Osjećam, dakle živim...
Razlijeva se uzročnost vremena, slijed događanja,
zatočeništvo u razumu, u hladnokrvnom ludilu,
u sumanutosti zbilje, u nedosanjanim snovima,
u traganju za istinom početka.
Ima li istine u sudbini proroka Jone?
Hoćemo li se izgubiti u utrobi velike ribe?
Ponavljamo li prvi grijeh?
Odgovori se kriju iza tajanstvene zavjese,
u istini skrivene stvarnosti, elegancije svemira,
u plesu struna i simfoniji univerzuma,
u spiralnoj dinamici vječnosti.
Zaustavljam slijed ludila, oduzimam mislima moć,
nemoguće činim mogućim.
Utjelovljujem snovitost bez utvara,
bjelinu bljeska uskrsnuća,
djevičanski izvor, viziju utrobe kozma,
krik prapočetka,
nagla ljeta prepuna smisla
i okno dolazećeg.
Iza njega budućnost, nedohvatna,
a nepobitna kao ni prošlost.
Sanjam li ?
Možda se vraćam iz budućnosti?
Tko zna?... krhko je znanje, krhka je misao,
snažan je osjećaj.
Descartesova zabluda...
Dijana Jelčić
|
