samo tako...

Gledala sam začuđeno u te umorne oči bez sjaja i kuteve usana obješene jer se više ne smiju.
Neprepoznatljiva....nepoznata moja

Neću te puno daviti. Neću iči u detalje. Fali mi zagrljaj...njegov zagrljaj.

Ne primječuje me. Već dugo. Pitala sam da li me voli. Rekao je " povremeno". Ono , kad me ne ljutiš. A ljutiš me svako malo.
Pričala sam mu kako mi fali zagrljaj. Rekao je " nemam potrebe te grliti". Živciraš me i onda nemam potrebu. Živciraš me stalno.
Ali inače je sve ok. Kada nešto imamo za reč kažemo,znamo i ugodno čavrljati. Bitno je da ništa ne pitam i ništa ne tražim.

Ali fali mi zagrljaj. Jedan dnevno,tjedno. Ma bar jedan mjesečno. Njegov...jer tamo je moja glava imala svoje mjesto.

Gledala sam te oči,umorne i bez sjaja....sjećala se zvjezdica u njima. Sjećala se osmjeha koji je parao nebo. I osobe koja ,da može zagrliti cijeli svijet,jednim zagljajem bi uništila sve zlo i vratila ljubav svima.
Gledala...to je jedino što sam mogla učiniti :(