....lijepom snu život je posložen.
Ne....ispravak. Posložena je moja glava, duša, srce. Život i dalje batinja. Kad pomislim da je napokon mir dogodi se nešto što me izbaci iz tračnica. I tada nastupa On!!!
Dvadeset mjeseci se budimo jedno pored drugog. Dvadeset mjeseci svakodnevno sam u čudu da je tu i isto toliko živim u strahu da će otiči. Dvadeset mjeseci se on trudi da mi dokaže suprotno. Drži me kao kap vode, trudi se najbolje što zna. I napokon je uspio smiriti sve ono što je buru stvaralo.
Iz dana u dan posljednjih mjesec dana iz njegovih očiju isijava ljubav neviđenih razmjera. Dodiri su sve nježniji, poljubaca bezbroj. Uspavljuje me, čuva, pazi i mazi.
Ljubavna idila na najjačem levelu ali opet tako mirna. Uživamo u nekim novim trenucima, pričamo nižim tonovima, razumijemo se bez puno riječi.
Ovo je ono što želim od života. Ovo se zove život. I tako bi trebalo biti. Jedan minus i jedan plus u savršenom spoju daju reakciju vrijednu svakog uzdaha.
Ovaj vikend je bolovao ali me nedjeljni ručak dočekao. Samo on i ja..... I one njegove nježne ruke i poljubac u tjeme.
Da je bilo teško u ovih skoro sedam godina, je ali tako je moralo biti. Pregršt divnih uspomena i trenutaka(ružne ne pamtimo) naučilo nas je da cijenimo jedno drugo i da shvatimo koliko smo blagoslovljeni ljubavlju koju imamo.
href="https://blog.dnevnik.hr/samojaa/slike/originals/img_20190120_190044.jpg" rel="gallery[1548010716]" target="_blank">
Moje omiljeno cvijeće...
Njegovo omiljeno"neko"jelo.... Ali jako ukusno
