Njihov dan....

...iako bi svaki dan, sat, sekunda trebala biti posvečena tim ženama. Ženama koje trpe nasilje. Fizičko ili psihičko. Ženama koje, bez obzira na obrazovanje, nose križ teži od planine.
Danas je međunarodni dan nenasilja nad ženama. I koliko god se pisalo i govorilo uvijek je premalo. Trebamo biti glasniji i bučniji, svaki dan. Trebamo tim ženama pokazati da smo tu za njih, uvijek. Da trebaju skupiti snagu i hrabrost i krenuti dalje a mi ćemo ih dočekati raširenih ruku. Na žalost, još uvijek mi drhte ruke i mutan mi je vid od suza dok pišem o ovoj temi a prošlo je šest godina. Ali pisat ću sve dok se ruka ne smiri i oči razbistre. Jer tu leži moja snaga.
Vi, mile moje, kraljice koje ovo čitate..... Nemojte nikada odustati. Sanjajte i živite svoje snove.
Ja sam bila ne fizički nego psihički maltretirana godinama. Na početku sam to smatrala velikom ljubavlju, onda zabrinutošću a tek poslije puno, puno godina sam shvatila da je psihopat. I kada sam nešto pokušala smatrali su me luđakinjom jer.... Divan muškarac, brižan otac, nova kuća, auto. Ljetovanja, zimovanja a meni ne paše. E da.....kao majka sam željela zaštititi svoju djecu pa sam puno puta spavala u hodniku, na hladnim pločicama jer sam bila "neposlušna". Svađa nije dolazila u obzir da djeca ne čuju ili ne vide. O buđenju po noći i držanju budnom pa takva na posao neću ni pričati. Ili trenutak kada se ustanem i u kupaoni nađem u kadi punoj vode svoju odjeću i obuču za posao pa nemam u čemu izač.
Milion stvari bi se moglo nabrojati ali kap koja je prelila čašu je njegov pokušaj da me ubije nožem. Tu sve staje. Ili počinje.
Tada sam tek shvatila koliko sam sama, koliko nemam prijatelja i da je država i ine udruge najveći neprijatelj takvim ženama. Ostala sam sama, bez posla, stana, psihički potpuno slomljena. Prestala sam postojati. Ali.... SAMO NA TREN!!!!
Digla sam se iz pepela, posula pepelom i uzela svoj život u svoje ruke. Izvana sam tigrica - grebem, grizem, borim se. Iznutra potpuno slomljena i bojim se svoje sjene. Ali ne odustajem!!!!!!!
Živa sam, relativno zdrava, radim. Dječica su super. Novi prijatelji u životu koje sam sama izabrala.
Živim neki novi život u našem postanarskom stančiću. Ljubav mog života, moj Princ iz bajke je pored mene. I trudi se koliko god zna da me sastavi. Čuva me i pazi na svoj način. I pokazuje mi da postoje muškarci koji znaju voljeti ženu sa svim njezinim manama i bubama.
Hrabrice moje.... Ne odustajte od života. Borite se za ono što nam je Bogom dano. Prinčevi postoje kao i sretni završeci. Vjerujte u sebe i svoju unutarnju ljepotu. Volite se na najjače!!!!

Ovako me je danas iznenadio. Nekome sitnica, meni cijeli svijet.
Zapamtite..... Sve vi zaslužujete to i puno, puno više.

Kad mirno spavaš...

....čiste duše, čistog srca.
Kada znam da je svaki moj pogled, pokret, osmijeh protkan istinskom i čistom ljubavlju. Tada sve ono što me pokušava učiniti nesretnom nema šanse. Lijepo je, kada se nauči kroz godine, staviti osmijeh na lice bez obzira na stanje. I ne, nije namješten. Taj osmijeh govori, živa sam-zdrava, samo nebo mi je granica.
One neke ružne, nepotrebno izgovorene riječi zaboravim. Oprostim. Idem dalje. Pomolim se za tu osobu. Reći ću i oprosti iako nisam kriva. S osmjehom.
Ne brinem kao prije. Ne kalkuliram, nisam oprezna. Živim život. Bučno, glasno.....živim.
I svaki dan se budim s mišlju da budem bolja, ispravim grešku, izmamim nekome osmijeh na lice.
To sam ja!
UZMI ILI OSTAVI!!!

Ispeci pa reci....

.....a ne reci pa se speci.
Ona je njemu rekla svašta, on je njoj rekao još svaštanešto. Onda nisu pričali, pa jesu. Pa opet nisu jer se netko sjetio da je rečeno što se nije smijelo reči.
Tako nekako idu veze, brakovi, partnerstva. Tako nekako sve ide. Malo zbrke, puno vike pa zatišje.
Tako i mi funkcioniramo. Dobro, došli smo u fazu kada je buke sve manje a smijeha puna kuća. Ali, trebalo je....uuuuf al je trebalo.
Sada je stan prazan, on je na terenu. Tako fali njegovo rame da naslonim glavu, ruka na mojim leđima da lakše zaspim. Fali da se stisnem uz njega noću kad se probudim i ne mogu zaspati. Fali taj njegov miris.... Fali!!!!
Nakon toliko godina još uvijek sam zaljubljena u to moje muško. U naše trenutke. Toliko se lijepo stvari slažu u životu od kada me on čvrsto drži za ruku i zajedno kročimo kroz život.
Živim za ljubav i živim ljubav u svim njenim oblicima. Dajem ljubav i ljubav mi se daje.
Zato.... U vrijeme kada se brzo živi i brzo odustaje zastanite. Sjetite se, kada otvorite oči lijepih trenutaka i uz voljenu osobu započnite dan.
Samo ljubav.....

Znak Anđela....

....dođe onda kada ti teret stišče leđa, srce jače udara, glava je puna nemirnih misli.

Taj dodir otjera sve tamne oblake, skine teret s grudi, smiri srce. Toplina tog dodira prožme tijelo i znam sa će opet sve biti u redu.

Podignem pogled, vratim osmijeh na lice. S Njim uz mene ničeg se ne bojim.

Kroz suton....

....krenuli smo, laganim korakom odmiriti dušu.

S rukom u ruci, čistog srca On i ja.... Samo Mi!

Napravio je put do moga srca, kroz bure i oluje, kroz tamne oblake, kroz trnje i kamenje. Učinio je sve..... Samo za mene.
Sada, kada mirno spavam na njegovom ramenu, kada me njegova ruka vodi kroz uzburkano vrijeme, kada se utapam u ljubavi gledajući njegove oči znam da je sve baš tako moralo biti.

On.... Još uvijek pokušava uloviti mjesec i skinuti mi sve zvijezde s neba. On... Još uvijek me uči da postoje oni pravi i one prave. On..... Cijeli moj svijet je obogatio, oplemenio i smirio sve nemire. On.... On me voli na svoj način. Sa malo riječi i puno dijela.