samo tako...

...uvijek i zauvijek !

Stavio je neki film , vjerovatno da prekine tu tišinu između nas . Pun pogodatak !
Uživala sam u svakoj sceni , smijala se iznutra ( jer on to ne bi shvatio ) , vratila se u djetinjstvo pa otrčala u budućnost.
Već dugo me nije tako nešto dotaklo i probudilo sva ona uspavana osjetila i sjećanja....BUDI DIJETE

Sanjala sam noćas tu svoju knjigu o kojoj dugo razmišljam , vidjela draga lica , vidjela i naslovnicu knjige.
Danas sanjam otvorenih očiju sa osmijehom od uha do uha jer je sve još tako živo u meni.
Znam da se snovi mogu i ostvariti i to mi daje nadu da ću se opet smijati , skakati i plesati.
Da će me netko grliti , držati za ruku i ne puštati gledajući me kao jedinu na svijetu, Sa onim sjajem luđaka koji nije uzeo terapiju

Budi dijete...pjevaj , pleši ,glasno se smij i žiiiiiiviiiiii

.... zamisli , iz ureda

Natmurilo se, nestalo sunca , nevrijeme će kažu . Glava me boli cijeli dan . Od cijele firme samo ja buljim u kompjuter i hrvam se sa prekonekoliko mobitela

Već dugo radim na tome da se osjećam ok u uredu ali to mi ne polazi za rukom . Nisam ja taj "stay calm " tip , ja sam tip od naroda...daj mi da se razgovaramo , smijemo , jedemo i pijemo. Ovi statični poslovi mi uzmu i zadnju trnunku volje za životom.

Natmurilo se , unutrašnjost mi je takva , misli također . Nije me bilo i onda nađem neke postove gdje shvatim da ljudi više nema , da je netko bolestan , netko izgubio ljubimca i da se ne smijemo više.

Gdje je nestalo ono veselo ozračje od prije desetak godina kada smo se tu skupljali da se razonodimo , kada ste mi pomogli da preživim. Da Vi...svi tako divni i smireni , zabavni i šašavi . Svi ste bili tu svakodnevno da bi mi dali snage za dalje . Sada toga nema niti u tragovima .

Fale mi ljudi , fali mi bliskost i čovječnost...

Gdje je nestao čovjek ?

I tak....idem mlatit praznu slamu dalje dok nije vrijeme za doma ići

PS : Tumorov sam doma. Mogu svi , mogu i ja

Kako si prijatelju ?
Kako si susjeda ?
Kako si kolegice ?

Tako...po prvi puta u životu sam donijela novogodišnje odluke. One koje bi trebale činiti bolji svijet , bolju mene .
Jedna od tih je da ljude malo češće ljude pitam kako su , da doista to i mislim i da ih pažljivo poslušam.

Gledam taj svijet koji tako ubrzano ide u krivom smjeru nezaustavljivo .
Gledam te ljude koji tako ubrzano žive ne primječujući niti svoje bližnje.
Gledam mlade koji žure ostariti.

Gledam sebe koja se veseli svakoj novoj bori.
Svakoj novoj sjedoj lasi ( još se ne vide )
Svakom danu koji prođe bez boli.
Svakom susretu sa dragom osobom.

Svakom novom danu dočekanom u njegovoj blizini .

Idemo SVIJETE , ruku pod ruku , ti i ja pokušati ovim dvonožnim bićima pokazati svu ljepotu postojanja.

Kako si prijatelju koji ovo čitaš ? :))

....nespremni na bol koja se desila.

U osam dana izgubili smo tri mace , članove naše obitelji .

Svatko od nas , moje muško i ja imali smo svoju mačku. On - Boška Buhu , najumiljatijeg mačora na planeti. Ja - MiuJagodicu , najmrgođeniju mačku koja je voljela mene i nikoga više.

Ta dva stvorenja su naše živote činila potpunim , sretnim , nasmijanim . Ta dva stvorenja su radi boleščine otišla u samo par dana.
Tuga koja je zavladala nama je neopisiva i nama nepoznata. Treća maca je bila kod nas sa svojoj sekicom radi udomljavanja tako da se nismo ni stigli zbližiti .I ona je otišla iza duge
Sada u domu imamo jednu macu koja je izgubljena kao i mi . Ona jer ne razumije zašto je sama a mi od boli ne znamo kako dalje. Trudimo se to sve procesuirati i nazvati životom. Trudimo se i shvatiti onu da vrijeme liječi sve. Najviše se trudimo malenoj pružiti ljubav i sigurnost. A ona ....ona nam to vrača na najljepši način .

Život je to...nekome nezamisliva glupost a nama nezamisliva tuga .
Misao koja nas drži je da nas čekaju na nekom boljem i šarenijem mjestu.

...i prodisah .

Počesto sam bila uvjerena da moja intuicija nema veze sa stvarnosču. I često jesam bila u krivu. Ali unazad par godina sam naučila da ako me nešto budi u snu onda i je tako. I je tako. Voljela bih da nije ali...
Faking Ali !!!
Jedan poziv , drugi poziv , fotografija , informacija. Sve se slaže ispred mene kao na pladnju. Naravno , unosi nemir. Ma da nemir , uuuurrrrraaaaagaaan !!!
Nekolimo tjedana sam pokušavala ignorirati , pa onda čeprkati , razgovarati , saznati. Sve je bilo krivo. Do onog AHA trenutka.
Taj trenutak je donio potpuno olakšanje , skidanje tereta s duše i lakše disanje.
Trenutak je bio rezultat jedne rečenice , jedne osobe u pravo vrijeme.

Kada pišem onda dišem punim plučima. A to sam počela zaboravljati. Zaboravila sam tko sam i gdje mi je mjesto.
Ponovno otkrivanje sebe je čudesan proces koji mi se jako sviđa. Čak sam i zahvalna na tim nekim " nedobrim" trenucima jer osjećaj vračanja svome biću je neopisiv.
Saznanje da jedna riječ i jedan osmijeh pokrenu vodopade emocija koji napune praznu ljušturu i od nje učine jezero u kojem se moja duša ogleda i uživa u svom osmijehu.
Prosvjetlih se i dišem , pišem , dišem i živim