, uzimala ružu iz vaze i jurila prema bolnici. Tamo ju je čekao njezin svijet i sve što od života želi.

Žurila je hodnicima, pozdravljala se s osobljem, ulazila doktorima u kabinete i raspravljala s njima o dijagnozama, a poslijepodne, kad se život u bolnici stiša, vraćala se u svoj podstanarski stan i učila jer doktor nikada ne prestaje učiti.

U crnoj je pokopala roditelje. Pronašli su ih susjedi. Zagrljene na kauču. Neki su govorili da je peć bila neispravna, neki da nije. Ona se jedva čekala vratiti u bolnicu. Majci i ocu više nije mogla pomoći, a pacijenti je trebaju.
Brat joj je isposlovao invalidsku mirovinu i pomogao nabaviti piće i kolače da na odlasku počasti kolege. Osmjehuje se dok u rukama drži haljinu boje meda. Pažljivo je sprema pored albuma s fotografijama iz bolnice, liječničke uniforme i stetoskopa koje su joj poklonili kolege za sjećanje na godine provedene s njima.

Podiže sa stola odrezak iz novina. “Gospođu Gabicu koja je stanovala u Dubravi i okolici V. Gorice moli doktor iz Vrapča da mu se javi”.

Stavlja ga u knjigu o internoj medicini. Javit će se gospodinu doktoru kad se smjesti u Gorici. Kuća je mala. Taman za njih dvoje. Zatvara kofer i sjeda za stol. Gleda sive zidove, udubljen krevet i crne vreće pored njega. Čeka brata. On će je prebaciti u njezin novi/stari dom.

Pred kućom se zaustavljaju kola prve pomoći. Vidi ih kroz prozor. Sirena nakratko zatuli pa zamukne. Čuje škripu vrata u dvorištu. Netko pokuca. Vrata se otvaraju. Ulaze dva medicinska tehničara i doktor. Iza njih vidi bratovo smrknuto lice.

“Dobar dan, doktorice Gabice!”, govori doktor. “Molimo vas da pođete s nama. Imamo hitan slučaj u bolnici.”

12

ponedjeljak

listopad

2020

Blogerska kava

Priznajem. Družila sam se i uvatila me volja za vratit se ovdje ali nemam pojma o čemu bi pisala.
Kava je bila super. Nas po duzine smo pričale uglas ali smo se sve razumile. Nismo gubile vrime na tračanje onih koji nisu bili s nama, ako ste to pomislili.
Btw, koliko smo materijala sašile, mogle smo sto postova napisat.

<< Arhiva >>

0