dinajina sjećanja
nedjelja, 10.11.2019.
Osjećam, dakle živim...
 Razlijeva se uzročnost vremena, slijed događanja, zatočeništvo u razumu, u hladnokrvnom ludilu, u sumanutosti zbilje, u nedosanjanim snovima, u traganju za istinom početka. Ima li istine u sudbini proroka Jone? Hoćemo li se izgubiti u utrobi velike ribe? Ponavljamo li prvi grijeh? Odgovori se kriju iza tajanstvene zavjese, u istini skrivene stvarnosti, elegancije svemira, u plesu struna i simfoniji univerzuma, u spiralnoj dinamici vječnosti. Zaustavljam slijed ludila, oduzimam mislima moć, nemoguće činim mogućim. Utjelovljujem snovitost bez utvara, bjelinu bljeska uskrsnuća, djevičanski izvor, viziju utrobe kozma, krik prapočetka, nagla ljeta prepuna smisla i okno dolazećeg. Iza njega budućnost, nedohvatna, a nepobitna kao ni prošlost. Sanjam li ? Možda se vraćam iz budućnosti? Tko zna?... krhko je znanje, krhka je misao, snažan je osjećaj. Descartesova zabluda... Dijana Jelčić  |
