29

ponedjeljak

listopad

2018

Kroz suton....


....krenuli smo, laganim korakom odmiriti dušu.

S rukom u ruci, čistog srca On i ja.... Samo Mi!

Napravio je put do moga srca, kroz bure i oluje, kroz tamne oblake, kroz trnje i kamenje. Učinio je sve..... Samo za mene.
Sada, kada mirno spavam na njegovom ramenu, kada me njegova ruka vodi kroz uzburkano vrijeme, kada se utapam u ljubavi gledajući njegove oči znam da je sve baš tako moralo biti.

On.... Još uvijek pokušava uloviti mjesec i skinuti mi sve zvijezde s neba. On... Još uvijek me uči da postoje oni pravi i one prave. On..... Cijeli moj svijet je obogatio, oplemenio i smirio sve nemire. On.... On me voli na svoj način. Sa malo riječi i puno dijela.

09

utorak

listopad

2018

Jesen u meni....

....i izvan mene. Nisam voljela kišu. Niti jesen. Nisam primječivala raskošne boje i ljepotu kojom odiše grad okupan i blistav. Sve dok njega nisam srela. Dok nismo dobili svoju klupu, svoj park, svoje lišče. Dok se nismo, zagrljeni šetali po kiši a On je govorio da je to samo voda.
Danas... sada... uživam u ovoj dami. Uživam u tom šarenilu koje u sivilu ovog života daje nadu. Nadu koja nam je svima potrebna. Tada se ove moje šašave bube u glavi razigraju još više i milion ideja mi prolazi kroz misli.
Odustajem od bilo kakvog prijevoznog sredstva i laganim korakom, pješice odlazim na posao. Putem uživam u pogledu na tu čarobnicu Jesen i tihim glasom joj poručujem da ima novu prijateljicu u meni.


Pozdravljam maleni grm uz ogradu.

Pozdravljam još jednu plavušu, pitavši je da mi da broj frizerke :)

Pozdravljam i ovog gospodina ali je bio u društvu neke crvenokose dame pa sam brzo šmugnula.

Na kraju pozdravljam jedno mlado srculence.
I tako......i kada pomislimo da nikoga nema, da smo sami varamo se. Veselo društvo je svuda oko nas samo treba otvoriti srce.

04

četvrtak

listopad

2018

Ona je moja....

....mala buntovnica. Od rođenja. Od prvog uzdaha, prvog plača. Ona je djevojčica sa najljepšim osmijehom. Ona je svoja, moja, izgubljena.... Ona je princeza!!!!!
Prošle smo u malo vremena toliko uspona i padova, teških riječi. Toliko suza, zagrljaja i smijeha. Izgubljena u vremenu i prostoru glumi veliku ali je u dubini duše ona mala curica željna mamimog zagrljaja, maminih poljubaca. Tada dođe tiho, ščučuri mi se u krilo, nasloni mi glavu na grudni. Tada osjetim svu njenu nemoč, bol koju osjeća, nesigurnost. I šutim. Samo šutim i ljubim. Čekam. Jer ona je posebna. Drugačija od drugih, najdrugačistija od svih drugačijih. Svoja i točka.
Ona me naučila i pokazala jednu drugu stranu roditeljstva. Uz nju sam naučila biti strpljiva. Uz nju sam shvatila da moje neodustajanje ima svrhu. I da sva bol ima smisla i otvori nam oči.
Jučer je skuhala svoje prvo jelo iako je rekla da nikad neće kuhati i da će se bogato udati :))
Od jučer mi je ovo pokrpano srce malčice veće.


U trenutku kad se nad tebe nadviju crni oblaci, ne posutaj. Uvijek iza oblaka sunce skriva svoje zrake koje će te primiti u svoj topli zagrljaj.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.