Pravda

Bila jednom jedna djevojčica ni po čemu posebna. Osim što je vjerovala u pravdu. Djevojčica je rasla i rasla i bivala sve starija dok nije skroz ostarila. I dalje je vjerovala u pravdu. Ljudi su takvi kakvi jesu. Neki bolji, neki gori, ali pravda je pravda. Često uspavana.
Djevojčica je svakog dana gurkala pravdu i govorila joj "Probudi se, pravdo". I, jednog lijepog dana kad je padala kiša, pravda rastegne svoje pravedne ruke i skine povez s očiju.
"Šta je? Šta me budiš?", podvikne.
"Pa, eto, čekam da ispraviš nepravdu", skrušeno će djevojčica.
"Koju nepravdu?"
"Ovako je sve počelo: Ante me potegnija za kikice, ja sam njega potegnila pernicom, učiteljica mi zbičila asa."
"Kad je to bilo?"
"U prošlom stoljeću."
"Prošlo je stoljeće arhivirano. Imaš li šta iz ovoga?", reče pravda.
"Nemam. Sve moje nepravde potječu iz prošlog stoljeća", tužno će djevojčica. "Zbog asa me otac istuka, mama podviknila na njega, on joj zalipija trisku, ona zatražila razvod, on podivlja. Svađali se oko mene. Malo živila s materom, malo sa starim. Došla zločesta maćeha. Ja popustila u školi. Jedva završila srednju. Zaposlija me otac priko veze. Plaća mala. Kolege zločeste. Ja plakala i plakala. Rugali mi se. Nisam se udala jer sam malo makla na živce. I tako."
"I šta sad oćeš od mene?"
"Mislila sam da možeš ispravit nepravdu, ali sad mi kažeš da je arhivirano sve iz prošlog stoljeća."
"I? Šta bi ti sad tila?"
"Ništa, jeben te ludu i nepravednu", reče i nastavi skenirati artikle.

Photo: Image by Sergei Tokmakov