Ova naša ljubaF...

....neizmjerno raste iz dana u dan. Toliko se volimo da se razumijemo bez riječi.ONA i ja...

Moja gospoja je krenula rješavati i moje račune. Moram priznati da joj dobro ide

Nakon toliko računanja i pisanja ta moja ljubaF se jako umorila i zalegla na svom tronu. Istina , pozadina joj je poveća kao i njenoj ljudovici ali mi se volimo tako velikoguze



Moram vam priznati da su mi se postavke u glavi promijenile dolaskom tog crnog bića. Prema ljudima ( malo ih je ) i prema životinjama. Promijenio mi se potpuno pogled na život i na sve šta me okružuje.

Gledam to svoje muško( trenutno samo na sliKi ) i razmišljam koliko smo hrpu gluposti napravili u životu da bi danas grabili kroz život zajedno sa miLjon ideja. I ide nam....prošvikali smo oboje. I tak prošvikani uživamo u svakom poklonjenom danu. Uživamo u kući punoj tinejđera ( e sad lažem ko pas ) , uživamo u ovim četveronošcima i volimo.

Tak bih voljela da ova godina bude mirna , tiha , puna ljubavi i empatije. Jedni prema drugima , mi prema potrebitima , mi.prema životinjama....samo više ljubavi i zagrljaja i sve bu lakše

Desit će se....

....na današnji dan , u večernjim satima " ču da budem na televizija "

Ne brinite , o dijeljenju autograma ću vas obavijestiti na vrijeme

Usput....ok smo svi samo mi malo sitna slova pa mi muka pisati. Dok ne nađem pravo riješenje čitam vas i pratim

Nacionalni dan protiv...

....nasilja nad ženama obilježava se danas. Nakon tragedije u palaći pravde 1999g. kada je , za vrijeme brakorazvodne parnicene , policajac ubio svoju suprugu,njezinu odvjetnicu,sutkinju a zapisničarku teško ranio sustav se malo prodrmao. Ubrzo su uvedene nove preventivne mjere na ulazu...puno prekrasno.
2004g vlada je odlučila da ovaj dan bude spomendan....puno prekrasno.

Od tada do danas nekim malim , puževim korakom dogodio se pomak u samom pravosuđu , socijalnim ustanovama.....puno premalo.

Sve dok nam je bitnije zvati policiju dok netko nešto slavi ili se preglasno sexa a guramo glavu u pijesak iako znamo da je netko zlostavljan ništa smisla nema.

Sve dok sustav na prvi poziv ne odvoji zlostavljača na duže vrijeme i osigura žrtvi egzistenciju još ćemo puno ružnih prića čuti i čitati.

Sve dok ne krenemo od sebe , svojih najmilijih neće se ništa pokrenuti.

Budite ti koji će u svakoj ženi vidjeti svoju majku,sestru,kćer,unuku. Osmjehnite joj se , pružite ruku, potporu . Pokažite im da nisu same.

I četvrta je prošla...

....od mog infarkta. Sjećanja su svježa kao da je jučer bilo. I nedjelja je bila. I puno posla. I žena na centrali koja je tražila od kolege da pričam s njom dok joj je on u panici objašnjavao da se borim za zrak. I bolničar u hitnoj koji je rekao da mi nije ništa nego bi malo na bolovanje .
Četiri godine od prvog iskonskog straha da u trenu nestajem. Nikada me tako nije bilo strah. Ne smrti koliko da neću stići djecu odškolovati.

Bolničar Davor , najdivnije stvorenje na svijetu. Maksimalno se trudio da me oraspoloži i da mi izvadi krv a da vena ne pukne. Jer pucale su samo na pogled.
Jedan stend i ajd doma ( insistirala sam ).

I sad....vrtim to ja tak i mislim si....dal mi Bog još jednu priliku da ovom svom ispijam žifce na najjače. Štač mu ja....nema baš sreće ;)

Ustvari....tak uživam u malim stvarima da vam to ne mogu opisati. Malo kave , malo sunca i eto sretne mene

Blog kao terapija...

....ili razgovor sa psihologom. Tako je to bilo od prvog dana. Pisuči izbacivala sam sve što me mučilo i što nisam željela podijeliti sa drugima. S vremenom sam , uz blog i blogere prebrodila puno neugodnih životnih situacija , radila na sebi i osjećala se puno snažnije.
Nekoliko dana već čitam stare postove. Neke bih momentalno obrisala ( ono....kajmibi )a za neke se čudom čudim da sam tak pametnog ja napisala.

Već dugo ne pišem i ne komentiram. Tu sam ali nisam. Dobijem želju pa brzo odustanem. Misli su mi nemirne , duša također. Stvari koje bi trebale funkcionirati " kao po traci " ne funkcioniraju. Kada bi me pitali kako sam rekla bih vam super i debelo lagala. Zašto....zato što sam podbacila u životu i zato što je ono što je trebalo biti ispunjenje mojih snova , moja energija i životni pokretač otišlo u krivom smjeru.
Trudila sam se , koliko god sam mogla i znala to vratiti tamo gdje bi trebalo biti ali sam samo pogoršala situaciju. Priznajem....ja jednostavno ne znam.
Osoba sam kojoj je ljubav najvažnija. Jedna sam od onih što se želi buditi sa osmijehom na licu u zagrljaju voljene osobe. I zagrljena kretati kroz život , ma kakav god on bio.
Ne pamtim više zagrljaj , ne pamtim poklonjeni cvijet ili smijanje da me trbuh zaboli. A u meni bukti ljubavi za izliječiti cijeli svijet , zagrljaja za obgrliti zemlju i osmijeha za svaku laticu ruže.

Krivo su mi postavke podešene pa tražim previše. Tim traženjem postajem naporna. Kao naporna osoba ne mogu očekivati nježnost. Niti cvijet. Čak ni osmijeh.
Mogu šuteći živjeti u miru . Mir je njemu bitan. Zato šutim.