Marketing
Ponoćni tango...
Sinoć smo, u dvoje, slavili moj imendan... u rodnom listu piše Dijana, ali u krsnom Dragomila... za crkvu je Dijana, pogana boginja, bila neprihvatljiva...
meni se to sviđalo, oduvjek... dva slavlja u roku od mjesec dana... i darovi... eto još uvijek u meni živi djevojčica... veselim se darovima...
Dobila sam buket bijelih ruža i chanell peticu... razgovarali smo o umijeću pokreta i kao krunu slavlja, kao uvijek na kraju gozbe osjetila, odplesasmo ponoćni tango... jer tango nije samo ples nego igra dvaju tijela sjedinjenih ritmom i dinamikom pokreta...
Srela sam te u ovoj noći punog mjeseca, osjetila sam tvoju blizinu u zagrljaju srebrenkastih struna koje se poigravahu sa mojim srcem. Bio si sjenka i bio si tu, bio si svjetlost i u dubini duše pozivao si me na ponoćni tango. Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu u kojoj se bio smjestio cijeli svijet. Ti si stajao na obali Mnemozine još okupan sjećanjima. Blještala su trenutkom ovog sna.
Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača, začuh zvuk gitare. Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir koji je ležao na zvjezdanom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama.
Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća. Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom ovog sretnog jutrenja u novom snu.
Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti. Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket ruža.
Dijana Jelčić... zbirka prozno- poetskih tekstova... Mostovi pod kojima se budim... 1987- 2007.
Post je objavljen 05.11.2019. u 08:18 sati.