samo tako...

...ili nedostatak muškaraca?????
U vrlo kratkom vremenu pričajući sa različitim ženama stekla sam dojam da si žarko žele muškarca pored sebe i da ne znaju gdje ga naći.
Prvo što mi je palo na pamet je da se muški ne nalaze ( valjda) ,to se treba dogoditi. Drugo ,da je stvarno puno žena samo ili nesretno u vezi jer muški nije muškarac.
Pričajući o Malenom ( obožavam pričati o njemu,nama , o tome koliko smo sretni i zadovoljni) žene me u čudu gledaju jer misle da to ne postoji
Postoji...i te kak ali treba puno ljubavi , truda i strpljenja. Nije sve "oš-neš - odoh".
Novi posao,novi ljudi,nove situacije. I nitko nije zadovoljan. Samo ja u nekom svome svijetu uživam,zadovoljna i sretna svojim životom.

I tako...dođu klijenti ,treba ih odvesti u poslovnicu. Ponudim se ja jer ovim malo mlađima je sve ali sve teško i prevrtanje očima im je glavna disciplina.
U poslovnici je trenutno radio presladak dečec oko tridesetak godina. Svi mislimo da je gej ali nas to ne spriječava da s njim poslujemo. Dapaće ....ugodan je suradnik.
Doček je bio više nego ljubazan , stisak ruke potrajao malo duže od uobičajenog , stolica pored njegove je čekala mene i čokolada na stolu. Nekoliko upitnika se pojavilo iznad glave. U jednom trenutku sam uhvatila kako više gleda mene nego klijente , u drugom sam vidjela kako me odmjerava od pete pa do stršečih mi obrva. Oooookeeee......nekaj ni v redu s klimom ili ....????
Izlazeči van tražio me je broj mobitela da možemo direktno surađivati a ne preko kolega.
Ušla sam u ured zbunjena više nego uobičajeno i bubnem.....nekaj fest nije dobro kad su mi se i gejevi počeli upucavati. Šašavi kolega je dodao da to njega uopče ne čudi s obzirom na moje poprsje kaže i sam Papa bi to blagoslovio.
Možda bih to i zaboravila da mi se jučer dotični nije javio da popijemo kavu pod pauzom. Poslala sam curku iz ureda pod izgovorom da imam
puno posla i da se mladi moraju družiti.
I ne bih to bilo ništa čudno da žene ne žude za muškarcima,panično ih traže na sve na načine a ja imam osjećaj da ih je i previše.

Previše muškića , premalo pravih iskrenih muškaraca. Previše usamljenih žena koje onda sipaju svoje nezadovoljstvo po svuda.
Zato dragi blogeri....budite muškarčine , ne bojte se , podajte se...za mir u svijetu , uredu , tramvaju...nemojte previše filozofirati nego se operite i samo klimajte glavom kad sretnete srodnu dušu.

Ovo je ozbiljan post i apel....udružimo snage da dame ne pate

....moje,moje,moje!!!

Prije točno petnaest godina jedno malo biće odlučilo je pokazati svijetu šta je ljubav i upornost. Prvi zadatak joj je bio meni spasiti život. I ja sam tu. Drugi zadatak naučiti me kako se bezuvjetno voli u svim životnim prilikama. I uspjela je. I nastavila je svojim malim nožicama gaziti kroz život. Na tom životnom putu bitmo joj je da me drži za ruku. Bitno mi je.
Kada ti život servira limun,napravi limunadu.
Napravi je i servira mi u najljepšu čašu,sa najljepšim osmijehom i najtoplijim zagrljajem.
Njezine male ručice su me dizale,oblačile,prale. U tako malo godina puno je toga stalo. A ostala je i dalje djetešce,razigrano,veselo. Još uvijek se ščućuri u moj zagrljaj i tako zaspe.

Pikulice moja...najsretniji rođendan nek ti je . Želje su nam se počele ostvarivati. Neka ti se tako nastavi na tvom putu. Želim da sretneš ljude slične tebi. Onima drugačijima pokaži kako je život lijep a ako ne uspiješ nasmiješi im se i lagano zaobiđi .
Uživaj u ovim ludim godinama.....Volim te do neba i nazad.

....progledaše. Uši posušlaše. Svaka se riječ kao nož zabila u dušu. Početak kraja ili početak bez kraja????
Hoće li pogled biti ikad isti? Hoće li uši opet čuti tako željeno? Hoće li duša ponovo zatreptati?



Diši,duboko udahni. Kažem ti da će biti bolje...i bit će.