29

utorak

siječanj

2019

Kad Spličanka poludi...

....i kupi novi mercedes tada nas dvije završimo u spa centru


Dakle ljudi moji..... Meni je to prvi ulazak u tak nekaj. Čudila sam se svemu ko pura dreku a moja spličanka je plakala od smijeha. Največi šok mi je bio kada mi je djevojka prije masaže pružila jednokratne gače. Pa to gača vidlo nije, nigdje neke tkanine, gaze, biločega. I tange za te gače izgledaju veliko. Ajd, ajd namjestim ja to nekako i krenemo mi.
Masaža savršena, vrat više ne boli. Finska kupelj kao melem za moje zaštopane sinuse. Ali....
Đakuzi...... Prvo, hoću sjest unutra pa zaronim. Malo sam mala. Ajd... Namjestim se nekak. Spličanka upali prekonekoliko gumbiča kad ono.... Isusatikrista cunami.... Drž se za rub, pa lovi zrak, pa zubima za zrak. Majkomila, petnaest min mi trebalo da se posložim na tom čudu.

E sad... Idemo radi bolje cirkulacije toplo-hladna kupelj..... Ok, ovo topla može ali pobogu di ću u hladno. Pa radim u hladnom pol dana. Ali ne....mora se kad dalmatinka zapizdi.


Preživjela sam to sve. Dobro se nasmijala. Opustile se uz dobru muziku i fini čaj. Dobile smo i sat vremena gratis jer smo vlasnici i curkama koje tamo rade bile zabavne.

Spličanka se vratila s novim merđom u Split pa će na Hvar. Ja sam ostala tu, u hladnoj mesari u koju putujem "divnim" tramvajem sat i pol u jednom smjeru. Nas dvije živimo totalno drugačije živote, potpuno različiti svijetovi i razmišljanja. Ipak, zajedno se super zabavljamo, bez obzira gdje je koja uvijek smo tu jedna za drugu. Ona je meni pokazala uživanje u wellnes centru a ja njoj pokazujem uživanje u obiteljskom životu.
Minus i plus... Rekla bi Rozga

20

nedjelja

siječanj

2019

Kao u snu....

....lijepom snu život je posložen.
Ne....ispravak. Posložena je moja glava, duša, srce. Život i dalje batinja. Kad pomislim da je napokon mir dogodi se nešto što me izbaci iz tračnica. I tada nastupa On!!!
Dvadeset mjeseci se budimo jedno pored drugog. Dvadeset mjeseci svakodnevno sam u čudu da je tu i isto toliko živim u strahu da će otiči. Dvadeset mjeseci se on trudi da mi dokaže suprotno. Drži me kao kap vode, trudi se najbolje što zna. I napokon je uspio smiriti sve ono što je buru stvaralo.
Iz dana u dan posljednjih mjesec dana iz njegovih očiju isijava ljubav neviđenih razmjera. Dodiri su sve nježniji, poljubaca bezbroj. Uspavljuje me, čuva, pazi i mazi.
Ljubavna idila na najjačem levelu ali opet tako mirna. Uživamo u nekim novim trenucima, pričamo nižim tonovima, razumijemo se bez puno riječi.
Ovo je ono što želim od života. Ovo se zove život. I tako bi trebalo biti. Jedan minus i jedan plus u savršenom spoju daju reakciju vrijednu svakog uzdaha.
Ovaj vikend je bolovao ali me nedjeljni ručak dočekao. Samo on i ja..... I one njegove nježne ruke i poljubac u tjeme.
Da je bilo teško u ovih skoro sedam godina, je ali tako je moralo biti. Pregršt divnih uspomena i trenutaka(ružne ne pamtimo) naučilo nas je da cijenimo jedno drugo i da shvatimo koliko smo blagoslovljeni ljubavlju koju imamo.


Moje omiljeno cvijeće...
Njegovo omiljeno"neko"jelo.... Ali jako ukusno thumbup

10

četvrtak

siječanj

2019

Gledam Provjereno...

...gledam i ne vjerujem!!!!! Ma majku vam j.... idiotsku. Ko vam dao diplomu da radite ko suci?Ponavlja se to svako malo i oni opet po svom. Pa u kojoj jebenoj, šugavoj državi mi živimo?!?!?!
Prije svega oprostite na psovkama i gramatici ali pišem kako se osjećam a bjesna sam ko ris.
Slušam ženu kroz šta je sve prolazila, prolaze mi slični isječci iz života kroz glavu. Tresem se sva i onda ono na kraju.... Puste oni njega uz zabranu prilaska!!!! Koju zabranu prilaska, jebemvamsuncekojevasgrije na ovoj kugli zemaljskoj. Koju zabranu, idioti jedni!!!! Ko će mu zabraniti????
Pa dokle ljudi moji??? Do kada će ljudski život biti samo slovo na papiru? Do kada će ovakvi ljudski isprdci biti zaštićeni bolje nego lički medvjed?
I nemojte mi slučajno reči pta je trpila to dvadeset godina, šta se vračala? Jel ko nije bio u takvoj situaciji, tko to prošao nije ne može ni suditi.
Neke žene nisu psihički jake da se nose s onim šta život nosi kada te sigmatiziraju kao žrtvu nasilja. A u ovoj državi nosi samo hrpu sranja, problema i neugodnih iskustva.
Rijetko koja udruga će pomoći. Oni su samo glasni kada se treba čuti za njih radi državno poticajnih srestava. Za one male, samofinancirajuče i volonterske rijetki saznaju. Ali oni, osim psihološke pomoći puno ne mogu učiniti.
Umiru nam djeca radi nečijeg nemara, ubijaju se žene radi nečijeg bolimebriga a šta mi radimo? Blejimo ko ovce na paši samo šta više i nemamo šta pasti.
Sad ću u maniri prave vjernice reći Dao Netko da svi suci, sutkinje, ovi i oni odgovorni za ovo sve krepaju u najgorim mukama. I voljela bih da ja budem taj Netko!

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.