28

utorak

srpanj

2020

Zagrljaj....treči dio

NE VOLIM TE.....NE VOLIM....iz njegovih usta izlazile su riječi koje su joj parale uši. Vrištao je,lice mu je poprimilo čudnu grimasu.
Sjedila je nasuprot njega i osim onih prvobitno izgovorenih riječi ništa drugo nije čula. Vidjela je da mu se usne pomiću,da gestikulira rukama ali osim onoga " ne volim" ništa joj nije dolazilo do moždanih vijuga.

Već je nekoliko puta i sama tu činjenicu iznjela i rekla mu da se takve stvari primjete ali on to nije potvrdio. Govorio je da ne zna šta prića a ona je uporno pokušavala objasniti da zagrljaj liječi i da su joj potrebni. Nije dopiralo do njega. Do ovog trenutka....izrekao je napokon to što ga muči.

Ujutro je sjedila uz svoju šalicu kave,tiha i neprimjetna jer njemu tako odgovara. Odgovara i njoj. S onom golom istinom otvorile su joj se oči. Nije ju zaboljelo , nije povrijeđena....samo tužna. Tolike godine su prošle pored njih a oni su zatočeni u nekom svom svijetu.

Imali su isti pogled na svijet,iste ciljeve. Mišljena su im bila različita ali to ih je zabavljalo. Ulagali su sve u obitelj i zajedništvo. Do nekog trenutka....bez strasti,dodira,pogleda.....
Bila je svjesna da traži nemoguće. Pomirila se da ima mir, da je neće pitati gdje je i sa kim , da neće primjetiti šta je obukla , da li je skuhala , pospremila. Imala je nešto za čim večina žena teži.

Srknula je još jedan guc kave. Rekla je na glas " dobro je" , nasmješila se i utonula.
Razgovori s Bogom bila su njezina terapija. Znala je da On ima plan za nju i da treba biti strpljiva. I čekati u tišini.....taj zagrljaj.

24

petak

srpanj

2020

Zagrljaj.....drugi dio




Nakon poduže šutnje primila sam je u zagrljaj i rekla da ja nikada neću odustati od nje.
Znam....odgovorila je. Ali njega sam izabrala za cijeli život jer on i je moj život. Pokušala sam sve. Nakon dužeg vremena shvatila sam da je ljubav nestala , ostala je samo navika , obitelj i to se očekuje od nas. Nije to izgovorio na glas ali vidjela sam mu to u očima.
Znaš li ti da on mene uopče ne primjeti. Dok nešto ne progovorim. Mogla bih hodati na trepavicama,skakati na jednoj nozi , obuč se u vreču od krumpira....ništa. Ne bi ni primjetio. Mislim....pokušala sam se ja i srediti i nasmijati ga i biti ono što želi. Nikada dovoljno. Onda sam shvatila....trebam biti dovoljno dobra sebi.

Tako je mila moja - odgovorila sam tiho. Voli sebe , grli se i ljubi. Reci si svako jutro u ogledalu " dobro jutro ljepotice,divan dan nas čeka". I bit će tako. Njega voli takvog , nikad mu nemoj vračati istom mjerom. Ostani svoja , tako nježna i divna, tiha i divlja u isto vrijeme. I smij se....puno se smij. Želim ponovo vidjeti taj sjaj u oku.

Misliš li da bi on....Tu sam je prekinula.
Pusti sad šta bi on. Na ovaj put krečeš sama.
Zar ti nije rekao da si " pičkica" kada si plakala?
Sada ćeš mu pokazati da i takva , sa suzama na licu ti možeš svijetu puno dati i osmijeh ne skrivati.
I boli te đon najdraža....plaći kada ti se plaće , vrišti kada ti se vrišti. Budi debela,mršava,rasčupana,počešljana....budi ono što ti voliš. On neka sada tebi bude usputni suputnik.

A ja ti obećajem da ću te svaki dan zagrliti. I naći ćeš mjesto za svoju glavicu na mom ramenu.

To joj obećanje mogu ispuniti....s radošću :))

23

četvrtak

srpanj

2020

Zagrljaj

Gledala sam začuđeno u te umorne oči bez sjaja i kuteve usana obješene jer se više ne smiju.
Neprepoznatljiva....nepoznata moja

Neću te puno daviti. Neću iči u detalje. Fali mi zagrljaj...njegov zagrljaj.

Ne primječuje me. Već dugo. Pitala sam da li me voli. Rekao je " povremeno". Ono , kad me ne ljutiš. A ljutiš me svako malo.
Pričala sam mu kako mi fali zagrljaj. Rekao je " nemam potrebe te grliti". Živciraš me i onda nemam potrebu. Živciraš me stalno.
Ali inače je sve ok. Kada nešto imamo za reč kažemo,znamo i ugodno čavrljati. Bitno je da ništa ne pitam i ništa ne tražim.

Ali fali mi zagrljaj. Jedan dnevno,tjedno. Ma bar jedan mjesečno. Njegov...jer tamo je moja glava imala svoje mjesto.

Gledala sam te oči,umorne i bez sjaja....sjećala se zvjezdica u njima. Sjećala se osmjeha koji je parao nebo. I osobe koja ,da može zagrliti cijeli svijet,jednim zagljajem bi uništila sve zlo i vratila ljubav svima.
Gledala...to je jedino što sam mogla učiniti :(

19

nedjelja

srpanj

2020

Soba 325...

....čekala je mene kao i prošle godine u ovo vrijeme.

Ovaj put sam išla u bolnicu sa grčem u želudcu i suzama koje su , dok sam se vozila u tramvaju, izdajnički tekle ispod naočala i stapale se s maskom. Nisam znala što me točno čeka ali sam znala da se mora. Zadnja nada,zadnji korak da će sve biti ok.


Poslije trijaže sjela sam na klupicu ispred bolnice. Pogled u krošnju,pogled u srce...znam da me čuva .


Smještaj na odjel....ista soba,isti krevet,isti doktor , sestre....osmijeh do osmijeha ....


Kao i prošle godine bubamara u sobi. Bila je uz mene cijelo vrijeme. Još jedan znak ...


Odlazak prema operacijskoj sali. Pogled u pod. Šalje mi znak...tu sam ...

Operacija je prošla u redu. Nekih organa više nema,bez njih se može. Beštija je također vani. Buđenje je bilo malo teže,nekoliko kanila u vratu...kažu nisu mogli nači vene. Naravno....one su vjerovatno negdje na moru. Nisu lude sa mnom hodat Petrovom ;)
Oporavak....iskreno....vraški boli. Nisam baš tak nekaj očekivala. Ali uz ono divno osoblje,sestre koje u vrijeme kada nema posjeta pokušavaju sve da ti bude ugodno ,izdržat se mora. Bilo je tu i smijeha...puno. Bez obzira na bol bedastoće su mi uvijek na pameti. Kaže doktor " po tome vas i pamtimo":)).


Doma sam....moje veeeliko muško srce mi je skuhao čarobni napitak.

Bit će tu sada posla sa mnom ali nakon svega što smo prošli ovo je još jedan mali izazov.

Ps: nastavak slijedi .... :)))

07

utorak

srpanj

2020

Post bogerici...

... mojoj bivšoj prijateljici,dobroj prijateljici.

Stajala sam na raskršću ceste,misli su mi bile u kaosu,noga otkazivala poslušnost,bol se širila cijelim tijelom. U jednom trenutku ugledala sam ju kako kao vesela gazela silazi niz bezbroj stepenica. Stepenica koje su trenutno moj najveći neprijatelj. Ne ...nisam je prepoznala jer me vid baš tako dobro ne služi. Ne...nisam shvatila tko je ni dok je stala pred mene jer je glava u rasulu. Tek kada je izgovorila moje ime i kada su nam se oči srele shvatila sam.
Lijepa,puno ljepša i mlađa nego je se sjećam. I dalje pozitivna,vedra.....
Razgovor je tekao pristojno,ugodno. Bez spominjanja zašto jesam ili nisam....
Maleni se pojavio presretan što je vidi...oduvijek mu je bila dobar sugovornik i mogli su satima prićati.
Ono što nas je oduševilo je njezino iskreno,od srca oduševljenje našim planovima. Zaključili smo da se nitko nije tako ugodno iznenadio i bio tako sretan osim nas samih.
Otišla je s riječima "nemojte upropastiti to što sad imate nakon svega što ste prošli jer ljubav je najvažnija "

Draga moja...isprika koja nije face to face za mene nema smisla. Ali...nadam se da znaš koliko si mi značila kao prijateljica i da sam svjesna svojih grešaka. Osoba koja je trebala napraviti prvi korak i dalje krivi mene ( ali poznato je da sam za sve kriva) . Možda jednom popijemo kavu pa se i ispričamo.
Ovim postom ti želim reči da si mi jučer uljepšala dan....malo je dobrih ljudi,ti to znaš.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.