24

utorak

kolovoz

2021

Blog kao terapija...

....ili razgovor sa psihologom. Tako je to bilo od prvog dana. Pisuči izbacivala sam sve što me mučilo i što nisam željela podijeliti sa drugima. S vremenom sam , uz blog i blogere prebrodila puno neugodnih životnih situacija , radila na sebi i osjećala se puno snažnije.
Nekoliko dana već čitam stare postove. Neke bih momentalno obrisala ( ono....kajmibi )a za neke se čudom čudim da sam tak pametnog ja napisala.

Već dugo ne pišem i ne komentiram. Tu sam ali nisam. Dobijem želju pa brzo odustanem. Misli su mi nemirne , duša također. Stvari koje bi trebale funkcionirati " kao po traci " ne funkcioniraju. Kada bi me pitali kako sam rekla bih vam super i debelo lagala. Zašto....zato što sam podbacila u životu i zato što je ono što je trebalo biti ispunjenje mojih snova , moja energija i životni pokretač otišlo u krivom smjeru.
Trudila sam se , koliko god sam mogla i znala to vratiti tamo gdje bi trebalo biti ali sam samo pogoršala situaciju. Priznajem....ja jednostavno ne znam.
Osoba sam kojoj je ljubav najvažnija. Jedna sam od onih što se želi buditi sa osmijehom na licu u zagrljaju voljene osobe. I zagrljena kretati kroz život , ma kakav god on bio.
Ne pamtim više zagrljaj , ne pamtim poklonjeni cvijet ili smijanje da me trbuh zaboli. A u meni bukti ljubavi za izliječiti cijeli svijet , zagrljaja za obgrliti zemlju i osmijeha za svaku laticu ruže.

Krivo su mi postavke podešene pa tražim previše. Tim traženjem postajem naporna. Kao naporna osoba ne mogu očekivati nježnost. Niti cvijet. Čak ni osmijeh.
Mogu šuteći živjeti u miru . Mir je njemu bitan. Zato šutim.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.