Šok terapija

U neka vremena vjerovalo se da malo šoka dobro djeluje na živce. Malo strujice. Pacijentima koji bi doživjeli živčani slom davali bi šokove strujom s dobrim najerama i sa željom da ih izliječe.
Nekad davno vjerovalo se da malo šoka u vidu batina dobro djeluje na odgoj djece. Malo čupanja za kosu, malo klečanja na kukuruzu. U dobroj vjeri si s dobrim namjerama. Vjerovalo se da će se od toga popraviti, bit će bolji.
Onda se shvatilo da to ne pomaže, da ima kontraefekte. Naučno je dokazano. Onda se u obrazovnim emisijama i na tečajevima na sve moguće načine nastojalo ljude educirati da to nije dobro i da se to ne smije raditi. Pa su to ljudi prestali raditi.
Sada se valjda vjeruje da malo šoka dobro djeluje na kupce, na pacijente, na glasače, na građane, pa nam se daje male šokove, šokiće, kako bi nas se potaklo da nešto kupimo ili da za nekog glasamo. Mali šokovi u vidu groznih vijesti koje sadrže ono nešto nad čime se svi normalni zgražaju do razine da im se povraća, vrti u glavi, da ih prožimlju hladni žmarci i klecaju koljena.
Slike reklama za lijekove protiv bradavica, čukljeva, parazita urezuju se u mozak i kad god zatvoriš oči izbijaju iz mraka neznanja o bradavicama, čukljevima, parazitima.
Vijesti o zmijama koje se u pravilnim periodima pojavljuju u vijestima. Jednom u dva tjedna pojavi se vijest o zmijama. Ne o miševima i paucima kojih boji manji broj dama u crtanim filmovima, ne vijesti o lavovima, tigrovima i aligatorima koji su najopasniji predatori, ali žive na ograničenim područjima. To su vijesti baš o zmijama kojih ima posvuda i kojih se plaši većina ljudi. Kad pročitaš vijest o zmiji koja se negdje iza sedam gora i sedam mora zavukla ljudima u krevet, odmah skidaš posteljinu i brišeš prašinu ispod ormara.
Vijesti o korupciji, nepravdi, prijevarama, nadugačko, naširoko, proizvodi istraživačkog novinarstva koje bi trebalo imati misiju da popravi svijet, navode te da nikom ne vjeruješ, da u svakome vidiš prevaranta i lopova. Stalno si na oprezu. Ništa što si do sada znao, ne valja. Lijek kojeg si pio , ne valja, cjepivo kojim su te cijepili ne valja 8iako te nije ni ubilo ni poremetilo i iako si ostao zdrav), ono što si jeo misleći da je zdravo , ne valja, ono što si pio, ne valja, ono u što si vjerovao, ne valja. Ne valja kako si disao, kako si spavao, kako si se rekreirao, kako si mislio. Moraš biti stalno na oprezu. Nemaš se kome obratiti, nemaš s kime pričati. Ne znaš tko vjeruje u kojeg boga, koga bi uvrijedio ako mu čestitaš neki praznik, koga bi uvrijedio da priznaš da si cijepio svoju djecu i kome smiješ priznati da ne vjeruješ da je zemlja ravna i da nas prisluškuje i prati tajna služba.
Paranoja u svakodnevnom životu.

U neka malo manje davna vremena, mi koji smo učili o svemu i svačemu i bili indoktrinirani obrazovnim sistemom koji nas je filao nepotrebnim znanjima koja proletarijatu uopće ne trebaju, mi smo čitali u udžbenicima da se vijesti moraju brižljivo dozirati: red dobrih, red loših, red dobrih , red loših i na kraju obavezno red dobrih kako bi ljudi zadržali optimizam, pozitivan stav i vjeru u naš najbolji na svijetu i jedini pravedni sustav.
Jest da je sustav propao, ali ideja o doziranju vijesti uopće nije bila loša.
Radije bih da me indoktriniraju optimizmom bez pokrića nego da me indoktriniraju paranojom bez pokrića.

A vi?

Prijateljstvo na brzaka

Sprijateljile se nas dvije jednom. Znale smo se jer su manja djeca išla skupa u vrtić a veća na treninge.
Imala sam ja ekipu iz dobrih vremena, dream team iz vrtića koji se poženio i poudavao i spojio plemena u jedno naše pleme. Što bi reko Massimo, mali krug velikih ljudi. Samo što nije bio baš tako mali. Ali, znate kako je to, to su sve parovi, sretno spojeni.
Nekad mi bude jako drago kad primijetim da kuma šapće kumu na uho nek otpleše sa mnom dva đira, a nekad bih zbog toga zaridala na mirkofon.
I tako, ona mi je baš bila partner u drami u kojoj djeca glume da su zaboravila strah, mame glume da ih nije strah.
Njezin bivši je bio serijski jebač, moj je bio monogamni mentalni jebač.
Naše djevojčice jednako male, željne lunaparka i lutaka. Veća djeca taman toliko velika da noću izlaze a ti ne možeš drugo nego da ih čekaš uz film i paziš da ne zaspeš prije fajrunta da stigneš na vrijeme i dovezeš doma, da ne sjednu s nekom pijanom drogiranom budalom.
A nas dvije podjednako na rubu, ne znaš koja se lošije drži i koja se šire smješka da samu sebe potakne, nas dvije željne povratka u normalu.
I eto.
Ona nije imala koga da je odveze da posjeti malu u bolnicu jer nije mogla sama voziti, ruke su joj se strašno tresle i povraćalo joj se od straha. Ja nisam imala koga da dođe po mene na mračan zavoj neke ceste kad sam ostala bez benzina jer još nisam popravila pokazivač razine goriva.
Ona nije pušila doma da dijete ne vidi, da ne daje loš primjer, ja sam jedva čekala da netko dođe i zapali da ne moram ništa misliti, da moje dijete ne čuje kako ispuhujem uzdahe.
I tako.
Znale smo se nasmijati, znale smo se zabaviti, znale smo nazdravljati, plesati pred binama po trgovima, pregledavati police na sniženjima.
Bilo je lakše. Okupilo se još takvih. Šalile smo se da smo Udruga sretnih žena. Da ćemo kad djeca odu prodati stanove i kupiti zajedničko imanje s kokošima i mačkama na nekom proplanku, zaposliti kuharicu i medicinsku sestru i ići na izlete s penzićima.
Odmah je na početku ona meni rekla: Kako si ti štosna! Tebi mogu sve reći. Nikad nisam imala takvu prijateljicu! Zapravo, ja nikad nisam imala prijateljicu.
Nije nikad imala prijateljicu?
I šta sam ja sad tu mislila, da ću joj baš ja zauvijek biti prijateljica?
Jebiga!
Mogla sam si mislit!
Ne samo da je nestala, nego je okrenula od mene i onih par iz udruženja. Koje su to riječi bile toliko učinkovite da su zasjenile sva dobra djela koja sam ja njima, one meni...? Koji argumenti?
Sad sam ja ta koja nemam takvih prijateljica.
Sad znam što znači "žensko prijateljstvo".

Oznake: prijateljstvo

KAVA NA BRZAKA

Doktori imaju plemenitu misiju smanjivati ljudsku patnju. Da ljude ne boli. Da se ne muče. Na to su se zavjetovali, zar ne?
Ako doktore peče savjest i ne žele prekinuti trudnoću koja ide u pravcu doživotne patnje djeteta, majke i cijele te obitelji, onda se ti dokrtori ne bi trebali uopće petljati u čudesne i običnom čovjeku nerazumljive božje puteve, pa i kad ti putevi vode ravno u dolinu suza.

Trebalo zabraniti medicinu i doktore.
Sve nek teče svojim tokom.

(Uz jutarnju brzinsku kavu, pričam sama sa sobom, pa da mi ne pobjegne misao)

Pisma

Događa se da nam se dogodi...dogodi se. Događaj. Pomete nas. Izbaci iz cipela, kao lik iz crtića kad ga opale šakom odozdo pa ga izbaci u zrak uz glasni tresak, oblačiće, zavijutke, zvjezdice koje se vrte oko glave.
Kad se dogodi, ne znaš što bi. Zanijemiš. Sve stane. I vrijeme stane. Stojiš tako nepomično u prostoru koji se čini nepoznatim iako je to tvoj dom. Stojiš tako i gledaš lik u ogledalu, nije ti poznat, iako znaš da bi u ogledalu trebala biti ti.
Sve se izokrene. Kao čarapa kad je izvrneš naopako.
I mogla bi tako stajati godinama ispred ogledala u kojem ne vidiš ništa, u sobi u kojoj odzvanja kao da je prazna. Mogla bi tako hodati ulicama i sretati ljude koji te ne prepoznaj, ne pozdravljaju, ne prilaze. Mogla bi. Dugo.
Ali, jedne se noći, ničim potaknuta, sjetiš da bi trebala prekinuti zuriti u prazno.
Mogla bi učiniti nešto.
Mogla bi napisati pisma onima kojima bi trebala napisati pisma. Ne održati govor, jer govor se zaboravi. Napisati. Možda ne pročitaju nekoliko puta. Možda uopće.
Ali, napišeš ta pisma.
Pošalješ.
Pa šta bude.
I opsuješ glasno, dramatično, radi dinamike.
Tako i dolikuje.
Jebiga.


PISMO ZA B:

Draga B.
Bile smo prijateljice i kolegice na poslu. Desetak godina smo se družile.
Bila si mi draga. Sviđala mi se tvoja odlučnost, Brzina kojom si donosila odluke. Divila sam ti se zbog toga. Ja sam dugo premišljala, argumentirala, dvumila se, i obično ne bih ništa odlučila. To me izjedalo ali si nisam mogla pomoći. Čak mi ni ti nisi mogla pomoći savjetima.
Bile smo bliske. Trebala mi je tvoja blizina. A činilo se da i tebi treba moja. Osjećala sam se kao da se stalno grlimo, da pripadamo jedna drugoj. Znaš, kao školske prijateljice koje su uvijek jedna drugoj par, drže se za ruke i idu u redu za drugima. Sigurne da imaju para. Da neće ostati same na kraju reda ili da neće morati pitati učiteljicu da im nađe para. Neku ratobornu djevojčicu ili ružnog dječaka kojeg nitko neće za para. Jer one su prijateljice, one čuvaju jedna drugu.
Bila sam uz tebe kad je tvoj brat bio bolestan. Kad je umirao. Posjećivala sam ga. Razgovarala s njim o istočnjačkim svjetonazorima, o reinkarnaciji. Bolilo me gledati kao umire, bolilo me gledati rezignaciju u njegovim očima i strah u tvojima. Bojala sam se. Tresla su mi se koljena, grčilo me u trbuhu. Bila sam sama sebi odvratna jer sam lupetala gluposti. Muljala. Ali, dolazila sam. Jer si rekla da ti jako pomažem. Jer smo prijateljice.
Bila sam s tobom kad je umro. Kad ti je pas bio bolestan. Kad si plakala za psom. Kad se udavala tvoja kćer. Tvoj sin. Došla sam posjetiti tvoju novorođenu unučicu. I unuka.
Bila sam s tobom kad su se tvoja djeca svađala. Kad je tvoj sin bio u krizi. Kad nisi znala što bi. Kad ti je muž slomio rame pa te trebalo prebaciti doma da ne nosiš teške torbe. Mogla si računati na mene. Bila sam na tvojoj strani.
Pješačile smo zajedno. Savjetovale se. Raspravljale o promjenama zakona i nalazile zajedničke stavove. Sjedile zajedno na pauzama. Ja sam pila kavu, ti si pila čaj. Obožavaš čajeve. Poklonila sam ti čajnik, jako mi se sviđao, baš sam te htjela obradovati. I jesam.
A onda je meni umirao brat. Nisi bila ni blizu. Nisi došla ni na pogreb. Ni prije ni poslije pogreba.
Onda je meni umro pas. Ti ni ne znaš da sam plakala. Baš te briga za mog psa.
Onda su se moja djeca svađala i nisam znala što bih. Nisi bila tu da me saslušaš. A sad vidim da je bolje da ti se nisam povjerila.
Ne pitam se što sam pogriješila. Znam da nisam ništa. Baš ništa.
Čula si trač?
Što je to bilo tako uvjerljivo da si u mah zaboravila tko sam? Kako to da nisi odmahnula rukom i rekla: ma to je laž, to nije moguće, nije ona takva. Jer ti znaš kakva sam. I kakva nisam.
A ja znam da si ti đubre. Kučka. Pizda. Smrad. Zlo. I da si to bila i prije. Samo ja to iz nekog razloga nisam vidjela.
Jebi se, B. Dođe mi da te počupam za kosu, da te opalim šakom po nosu. Da te šutnem u potkoljenicu. Da te pljunem.
Jebi se!

Najbolji

Najbolji

Nije dobro izdignuti se iznad prosjeka. Biti najbolji. Biti nekakav pobjednik, prvak, glavni, šef, tako nešto.
Ljudi pomisle da imaš supermoći, da nešto možeš što oni ne mogu, što bi oni htjeli.
Prvo ti se osmjehuju, nastoje umiliti, kao da te vole. Dolaze ti, dodiruju te, grle oko ramena kao da ste stari kompe, kao da im se jako sviđaš, kao da se svoji, kao da ste naši.
Zašto što ste naši, čim im nešto zatreba, od tebe traže da im daš ono što im treba, da im svojim moćima to priskrbiš.
Kad im to ne daš jer nemaš te moći koje ti oni pripisuju, optuže te da im ne želiš dati, da to što im ne želi dati da je to njihovo, da im pripada. Ne samo da im ne daš, nego ti to njima otimaš, to je njihovo.
Dogodi se da imaš nešto što oni nemaju, nešto više od nih. Veći auto, skuplje zavjese, pametniju djecu. Ti to imaš zato jer si iznadprosječan pa si znao raditi iznad prosječno zahtjevne stvari, radio si više, posao ti je bolje uspio i bolje pa su te platili pa imaš više. Pošteno.
Ali oni to ne vide tako. Oni vjeruju da to zapravo njima pripada da si ti to njima uzeo. Da si varao.
I odmah te žele srušiti s tog tvog trona i dokazati da nisi ništa bolji od njih nego da si sumnjiva osoba o kojoj kruže priče. Treba te kazniti. Ima da te nema.

A svi bi htjeli biti iznadprosječni. Najbolji. Makar u nečemu.
Opasno je to.
(slučajno obrisala post pa sada vraćam. Pokušat ću vratiti i komentare)

Uz Dan očeva

Dijete, dok je još mekano i krhko, ako doživi takav osjećaj, taj snažan strašan osjećaj nastao u dubokom drhtavom udahu koji raširi pluća do pucanja, zauvijek će tragati za ispunjenjem praznine, beskrajnog bezdana kojeg je taj osjećaj iskopao u njegovoj nutrini. Osjećaj kojeg ne zna imenovati.
Dijete, koje nije doživjelo osjećaj ispunjenosti, sigurnosti, spokojne smirenosti, slatke sitosti, mekane topline, mirisne mekoće, radosti, sigurne i nepomućene mirnoće, možda nikad neće doznati da mu nešto nedostaje, neće to znati detektirati ni imenovati, ali će hodati uokolo kao da je upravo primilo udarac u trbuh i stiskat će ramena i ruke kao da mu je hladno. Rasti će takvo pogrbljeno, blijedog lica, pomalo sivkastog, glave uvučene u uzdignuta ramena. Skršeno.
Možda se netko i potrudi popraviti stvari, možda pokuša nadoknaditi pokoju svečanu nedjelju uštirkanim vezenim stoljnjakom ili halijicom sa šlinganom kragnom i volanima. Možda čak i pomisli da je uspio.
Nitko s rupom ne zna krpati rupe, a oni bez rupa izbjegavaju. Jedino to je moguće. Pobjeći. Pobjeći, jer jedni drugima pravimo rupe a silno se trudimo svoje pokrpati.
I tako, hodaju okolo ljudi s prazninama koje je nemoguće ispuniti.
Šepesaju uokolo kratkim koracima drhturavi starci koji su se pogrbili čim su prohodali. A kad su ojačali, čim su ojačali, čim su mogli udariti, zagrmiti glasom, broj grbavih je nastavio rasti. I sve se vrti u krug kroz vijekove. Evo, već tisuće godina.
I ništa se tu ne može.
Znate li o čemu govorim?
Bolje za vas ako ne razumijete.

Lagana u sredini

Tri četvrtine mog života tražim i pobirem razbijene komadiće sebe. Večeras sam se sjetila tko me razbio.
Sjetila sam se strašnog Ludog Lutkara koji me jedne večeri pune jakog kucanja u prsima i snažnog stiska u najužem grlu kojeg možete zamisliti, zgrabio kao krpenu lutku i bacio o zid spavaće sobe u koju se Ona zaključala neopravdano se nadajući da će se se do jutra razbistriti, da će ga proći. Bio je pripremio posebnu batinu za tu priliku. Pripremao se. Gumeno crijevo iz vrta napunio je gumom. Mislio je da neće ostaviti crne tragove na koži.

Bacio me jer sam mu smetala pokušavajući svojim tijelom obraniti Svetu od njegovih udaraca. Činilo mi se da dugo letim zrakom, polako udaram o zid, odbijam se, padam natrag na krevet, a zatim se u munjevitom u skoku kao kakav karate majstor dižem na noge, u drugom se skoku nađem iza njega. On je brzim pokretima mlatio po njoj držeći desnom rukom batinu a lijevom je sprječavao da se digne s kreveta.
Dok sam ga objema rukama vukla za pojas radne kute, dok se okretao da me strgne sa sebe i odbaci kao kakvog kukca, Sveta je uspjela pobjeći.
Struštila se niz stepenice i izašla na ulicu prepunu ljudi.
Ludi Lutkar zgrabio me jednom rukom kao vreću i bacio u spremište u dvorištu. Gurnuo me tako jako da sam opet lupila o zid, odbila se, pala na pod. Zaključao je vrata. Čula sam korake, krenuo je za njom.
Digla sam se. Samo vrlo kratki trenutak stajla sam mirno kao kip. Mislim da sam stajala iznad tla. Lebdjela sam. Nisam mislila. Nisam čula nikakve zvukove. Vidjela sam slike što terbam napraviti. Film. Vidjela sam prozor spremišta kao da ga gledam izvana. Vidjela sam da je nisko. Munjevitom brzinom našla sam se pred dvorišnim vratima i ne sjetivši se da ih ne mogu otkračunati, izašla sam. Bosonoga sam potrčala za Njom niz ulicu. Asvalt je još bio topao.
Ona je hodala brzo. Potrčala sam brže. Uhvatila sam je za ruku. Nije me pogledala. Prihvatila je moju ruku. Nije ništa rekla. Ni ja. Krenule smo niz ulicu. U spavaćicama, bose, raščupane, izgubile smo se među šetačima.

Nisam se ovoga dugo htjela sjetiti.

Večeras sam se sjetila.

Gledala sam na TV-u film "Julijen u sredini". Jeste li i vi gledali taj film?

Koliko nas je? Nas, Julijena?

Što je dalje bilo?

Isto kao i s Julijenom na početku filma.
Neke glupe tete, neke ljigave persone, nasjele su na slatke riječi, na obećanja, na dramatične izjave, na klečanja i lažne suze i poslale nas natrag k njemu, kad se malo primiro.do sljedećeg puta. I tako do kraja. Neki ledeni ljudi rekli su da ga je izazivala, da nije znala s njim. Neki sebični koji s njom nisu htjeli dijeliti djedovinu, rekli su joj da ga je sama izabrala.
Nisam tu večer nikad spominjala a nije ni ona. Ni on. Nisam plakala na glas da je još ja ne gnjavim svojim suzama. Nitko nije primijetio da sam se razbila kad sam lupila o zid. Povjerovali su Lutkaru. Pa da, on zna kako treba vući konce.

Za Julijena je zlo prestalo kad je pretjerao. Zlo može uništiti jedino samo sebe, i to tako da pretjera.
Naš Lutkar nije pretjerivao. Trajao je do kraja.


Pozdrav svim Jelenama od nas u sredini.

Oznake: Djeca svjedoci nasilja u obitelji

Zagađenje

Samo da vam se požalim.
Večer je. Dan nije bio loš. Svašta sam uspjela obaviti. Dobro sam. Na kraju natočim čašu pive, onu sa stalkom, dižem naslon za noge i zauzimam pozu koju zovemo "Ah-poza". Palim TV. Vrtim malo vamo tamo. Privuče me Koncert na Prisavlju. Slušam na TV-u Zdenku Kovačiček. Vesela starica, živi optimizam. Inspirativno. Orkestar bomba. Ona mani osmjehe. Ne možeš se ne osjećati dobro. Čekam da počne filmić. Naslov obećaje laganu zabavu. Još malo pred TV-om pa u krpe. Sutra je novi dan. Nemam razloga strepiti hoće li biti dobar. Bit će dobar. Sve je dobro
Dok čekam film, prčkam po laptoru i usput slušam Zdenku.
Kliknem Index.hr, kliknem jutarnji, pa večernji, pa glas. 24 sata. Nigdje vijesti, ali svuda strašni naslovi. Strašni u smislu straha. Izazivaju strah. Jezu. Grozu. Opisuju strahotna mučenja, iživljavanja, zlodjela, krvoprilića, masakre. Kao da se natječu tko će gore, stravičnije, gnjusnije, groznije. Krvavije. Tragičnije. Tu i tamo sličice golišavih cica i guzica, tu i tamo nevažne priče bez sadržaja koje su tu da ti zauzmu mjesto u glavi, tek toliko, da ne misliš ništa. Naletim na par napisa protiv epidemioloških mjera. Podižu mi gnjev. Pa jedan naslov o novom soju virusa. Podiže mi strepnju. Zatim veliki tekst o željezničkoj nesreći od prije štajaznam sto godina u kojoj je poginulo stotine ljudi. Osupnu me jezivi detalji. Vrlo slikoviti. A ja vizualni tip. Sve što pročitam vidim u glavi. Same se stvaraju živopisne slike. Vrtim filmove.
Kao da me ubolo. Bolno. Udahnem i ne mogu ispustiti zrak Ostanem tako sa udahom između vriska kojeg ne smijem ispustiti i bolnog uzdaha koji je zapeo. Bilo bi neprimjereno vrištati u ovo doba noći.
Diže mi se kosa na glavi. Prolazi me jeza. U želucu navali mučnina. Gadi mi se. U prsima zaleđen vrisak, srce mi jako lupa, u glavi magla, muti mi se.
Kog sam vraga otvarala taj glupi laptop. Kog vraga otvaram stranice s vijestima kad znam da tamo nema vijesti. A baš sam se dobro osjećala. I dodatno me razveselila muzika na Prisavlju.
Što mi je trebalo surfati po vijestima? Psujem u sebi, psujem im sve po spisku. U sebi.
Ispiranje mozga. Zagađivanje mozga. Osjećam se zagađeno.
Da nisam takva kakva sam, povjerovala bih im da je svijet zaista prokleto loše mjesto. Ovako, samo mi se okreće želudac. I tresem se. I ježi mi se koža. I lupa mi srce.
Kog vraga oni to zovu? I zašto?
Pomislim, to je valjda neki trend. Tako sad novine pišu. Okrenem slovensko Delo. Pa krenem redom klikati novine kojih se uspijem sjetiti na postoje. Kurier, Times, Il picollo, Deutsche Welle, Sueddeutshezeitung, Corriere ... Vidiš, nigdje nema ovakvog zagađenja etera hard-crnom kronikom kao kod naših. Nigdje!
Zašto?

Nogomet

Ovaj put sam gledala utakmicu. Nemam pojma o nogometu, al sam gledala. Da nisam, možda bi bolje prošli. I da je igrao Modrić, isto bi bolje prošli.

Pouka iz bajke

Nekoć je zemlja cvala bez orkutnosti i straha.
U doba jahača zmajeva.
Opet će doći doba jahača zmajeva.

Svojim ognjem spalit će i laž i prevarante.
Okrutnost i strah će pobijediti snaga istine i pravednosti.
Opet će zemlja cvasti bez okrutnosti i straha.

Vidite li i vi simboliku u ovim riječima iz bajkovitog filma Jahač zmajeva?

Tko je istukao dečka u Zadru?

Pitate se tko su divljaci koji su tukli i na kraju pretukli dečka u Zadru?
Tko je odgovoran za nanošenje teških ozljeda koje bi mogle završiti i smrću?
Tko je odgovoran što je siledžija tetovirao kalašnjikov na vratu? Što se ekipa bahati javno i bez kočnica tako kako se bahati?
Tko snosi odgovornost što prolaznici na željezničkoj stanici nisu zaustavili i dečka koji je tukao i drugu osobu koja je snimala scenu makljaže kao iz trilera?
Svi mi!
Svi mi nismo spriječili i svi smo ga mi istukli!
Svi mi koji vidimo.
Zastrašivanje ljudi i podizanje generalne razine ljutnje i straha na sve načine a najočitije, što i oni koji ne vide mogu vidjeti, kroz vijesti na televiziji, kroz emisijeu najgledanijim terminima, kroz naslove u medijima.
Svi mi koji znamo da komentari ispod članaka na internetu neće postati pristojniji i civliziraniji nego će opasno narasti, kao kamenčić bačen niz snježnu padinu koji na kraju postane lavina i ubije selo u dolini.
Svi mi koji vidimo da se se svakog dana novi kamenčići kotrljaju niz padinu, koji znamo da ne padaju sami nego da ih netko odozgo baca a ne mrdamo prstom da pronađemo, da zaustavimo budalu, svi mi smo istukli tog dečka u Zadru.
Svi mi koji vidimo i znamo da popis večernjeg programa godinama debelo vodi ovoj i svim takvim makljažama koje će se dogoditi. I mi koji smo znali kamo će dovesti moć koju smo dali anonimnim prijaviteljima i opravdali laž, dozvolili da izađe među ljude, i pustili je da se širi i djevojačkim tračevima i predizbornim skupovima i svugdje, svugdje. I u reklamama za lažne lijekove, i u reklamama koje nas vuku za nos.
Svi mi koji znamo da je to što rade internetski portali, i to što rade predsjednici svega i svačega, i mjeraši i protumjeraši, i maskeri i antimaskeri i vakseri i antivaskeri, i svi pravednici kolumnisti i komentatori i prolaznici, svi smo mi istukli tog dječaka.
Svi mi koji znamo kako to funkcionira. Jer znamo. I svi oni koji su na misama, i oni koji drže propovijedi, i oni koji čitaju iz Biblije ispred odlata i oni u zadnjem redo koji se ne mole na glas, svi znaju. A ništa! I svi Siječnji i sve Veljače, i svi koji ih tuže i svi kojih brane. Galame, ali bezveze. Kao bore se za pravdu, za demokraciju, za istinu, za obitelj, za život, za vamo tamo, a ništa! Tu su da bacaju pijesak u oči. Možda oni to ne vide, ali, znaju to oni koji ih vode.
Svi koji vidimo a nismo prstom mrdnuli, da ne budem prosta, znate što sam htjela reći, čime nismo mrdnuli.
A oni koji ne vide, oni nisu krivi. Oni su tu da budu na broju.
A mi, mi koji smo istukli tog dečka, štogod da je skrivio ili nije, nas neka je sram! Jest da se od srama ne umire, i neće pomoći, al ajd, bar nešto učinimo. Umrimo od srama!
A sustav? Gdje je tu odgovornost sustava? Gdje su sad Centri za socijalnu skrb, škole, pedagozi, psiholozi, dječji vrtići, policija? Pih! Šaka jada! Uhljebi i džabalebaroši!
Ne brinite, ne mogu oni nama ništa!

Prijedlozi za izmjenu Kaznenog zakona s obrazloženjem by Lagana

Prijedlog prvi:
Iz Kaznenog zakona brisati pojam i riječ ubojica osim u slučajevima ako osoba nije bila poznata u sustavu socijalne skrbi.
Neposredno prije nego što su ubili nekog, ti ubojice još nisu bili ubojice nego osobe pod nadzorom Centra za socijalnu skrb.
Kad takva osoba koja je nadzirana ubije nekoga, ne treba ni na sud ni u zatvor, što nije u skladu sa suvremenim civilizacijskim dosezima. Osoba koja je počinila ubojstvo nije imala saznanja da bi ga mogla počiniti, ali je takva saznanja temeljem svojeg stručnog znanja, imala osoba koja ju je nadzirala. Dakle, stručna osoba koje je mogla predvidjeti kazneno djelo je o ovom slučaju djelatnik CZSS.
Osoba koja je vršila nadzor bila je dužna spriječiti kazneno djelo, a ukoliko to nije učinila, treba biti procesuirana prema Kaznenom zakonu. Jer je krivac.

Prijedlog drugi:
Briše se karakterizacija kaznenog djela: umrćivanje trovanjem i ubojstvo u pokušaju te dovođenje u opasnost života djeteta nebrigom i nehatom. Roditelji, koje se prema ranijoj praksi neopravdano optuživalo za teški nemar i ubojstvo u pokušaju ili ubojstvo iz nehata, ne trebaju biti procesuirani, kažnjeni, ne smiju se proglašavati krivcima.
Kažnjeni trebaju biti oni koji im to dijete oduzmu da bi ih spriječili daljnje trovanje. Roditelj je lišen svake odgovornosti ako izjavi da je dijete svojevoljno i iz znatiželje uzelo otrov i to samo trećinu tabletice. To što je roditelj učinio djetetu dosptunu samo trećinu tabletice, iako je trećina tabletice primjerena doza za trovanje djeteta s obzirom na njegovu tjelesnu masu, treba se uzeti kao olakotna okolnost jer su roditelji mogli ostaviti i cijelu tabletu koja bi brže i djelotvornije otrovala dijete a to nisu učinili. Iz ljubavi prema djetetu i brige za njegovu dobobit.
Nakon dovođenja u opasnost djetetovog života, s obzirom na činjenicu da je dijete živo, roditelji se mogu i dalje brinuti za dijete kako bi ostvarivali pravo na dječji dodatak. Nije poželjno da se zaposle. Grupe poštenih i dobrih građanki i građana koji pomažu skupit će novce da mladi roditelji mogu živjeti u životnim uvjetima dostojnim čovjeka. Baka, koja je nesretnim slučajem odgojila narkomane koji su uz poklonjenu ocjenu na popravnom ispitu završili osnovnu školu, od prikupljenih sredstava koje dobročinitelji uplaćuju na njezin račun može renovirati stan, platiti račune za režije i za umjetne nokte, te priskrbiti potrebne namirnice i dodatke prehrani u obliku tabletica koje mladim roditeljima (ponekad i baki) pomažu za podizanje raspoloženja i lakše podnošenje krize izazvane epidemijom COVID-19, uz obavezu sklanjanja na više police kako ne bi više bile dostupne djetetu jer je sada bolje informirana, sad zna da te tabletice za djecu mogu biti smrtonosne. Iako se govori da te tabletice oštete mozak, to ne uzimamo u obzir je je poznato da su to laži farmaceutske industrije i majnstrima.


Primjer treći
Kleveta više nije kazneno djelo. Ako netko nekog želi zbaciti s pozicije, oteti mu ženu ili muža, posao, stan, sad je taj postupak značajno pojednostavljen: dovoljno je da se javno iznese optužba. Sadržaj optužbe je irelevantan te se dozvoljava potpuna sloboda autora. Nije potrebno obznanjivati obrazloženja, upuštati se u zamorne dokazne postupke, optužbe temeljiti na zakonima tj. na povredama istih. Navedene radnje su nepotrebne iz razloga što usporavaju proces. Temeljno ljudsko pravo slobodnog izražavanja u temelju je ove pozitivne zakonske promjene. Svatko ima legitimno pravo izraziti svoje misli, viđenja, ideje bez zastarjele i nepotrebne potrebe dokazivanja i argumentiranja.
Ljudi koji čujuoptužbu, prema svojem nahođenju imaju pravo izražavati svoje slaganje. Ukoliko nije moguće izjašnjavanje glasovanje, slaganje se može izražavati glasanjem ili radnjama kao što je tradicijsko pljuvanje, udaranje nogom, te bacanje kamenja na osobu koja je optužena. Ukoliko postoje osobe koje žele izraziti svoje neslaganje s optužbom te žele pružiti potporu optuženoj osobi, ne preporučuje se javno iznošenje takvih misli jer u tom slučaju dijele sudbinu s optuženom osobom

Prijedlog četvrti, najvažniji
Radi sprječavanja počinjenja djela na štetu djeteta, djelatnici Centra za socijalnu skrb koji vrše nadzor u obiteljima ili nad osobama, dužni su svake godine obnoviti licencu Stručnjaka-specijaliste za predusretanje kaznenih djela.
Djelatnost osposobljavanja u nadležnosti je obrta ili pojedinačknih etabliranih stručnjaka koji su upisani u registar osoba s posebnim sposobnostima. Odabrani etablirani vidovnjaci, nakon sklapanja ugovora kroz postupak javne nabave, dužni su dva puta godišnje održavati vikend-edukacije koje su socijalni radnici dužni pohađati u sklopu svoje radne obaveze permanentnog stručnog usavršavanja.
Osposobljeni i licencirani socijalni radnik dužan je prema rasporedu smjenskog rada biti priključen na telepatsku mrežu.
Kad zaprimi TP (telepatsku) informaciju da se u štićenikovom mozgu pojavila riječ "ubojstvo, ubiti" ili pak slikopis radnji koje impliciranju da postoji namjera nasilnog čina, isto treba prijaviti Policiji putem obrasca UB-1 i to u roku ne dužem od 5 minuta.
Policija je dužna postupiti po navedenoj prijavi koristeći službeni uređaj TELEPORT2021, te u roku ne dužem od 3 minute lišiti slobode mogućeg ubojicu i tako spriječiti istoga da počini kazneno djelo.
Ukoliko bi se kazneno djelo ipak dogodilo, Socijalni radnici i djelatnici policije snose posljedice sukladno odredbama koje će na dan počinjenja kaznenog djela biti na snazi tj koje će propisati dežurni novinar, bloger ili kolumnist koji u tom času bude nazočan u eteru.

Navedenim izmjenama i dopunama osigurava se sigurnost i emocionalni mir građana a naročito građanki, koje se ovime oslobađaju obaveze i dužnosti javne borbe za demokratizaciju našeg društva i promicanje pravne države.
Grr

Priručnik za djevojčice, četvrto poglavlje: Želje

Moje su želje bile obične: sjesti kraj tebe na klupu na rivi, osjetiti toplinu tvoje šake na mojoj. Prisloniti lice na tvoj kaput, osjetiti tkaninu tvoje pidžame na mojoj koži. Slušati zveket pribora za jelo koji kucka o tanjure za juhu s domaćim rezancima u nedjelju i ponekad se pohvaliti tobom uz šalicu kave svojim prijateljicama.
Moje su želje bile blesave: gledati te kako zaranjaš pod vodu na gradskom kupalištu, kuštrava kćer se penje na tvoja ramena, ti se naglo dižeš a ona vrišti i cikče dok pada s pljuskom u vodu. I ti sjedaš na bicikl, guzica se malo prelijeva preko sica, ali to ni meni ni tebi ne smeta, svi vozimo za tobom, a sin pognut nad volanom vrti pedale najbrže što može ne bi li te sustigao.
Moje želje su bile naivne: htjela sam da tvoja mama uživa u mojem ručku, da pohvali moje londonerice, da razumije da smo ti i ja također zaslužni kad joj djeca pokažu kako im je važna, da tvoj otac bar jednom pohvali tvoju djecu i tebe.
I htjela sam da tvoja sestra uvidi da smo iste vrste, da se i ja znam lijepo urediti i kupiti najfinije cipele na sniženju koje savršeno pašu uz kostim kojeg sam sama noću šila. Isti kao Coco Chanel, čak bi se i znalci prevarili.
A ti si htio da se divim grijanim kožnim sjedalima velikog auta zlatne boje kojem ne znam izgovoriti ime, onih siceva zbog kojih nisi dolazio na plažu i na ručak nedjeljom.
Na večere si vodio poslovne partnere i njihove malo jače naparfumirane žene, dok sam ja kćeri grijala mlijeko s medom i čitala priče za laku noć, dok sam sina učila precizno udarati loptu hrptom noge. I gađati na gol između dvije cigle u dvorištu tvoje nedovršene palače, jer ga sinovi tvoje sestre prejako udaraju u potkoljenicu svaki kad promaši gol pa njihova ekipa gubi od ekipe iz gornje ulice. A on to taji jer se boji da se ja ne posvađam s tvojom sestrom. Jer ti ne bi.
A onda si, pred bračnim terapeutom kojem smo odlazili redovito dva puta mjesečno onda kad smo pokušavali izgladiti stvari i umanjiti štetu koju smo učinili našoj djeci, ti si rekao, šest mjeseci nakon što sam s jednim bunkerom Golfa punog nužnih stvari otišla one subotnje večeri kad si urlao i htio kazniti sina zbog greške koju nije počinio, ti si, ozarenog lica kao da mi priopćuješ sretnu vijest, rekao da si se prvi put u životu istinski zaljubio.
A znam da nisi, samo si me htio malo povrijediti.
Ljubavi moja.

Lagane priče, Odlazak (isječak)

Čistila sam ured do 19.30 od nepotrebnih papira koje sam ka hrčak skupljala po registratorima, možda jednom zatrebaju, možda jednom sve skupim kao svjedočanstvo mojeg predanog i kvalitetnog rada za kojega nikad neću biti plaćena i neću dobiti plaketu. Umjesto medalje zasluga za narod, izgnali su me. Nogom u guzicu.
Došla sam doma s novim osjećajem kojeg ne znam imenovati. Treperenje ispod kože u trbuhu, vibriranje od laganog treperenja do drhtavice. Da je po jakosti slabije i manje naugodno, rekla bih da imam leptiriće kao tinejdžerica koja na školskom hodniku očekuje prođe i možda joj se obrati Najljepši.
Zaspala sam na kauču još jednom potvrdivši pravilo: što je bolji film, brže zaspem. Oko 2 se selim u krevet. Mozak počinje potajice mljeti pozadinske misli, one koje pojačavaju osjećaj u trbuhu od drhturenja do jakih i oštrih uboda i navale bolnih valova. Kako bih odagnala misli umećem slušalice u uši da ne probudim Malu i slušam na youtube-u umirujuću muziku, muzikoterapiju naslova: slušajte samo pet minuta i utonite u miran san. Slušalice mi ispadaju pa ih gurnem dublje. Tvrde su. Tražim po krevetu druge, sa silikonskim gumicama, moraju biti ispod jastuka od sinoć. Umećem druge slušalice. Mekše su ali ipak svrbi, bocka, bolno je. Neprirodan osjećaj. Pomislim da će mi se ušni kanali proširiti. Neću imati samo velike klempave uši, imat ću i ogromne rupe od slušalica. Vidjet će se smola u dnu kanala.
Od te slikovite misli se razbudim. Ne mogu više ležati, nemam mira.
Osjećaj? Ne znam imenovati, ali, mislim da je to onaj osjećaj kojeg optuženici imaju prije izricanja presude ili osuđenici na smrt prije izvršenja kazne. I onaj osjećaj kojega ljudi koji se panično plaše visina imaju neposredno prije svog prvog skoka s padobranom. Vibrirajući strah u utrobi koja je duboka kao bezdan. Strah, nemir, i negodovanje. Moje tijelo negoduje. Misli još nekako i uspijevam ukrotiti i zadržati ih da ne idu u nepristojno područje, u predjele strogo zabranjene razumu. A išle bi u potragu za znakovima da je riječ o zavjeri koja je starija od događaja koji su me doveli na ovo mjesto. Išle bi u potragu za znakovima, i našle bi ih.
Zapravo, već ih nalaze u bljeskovitim naletima slika sjećanja koje se pojave nepozvane, zabljesnu kao filmski plakati, šmugnu iza zatovrenih očiju i nestanu tami glave. Sličice davnih migova, mikropokreta nosom, loše zatomljenih uzdaha, sitnih trzaja usana. Vrte se sjećanja o neprilikama za koje sam prvo pomislila da su podmetnute, isplanirane, ali odmah odbacila takve misli sjetivši se da su sumnjičavosti i ideje zavjerama paranoične i sulude. Tek je sad jasno da su cijelo vrijeme to ipak bile male sabotažice, fine male podvalice koje su se krile u zaboravljenim dogovorima, izokrenutim tezama, krivim interpretacijama. Možda mi se učinilo da su predmeti na krivom mjestu. Možda, oni papiri koji su mi hitno trebali ali ih nisam mogla pronaći, pa su se nakon nekog vremena pojavili na vrhu hrpe, možda ih ipak nisam sama zagubila jer sam rastrešena? Nekoliko puta se dogodilo da slučajno uzme moje ključeve ili moj mobitel jer je baš isti kao njezin pa ga vrati sutradan ili ostavi kuda zna da sam prolazila.
Mislila sam da umišljam, da sam zaboravna, rastrešena, sve dok nisam našla nepoznatu stvarčicu u utoru za USB računala. Kad sam je otvorila, na toj stvarčici je bio cijeli sadržaj mog računala. Kad sam ponovo otvorila, na toj stvarčici više nije bilo ničega.
Osjećam se izrešetano. Netko je pucao u mene i pogodio me u prsa, u trbuh, u dno glave. Netko je pucao u mene. Ruke se same rašire dok padam na leđa u usporenom filmu. Jako sporo padam, gotovo da stojim u padajućoj pozi jer još trebam shvatiti jesam li živa, je li rafal promašio vitalne organe, ili je ovo moj zadnji izdisaj poslije kojeg nema više. Ako nema više, postoji li nešto ili je tamo kamo padam beskrajni bezdan i ništavilo?

Božićne čarolije / sranja

Duh Božića, Božić s obitelji, radost darivanja

Stara bi pred Božić čistila ko luda. Stari je pred Božić kao i obično prljao, samo, činilo se nekako, s još većim guštom. Stara bi oprela zavjese. Uštirkala ih. On bi prolazeći slučajno razmaknuo jako prljavim rukama. A joj, nisam vidio! Ona bi na stol postavila izvezeni stoljnjak. On bi slučajno rezao kruh direktno na bijelom stoljnjaku, a joj, nije vidio. (Ona je uvijek imala ispeglano nekoliko vezenih stoljnjaka i držala ih na posebnom mjestu tako da ih može u trenu promijeniti.)
Dok je stari bio na poslu, Stara i ja bi brzo pospremale sobe, namazale namještaj i pod voskom, izglancale bi kupatilo i namazale pod mirisnim sredstvom iz boce na kojoj je bio nacrtan pingvin. Stara bi pekla kolče gledajući u rukom pisane recepte, a ja bih mljela orahe, vagala brašno, prosijavala. Sve je mirisalo.
Stari bi došao doma s posla, površno oprao ruke i prije brisanja otresao ih na način da su se tamno sive kapljiice vode pomiješane s kolomasti ravnomjerno raspršile, a zatim bi teškim radničkim cipelama pokupio prolivenu vodu s poda u kupaonici i hodao po dnevnoj sobi kao da nešto traži. Stara se nije dala upecati na svađu. On bi je mjerkao ispod oka ne bi li uhvatio bar neku reakciju koju bi mogao proglasiti teškom uvredom koja zaslužuje da se naplati. Stara bi sve to šutke podnosila, pazeći da ne izgovori koju riječ previše, ali nije se bojala da će morati skrivati masnice pred gostima, jer, on je znao kako se to radi bez masnica.
Čim bi se maknuo iz kuće, obrisala bi pod ili zadužila mene da obrišem. Znale smo nekoliko trikova kako brzo osušiti pod dok ljudi koji su pozvonili na vratima čekaju pristojno vrijeme.
Bar mjesec dana unaprijed, nekad i više, Stara bi nakupovala darova na sniženju koje sam ja u svojoj sobi omatala u lijepe papire i spremala pod krevet.
Stari je volio da se štedi. Sve se štedjelo, struja, voda, ogrjev, pa čak i zarada koju je stara skrivečke priskrbila prodajući krumpir iz vrta. Poskrivečki ga je sadila, okopavala i prodavala.
Predzadnjeg dana ja bih složila tužnu facu i rekla tužnim glasom: A ja neću kao druga djeca imati bor ove godine? Ako imam bor, možda mi Djed Mraz donese poklon?
Stari bi kao i svake godine otresito održao predavanje da Djed Mraz ne postoji, gnjevnim glasom kroz zube i lupajući šakom o stol izgovarao svoj uobičajeno arsenal kletvi usmjerenih svetim religijskim likovima, ali ipak, ne bi obuo čizme nego bi u onome što je imao obuveno zgrabio sjekiricu, omotao je u neku staru krpu i otišao u šumarak na domak grada i odsjekao bi mali bor ili malu smričku. Ne jelu ni smreku, to kod nas ne raste. Donio bi grmičak doma omotan u staru plahtu kad bi se već hvatao mrak. Mislila sam da omata u plahtu da ga ne bocka. Dok bi ona umetao stabalce u teglu sa zemljom (tvrdio je da je tako najčvršće i ne treba ti postolje) dao bi mi par hiljada lijepo složenih novčanica (on je uvijek pedantno slagao novčanice) da odskakućem u knjižaru kupiti četiri loptice i malo sjajnih traka u zamjenu za one koje su se prošle godine razbile.
Onda bi se stari zadnjeg dana malo bolje oprao, pošišao dlake u ušima i u nosu, obukao jedno od dva odijela koje je imao i svezao kravatu i sad smo bili sretna obitelj.
Došle su mamine šogorice, braća, nećaci, dvije bake. Tatina sestra je živjela u Kanadi, nije dolazila.
Tiskali smo se u maloj dnevnoj sobi, sjedali na naslonjače Bilo je živahni. Stara i Stari bi se zarumenjeli u licu. Jeli bi pečenje i francusku, netko sjedeći, netko stojeći, jer nije bilo mjesta da se postavi stol sa svečanim porculanom kojeg je stara kupila one godine kad su mene krstili od neke zarade za koju je stari posumnjao da je nečasna, pa ju je pošteno istukao za kaznu jer je možda za porculan zaradila kurvajući se. I što će njoj, seljanki, porculan!? Pogospodila se, ha?

Maleni bor sjajio se na komodi u hladnom hodniku. Kad bi svi već stigli i natiskali se u dvnevnoj sobici, ja bih ispod kreveta vadila darove i premještala u komodu na hodniku, kao na filmu, pod bor.

Kad bi se pojelo pečenje s francuskom salatom i na stol iznijeli kolači kruškovac kojeg smo napravile od ekstrakta, stara bi trijumfalno rekla: A sad, djeco, idite u hodnik, potražite što se to skrilo u komodici. Možda ima nešto! Možda ima nešto!
Dvoje starijih nećaka izašli bi u hodnik, otvarali komodu (ponekad bi srušili bor, a ponekad bi se sjetili da su prošle godine srušili bor pa su pazili) .
Odmatali bi darove, ljubili staru, ako su i zakolutali očima to su dobro sakrili. Stari bi se kratko osmjehnuo, omaklo bi mu se, pa bi se odmah potom namrgodio: Što vi meni čarape kupujete, ne znate vi meni kupiti čarape. Vidiš kako ovdje stišću, zaustavit će mi cirkulaciju, možda mi na kraju morati nogu odrezat. Ili, što bi meni kravate kupujete, ne nosim ja kravate na poslu, ja sam radnik, ili mislite da ću se razbolit pa mi treba kravata za ić doktoru?
Nekad bi se jedan od mamine braće osjetio prozvanim preodgajat Starog pa bi nastala galama nakon koje godinama ne bi razgovarali, a nekad bi stara uspjela na vrijeme napravit znak rukom neka šute, neka puste. Mogli ste već zapamtiti sve što treba, rekla bi potiho da stari ne čuje.
Ne bi govorili od dječjim uspjesima da se netko ne bi osjetio povrijeđen što onaj drugi ima veću peticu. Govorili bi o tome kako su djeca pomagala slagati drva, kako su naučila razlikovati korov, tako neke detalje koji ne diraju ego.

Ne znam što je moja Stara nalazila u tim Božićnim obiteljskim okupljanjima. Toliko se silno trudila, radila da bi uštedjela za darove i za hranu. Mučila se da pospremi i uglanca kuću, da izgleda najbolje što se može. Pozivala te goste koji nas nisu pozivali, ne bi li bili garanacija da će se Stari lijepo ponašati jer "Pa neće valjda pred njima?" Je li to radila zbog mene, kako bih mogla u školi napisati sastavak, ili zbog rodbine koja je sve znala i svejedno dolazila a ne pozivala, lili zbog starog da ga barem toga dana pobijedi u tom njihovom ratu.
Ne znam zašto je moj Stari bio takav. Je li to bolest? Možda se tada nije znalo da je bolest pa se nije liječilo? Je li doista uživao u tome da ljuti Staru i sramoti sve nas? Je li Stara bila bolesna jer je sve to podnosila i jer je igrala sve te igre koje se zovu: Ne diraj lava dok spava, Kako lavu oteti kost i njome se počastiti dok spava, Kako pored lava proći neopaženo.
Ne znam.
Samo znam da je Božić stresan blagdan.
I svaki put se toga sjetim kad iz kutije vadim staklene kuglice koje čuvam od djetinjstva. Sjećam se svakog detalja povezanog sa svakom kuglicom. Gdje sam je kupila, koliko je koštala. što je tko govorio u trenutku kad sam je donijela kući i pokazala.
Božić je u nesretnim obiteljima stresan kao i svi ostali blagdani i sve ostale prilike kad se svečano počešljemo i lijepo obučemo, mislimo da su svi na svijetu sretni i normalni osim nas.

Ovu priču posvećujem svoj djeci koja su nesretna za Božić zbog nerazumnih svađa njihovih ludih roditelja.

Kad objave da je gotovo

Kad budu objavili da je gotova epidemija, o, kakav će to biti dan! To će biti najbolji dan!
Dignut ću ruke u zrak i vikati! Aaaaaaaa!!!!!
Uhvatit ću prvog koji mi bude pri ruci i izljubit ću ga, izgrliti, ispipati. I drugog i trećeg i četvrtog i petog i sve ću izgrlit i izljubit! Da nadoknadim sva ljubljenja, grljenja i rukovanja kojih se sad suzdržavam.
I povest ću kolo. Plesat ćemo u vlakiću. Po trgu. Svi poznati i nepoznati uhvatit ćemo se u kolo. Prekrižit ćemo ruke. Pjevat ćemo. Tu samo imam mali problem. Što ćemo pjevati? Koje pjesme svi znamo pjevati? Znate, onako neke pjesme kao što su bile partizanske, one koje su svi znali pjevati, mlado, staro, grad i selo.
Takve pjesme moramo hitno smislit, Nemoj da nas dočeka nespremne taj dan. Nemoj da bude da bi narod pjevao a nema pjesama. Samo neka budu vesele. Samo neka se uz njih poskakuje.

Kad na TV-u budu objavili tu vijest!

Pa ćemo se deset godina poslije pitati: sjećaš li se gdje si ti bila kad su objavili prestanak epidemije? I svatko će se sjećati točno u detalje gdje je bio, s kim je bio, što je u tom času radio. I što je radio poslije tog časa.

Zvonit će sva zvona na svim zvonicima.
Zavijat će sirene.
Čut će se do neba. I još više.
Lupat ćemo u lonce. Bučiti, urlati, vrištati. Skakati, Grliti se. Kao kad repka pobijedi na svjetskom kupu!

Za sve ovo što se sad suzdržavamo.
Koja će to biti fešta!

Poslije će to proglasiti državim blagdanom, u svim državama.

Lagana i pas - 2 dio

Da Lagana ima psa, malog žuto bijelog mješanca, Šarka, to je već obznanjeno. Da je pas tj. pasica važan dio male obitelji, i to je rečeno.
Ne znam je li rečeno da je pas star, da ima 18 godina.
Kao i svi starci, tj. starice koje su relativno dobrog zdravlja, ima dana kad skakuće kao štene, kao da nema sve te godine, Ima dana kad se toliko veseli svojem psećem životu, kad se smije, puca od psećeg veselja. A ima i dana kad se jedva vuče,kad je nešto zgrabi , nešto od čega šepa, pogled se isprazni, tresu joj se noge i ne drže ju.
I, kao i mnoge starice,često piški, a često piškenje se pomalo pretvara u inkontinenciju. A to je ono kad piški a ne zna da piški.
Prije otprilike dvije godine, počela je ne tražiti da ide van nego piškiti kraj ulaznih vrata. Lagana je pukušavala na razne načine preduhitriti tu groznu pojavu. Dizala se pred svitanje ne bi li preduhitrila ranojutarnju potrebu, šetala do ponoći ne bi li spriječila noćno morkenje. Dolazila doma u pol radnog vremena (uz velike nadoknade svojoj firmi za tu veliku privilegiju prekidanja rada u radno vrijeme), ne bi li spriječila podnevni pipi na pločice. Nije pomagalo.
Pasica je piškila kako god bi joj došlo, ponekad stoput na dan, ponekad dva -tri puta. Pred ljeto, počela je piškiti u svoj krevetić pa bi ujutro bila sva mokra i smrdljiva. Ljeti je bilo lako svakodnevno kupati jadnu pasicu i prati njezine krevetiće, skupljati pseće pelene, ali, sad je zahladilo, ne bi išlo.
Veterinar bi odmahivao rukom: "Pa to je normalno, nema ti tu lijeka, inače je u jako dobrom stanju, može ona još poživit. A šta ti je sad to takav problem, i ti ćeš tako uskoro, Lagana. Izdrži koliko možeš. "
Dao je neki lijek, malo je pomoglo, pasica više ne piški tako često po stanu, ali, sad je krenulo ono drugo. Pasica nema pojma da to radi, a Lagana stalno gleda u pod i viče svima koji bi htjeli hodati bosi da se odmah obuju. Odmah!
Jesam li vam rekla da se sve to odvija u stanu?
Lagana je predložila djeci da se pasicu uspava. Ali, to je ubojstvo! Pogledaj je kako skakuće, pa ona je zdrava, vesela. Ona je naša! Ona je tako posebna, ona je tako draga, ona sve razumije, ona pokušava razgovarati s nama, samo joj riječ nedostaje. Što ti je tako teško tu i tamo malo obrisati pod?

E, al teško mi je. Bar tri puta dnevno, nekad i šest, perem pod i po njemu lijevam dezinficijense. Uništit ću pod. Nemam ja novaca za drugi.

Jako volim tu moju staru pasicu, raznježim se kad je vidim, ona mi je kad djeca odu polagati ispite u druge gradove jedini sustanar. Znamo voditi duge lijepe razgovore u kojima sam ja uvijek u pravu, ona tako lijepo sluša. Ali, zbog ljubavi prema psu udaljila sam sve ljude. Zbog ljubavi prema psu, izbjegavam goste, nikog ne zovem na kavu. I ne idem nikuda, i kad me pozovu oni koje ja nisam dugo zvala, imam osjećaj da mi cipele smrde, da sam možda stala na njezin pipi kojeg nisam primijetila, da mi se u kožu uvukao smrad starog psa. Ja ne osjećam više njezin miris, ali, mogla bih se kladit da ona ipak smrdi a ja ne osjećam jer sam se privikla.

Gdje je granica ljubavi prema psu?

Lagana i pas

Lagana ima psa. Običnog Šarka. Mješanca manjeg rasta, veselo stvorenje, jednostavno. S jednostavnim potrebama: jesti, piti, mahati repom, i gotovo.
Nabavila ga je još kad su djeca bila mala, nek im bude zabava, dobro je da djeca imaju još jednog kućnog ljubimca. Mačku su već imali, ali, nije bila raspoložena za maženje, ni za igru. Samo je pozirala i ponekad bi donijela mišića pred ulazna vrata, kao nagradu.
Pas i mačka su se sprijateljili , bili su baš dobri prijatelji. Pas je možda imao problem s identitetom, možda je mislio da je mačka. Kad je ta mačka nestala, bio je tako jako tužan da su morali nabaviti drugu mačku da ga odobrovolje, da ne bude tužan i da se ima s kime igrati.
Kad je pas bio mlađi, Lagana ga je pokušavala dresirati. Kupila je priručnik i bacala loptice koje pas nije htio loviti, i šišarke koje je lovio ali bi bježao s njima, nikako da shvati da ih treba donijeti natrag. Lagana se trudila nekad s više, nekad s manje žara da nauči psa da dođe kad ga zove, ali, on bi dolazio samo kad mu se htjelo, obično kad je u ruci imala hranu za njega. Nikako drugačije. Od komandi "lezi" i "sjedni" odustala je, nije imalo smisla. Nije htio povodac, bacakao bi se i otimao, cvilio i negodovao. Jedino što se poslušno izvršavao bila je zabrana ulaženja u spavaće sobe i penjanje na kauč i razumio je da ne smije lizati ni Laganu ni djecu po rukama ili nedajbog po licu. Samo bi ih malo licnuo, dotaknu njuškom. Pas je pas, govorila je Lagana i tražila da se operu ruke nakon češkanja psa.
Ubrzo je prestala naređivati psu bilo što, poslušavši savjet mudrog kralja iz mudre knjige koji joj je rekao da pametni kraljevi naređuju samo ako su sigurni da će naređenja biti izvršena, u protivnom, ljudi bi mogli zaključiti da nisu dobri kraljevi.
Lagana se pomirila s nemirnim i neukrotivim duhom svojeg Šarka i pustila ga nek bude takav kakav je. Nedresiran. Bez povodca. Vodila ga je svakodnevno u šetnju, u trgovinu, na putovanja, u druge gradove, na plažu, u planine, kud ona, tud i pas.
Djeca su odrasla i otišla od kuće, pas je ostao.
Kad su djeca bila mala, Lagana je svoje šetnje usmjeravala prema onim parkovima u kojima su sretali prijatelje njezine djece, a sada, kad djecu više ne treba voditi u park, sad šeće onim livadama na kojima šeću oni psi koje njezin pas rado sreće. Lagani je uvijek drago kad se pas veseli, poskakuje i maše repom kad se ponjuška sa svojim psećim drugovima.
Što je pas postajao stariji, to je Lagana znala očitavati sve više njegovih znakova. Prepoznala bi kad je tražio piti a kad jesti, kad suho a kad konzervu, na poseban način tražio je poslasticu, prigovarao bi joj kad bi predugo razgovarala na telefon, kad bi dolazile prijateljice na kavu ometao razgovore i tražio da se bave njime, kad bi bili u šetnji vukao bi na onu stranu na koju bi odabrao krenuti, odbijao ući iz auta ili odbijao izaći iz auta. Ponekad bi toliko navaljivao a izađu u šetnju da bi morala pustiti nedovršen posao, a ponekad bi tvrdoglavo odbijao i vraćao se kući a Lagana bi šetala sama.
Sad je pas već jako star, ima stotinu psećih godina.
Lagana je nakon svih tih godina shvatila: nije to njezin pas, ona je njegov čovjek.

Razgovor sa Zdravim Razumom

Zdrav Razum nas je pitao: Zašto se plašite?
Odgovorili smo: Plašimo se korone i plašimo se da nas lažu i muljaju.
Zdrav razum: Zašto se plašite da vas lažu i zašto mislite da vas muljaju?
Mi: Zato što ih na televiziji prvo predstave kaonajnanjveće stručnjake a onda ih drugi stručnjaci osporavaju i govore im da fakat nemaju pojma .
Zdrav razum: Argumentirajte!
Mi: Evo, prvo jedan stručnjak nešto izjavi pa mu drugi kaže da priča nebuloze. Oba su jednako diplomirali i mi bi htjeli vjerovati što nam diplomirani ljudi kažu jer oni su diplomirali baš zato da nam pomažu. Da bi nam diplomirani mogli uopće pomoći, oni moraju biti pametni, sve znati i biti dobri prema nama, a mi im trebamo vjerovati da su pametni, da sve znaju i da su dobri prema nama. A onda nam na teveju kažu da oni uopće nisu dobri prema nama nego da ih baš briga da li smo gladi i je li nam hladno. Pa se mi onda plačemo jer smo tužni da oni nas ne vole.
Drugi primjer: izaberemo dvojicu jer su vrhunski pametni i jer su nam rekli da sve znaju, da znaju put i kako maknuti prepreke na putu i da će nas dobro voditi u svijetlu budućnost, a onda njih dvojica jedan drugome govore svašta ružno i nepristojni su. Ijedan drugom govori d aje onaj drugi bezveze i da nema pojma i da je glup i nezreo i zločest. A to su sve jako ružne riječi. A mi učimo svoju djecu da budu pristojni i da ne govore ružne riječi jer samo pristojni ljudi stignu do svijetle budućnosti. U koju nas vode ova dvojica, nepristojnih. To zbunjuje našu djecu. A i nas same. I sve.
Zdrav razum: Što je rezultat nastupe te dvojice?
Mi: Naša velika ljutnjja, nepovjerenje i zbunjenost.
Zdrav razum: Što su ljutnja, nepovjerenje i zbunjensot?
Mi: To su neugodne emocije koje kod nas na kraju proizvedu strah. a kad je strah jako velik, to je panika. A kad te uhvati panika onda si totalno izgubljen. A kad puno ljudi istovremeno uhvati panika, to se onda zove kaos. A kad je kaos , tada se ljudi vladaju prema prirodnim zakonim a ne prema društvenim. Prirodni zakon je kao u moru, ribe se međusobno jedu, veća pojede manju, ili kao u džungli, životinja s većim zubima pojede životinju s manjim zubima.
Zdrav razum: Zašto ta dvojica tako pametnih i sposbnih koji su obećali da će vas voditi u svijetlu budućnost u kojoj nema straha, kod vas izazivaju strah? Koji može prerasti u paniku?
Mi: Ili nisu sposobni, ili nisu pametni, ili su lagali kad su obećavali, ili namjerno izazivaju strah kod ljudi koje bi trebali voditi u svijetlu budućnost.
Zdrav razum: Zašto diplomirani stručnjaci i izabrani najpametniji izazivaju kod naroda strah i nepovjerenje?
Mi: Ne znamo zašto to rade, ali smo sigurni da oni znaju što rade. i zašto. Samo neće reć.
Zdrav razum; Kako možete biti sigurni da znaju što rade?
Mi: Zato što smo u školi slušali ONO i DSZ i bili na tečajevima Civilne zaštite na kojim su nam dali da čitamo knjige o upravljanju masama koje su napisali neki pametni ljudi sa stranim imenima, a isto su pisali čak i neki Kinezi koji su živjeli prije puno hiljada godina. U Kini. U tim lekcijama piše da u kriznim situacijama vodstvo treba izgledati kao a je pametno, istrenirano i da je jako i trebaju govoriti kao da znaju što rade čak i kad nisu baš sigurni, a to sve zato da spriječe paniku i divljanje naroda koje bi se desilo zbog straha pomiješanog s ljutnjom. Oni trebaju raditi sve što treba da ujedine inarod i da im narod vjeruje, jer u protivnom, ako kažu sad jedno a sad drugo, to u narodu izaziva paniku. To znači da se prvo moraju međusobno dogovoriti pa onda to reći narodu. Ili da jedan od njih bude vođa a ne dvojica.
I još su nas učili da je najbolja metoda psihološkog ratovanja protiv neprijatelja takva da ga poraziš na njegovom teritoriju prije borbe, na način mu izazoveš da se međusobno posvađa i da vođe izgube autoritet, a to su pročitali u priručniku za ratovanje od onog starog Kineza. Kako narod pripremiti za borbu i kako narod onesposobiti za borbu, to se sve radi raznim metodama koje sve pišu u knjigama za srednju školu u koju je narod išao al je sjedio na ušima.Narod je sve zaboravio. Rekli su mu da ono prije niš nije valjalo, i narod sve odbacio. Pa i znanje iz knjiga koje cijeli svijet poštuje.
Zdrav razum: Zašto bi dvojica najvažnijih i četvero najdiplomiranijih izazivai pomutnju u narodu, zašto bi se oni protiv naroda služili metodama psihološkog ratovanja?
Mi: E, to je veliko pitanje na koje ne znamo odgovor.
Zdrav razum: Ako oni ne rade ono što bi narod umirilo, ono što je u korist naroda, znači li to da oni ne rade u korist naroda?
Mi: Možda bi se tako moglo zaključiti.
Zdrav razum: ako ne rade u korist naroda, a ne vidi se ni da rade u korist nekog drugog naroda, za koga onda rade?
Mi: Ako nema na planeti Zemlji individue ili grupacije u čiju korist bi oni radili, možda nisu na Zemlji?
Zdrav razum: Ali, do sada su svi pokušaji da se dokaže prisustvo vazemaljaca pokazali da vanzemaljaca nema.
Mi: to ne znamo, ali smo došli na tu ideju jer stalno gledamo televiziju, a na televiziji su često dokumentarne emisije u kojima pokazuju ideju da su vanzemaljci korz povijest već bili na Zemlji ili da su svako malo na zemlji jer su ljudi vidjeli NLO.
Zdrav razum: Zašto u zadnje vrijeme na televoziji stalno daju emisije o vanzemaljcima i govore da su i ranije bili na Zemlji?
Mi: to nam nije jasno , to mi tebe pitamo.
Zdrav razum: Ja ovdje postavljam pitanja!
Mi: Nije nego bi ti trebao davati odgovore!
Zdrav razum: Ja postavljam pitanja i navodim vas da si sami date odgovore!
Mi: Nije nego mi postavljamo pitanja a ti nama daješ odgovore!
Zdrav razum: Zato vas i zajebavaju! Vi čekate da vam ja riješim problem? Jeste vi pri zdravoj pameti?

Priručnik za djevojčice

Najbolja prijateljica

Moja Mala je imala najbolju prijateljicu, a najbolja prijateljica je imala mamu koja je radila do kasno u noć da bi ostvarila neke svoje velike planove. To je bio razlog više što je Najbolja priajeljica često dolazila k mojoj Maloj na igranje. Bile su to igre bez granica, one igre koje nikad ne dosade, koje uvijek prerano završavaju uz mijaukave molbe: Još samo maaaloooo...
Često je Najbolja prijateljica ručala kod nas, a kad bi prenoćila. bili su to doživljaji ravni najvećim slavljima. Kad je moja Mala trebala izabrati najmještaj za svoju sobu, iako smo bili tanki s novcem, zahtijevala je krevet s pomoćnim ležajem za najbolju prijateljicu. I naravno, dobila ga je.
Na izlete nikad nismo išli bez Najbolje prijateljice, ni u šetnje, ni u parkove. Bile su nerazdvojne, i to je trajalo godinama, sve dok jednog dana, Najbolja prijateljica nije igrala neku igru na televiziji i dok je nisu pitali koga želi pozdraviti. Nabrojala je sve koje poznaje, i na kraju, imenovala je i svoju najbolju prijateljicu. Ali, to je bila neka druga djevojčica. Moju malu nije spomenula.
Bez objašnjenja, bez svađe, bez ijedne riječi, samo je iz našeg života nestala Najbolja prijateljica. Kad bi se mimoilazile u školskim hodnicima, okretala bi glavu od moje Male praveći se ne čuje pozdrav.
"Ona se pravi kao da me ne vidi. Kao da ne postojim. Priđe mojoj drugoj najboljoj prijateljici, započne s njom razgovor i odvuče je dalje od mene, a mene ni ne pogleda. Osjećam se kao da me izbrisala, kao da ne postojim", žalila se moja Mala. "Kad je pitam zašto se tako ponaša prema meni, jesam li je možda uvrijedila, samo se nasmije i ne kaže ni jednu riječ."

Možete li zamisliti koliko je suza proliveno u sobici s pomoćnim ležajem?

Nakon gotovo godinu dana, jednog nedjeljnog popodneva, nazvala je moju Malu Najbolja prijateljica i vedrim glasom, kao da su se još jučer dogovarale za nove igre. uzviknula: "Mala, jesi li za igranje? " Moja Mala je kao iz topa uzviknula: "Pa naravno. Kakvo je to pitanje?"

Svi oni naši dugi razgovori o iskrenom prijateljstvu, o odanosti, o poštovanju, o pravdi i nepravdi, o ljudima koji razumiju i ljudima koji jednostavno nemaju razumijevanja, o ljudima koji se ne mogu popraviti i o ljudima koji će te ponovno povrijediti nakon što to jednom učine, kao da su bili zaboravljeni. Kao da ih i nije bilo.
"Zašto", pitala sam Malu.
"Ali mama, ja nju razumijem. Nju su neke iz razreda zezale da se druži s curicom koja je toliko mlađa od nje. Znam ja da ona mene iskorištava i igra se sa mnom kad se nema sada s kime družiti. Ja nju razumijem, samo što to ona ne zna."
Rekla sam samo: "Znaš, Mala, ona bi opet mogla bez riječi nestati. Sjećaš li se kako si bila tužna?"
Malo zatim začulo se zvono. Na vratima je zasjao osmjeh s pjegicama i kikicama.
Nisam znala što bih rekla, pa nisam rekla ništa.

Vi bi nešto rekli?

Korona i ja

Ponašam se odgovorno, nastojim ostati negativna. Čuvam se, nosim masku, perem ruke, perem psa, izbjegavam šoping centre, ne idem u kino, kazalište, na okupljanja, na nepotrebna putovanja.
Inače, ne idem u kino. Zadnji put sam bila u kinu u drugom srednje kad sam hodala s onim dečkom koji je htio studirati umjetnost pa me stalno vodio u kino kad god je bio koji art film ili film koji je dobio Oskara. Nitko od mojih prijatelja od mladih dana ne ide u kino, pa ne idem ni ja, ali baš me nedavno uhvatio neki gušt da prvi put u životu idem sama pogledati koji dobar film, čak, da se odvažim i odem u kino u neki drugi grad, sama , gdje me nitko ne prepoznaje. Ali, eto , što se tu može, odreći ću se tog gušta zbog zdravlja.
Rijetko idem u kazalište. U mojem gradu nema često kazališnih predstava. U zimskom periodu gostuju dvije, tri , koje namjeravam pogledati ali ih obično propustim. Doduše, mogla bih redovitije pratiti oglase i označiti na kalendaru dan za kazalište, pa ne bih propustila. Ove zime neće biti predstava u kazalištu, al svejedno, i ako bi koja i bila, ne bih išla. Žrtvovat ću se za zdravlje, da ne pokupim kakvu zarazu.
Od kad sam se prije navršene devetnaeste dočepala vozačke dozvole i volana tatinog auta, ne vozim se u javnom prijevozu. Vozni redovi su na rupe, nema linija, autobusi su spori, od autobusne do odredišta kamo bih ja otišla u tom gradu mora se dugo hodati, nositi stvari, taksiji su do nedavno bili preskupi. Ali, otkad se mediji intenzivno bave globalnim zatopljenjem, topljenjem ledenjaka i podizanjem razine mora, razmišljam o svojoj kući na rivi i očuvanju majke Zemlje, i baš sam nedavno poželjela čuvati prirodu korištenjem javnog prijevoza. U zadnje vrijeme vožnja mi ne predstavlja užitak kao nekad. Baš bih htjela, bez brige hoće li me policija uhvatiti u prekoračenju brzine, sjesti u autobus i gledati mili moj zavičaj kroz prozor s visine autobusa, ali eto, i toga ću se odreći zbog korone. Ostajem doma da ne pokupim virus.
Rijetko idem na fešte, čak i kad me pozovu, obaveze me spriječe, ponekad me spriječi ormar u kojem se skuplja i smanjuje odjeća, ali , ove godine baš mi se ide. Baš bih plesala trokorak, dvokorak, nema veze s kime, može i s drugom ženom, ne bi mi smetalo kao nekad. I trako bih rado pjevala sjedeći na klupi neke konobe držeći osobe kraj sebe oko vrata pa da se onako svi ljuljamo u ritmu i pjevamo na sav glas starogradske i dalmatinske pjesme svatko svojom intonacijom, dok varta pucketa na ognjištu i dok se vino toči. Baš sam si to poželjela, Čak, pomislila sam da bih mogla ove godine konačno i ja organizirati rođendansku feštu i pozvati društvance a ne samo da se odazivam na tuđe pozive. Ali, eto, neću. U ime zdravlja. Nedobog da mi se tko zarazi na fešti.
Nisam nikad putovala avionom i Kinu, Egipat, Španiju, Francusku. Nisam vidjela Pariz. Nisam ni druge velike gradove iz filmova, ali rekoh ove godine, mogla bih početi obilazak svjetskih metropola s Parizom. Imam taman toliko kreditne sposobnosti, mogla bih na rate. Ali, ne, ne, neću. Ja sam savjesna građanka. Žrtvovat ću se, ni ove godine neću ići u Pariz. Ponašam se odgovorno, čuvam se od korone.
I tako je korona pokvarila moje planove i taj mali glupi virus odgovoran je što se neće ostvariti gotovo ni jedna moja želja. I plan.
Al, dobro sad, što se tu može. Zdravlje na prvom mjestu! Ostanimo odgovorni!

Moraš prvo zaspati da bi mogla sanjati

Ovako ćeš to izvesti. Prvo trebaš srediti staru kuću, sve pokrpati jer to nosi lošu karmu. Da pokreneš dobru energiju, moraš to sve urediti.
Moraš pokrpati rupe po zidovima, popucali su. To znaš kako, pola gipsa, pola glet mase, ne predebelo, bolje na dva puta. Kad se osuši, pofarbaš zidove. Odmah brišeš fleke s poda da se ne osuše da poslije ne moraš strugati.
Vidjela sam izvana, moraš pofarbati škura i prozorske okvire, stara farba se skoro sva oljuštila . Ako treba škura zakitati, a to si već radila , to znaš. Dvokomponentni kit je najbolji ali nemoj trošiti na stare škure, nek izdrže par godina, morat ćeš naručiti nove jer se ove raspadaju, ne drže okovi. Kad farbaš okvire, ne moraš lijepiti trake , da ne gubiš vrijeme. Ti imaš mirnu ruku , nećeš puno zamazati. Vanjske stvari bolje uljanim bojama a ne vodenima, duže će trajati i bolje je protiv vode. Rukavice možeš nosit al i ne moraš. Brzo ti se regenerira koža na rukama. Kamene erte očistiš čeličnom četkom. Nemoj se previše oko toga gubiti, ionako se ne vidi iz daleka. Drveni pod u spavaćim sobama prvo dobro izbrusiš debljim brusnim papirom, pa srednjim , pa na kraju finim. Možeš posuditi tračnu brusilicu u onom dućanu gdje ih prodaju. Iznajmljuju na dan. Platiš, ali, božemoj, nešto moraš i platiti. Majstor bi te oderao, to smo već zaključili, a možeš ti to i sama. Ako te bole kukovi, svako malo se digni i odmori. Kad to obaviš, pometeš, pa uzmeš dve ti šake fine prašine koja ostane od brusilice i pomiješaš s drvofiksom. To zamiješaš da ne bude grudica pa time popuniš pukotine između dasaka. Dobro pometeš, usisaš podove, prođeš suhom krpom pa može samo malo vlažnom. Ne smije ostati ni zrno prašine. Onda kupiš bajc pa prođeš podove bajcom. Možeš spužvom ili nekom starom krpom . Neka se osuši pa ponovo. Zašto bajc? Moraš jer je pod sflekan od tuša i tinte kojeg ste prolijevali kad ste išli u školu i ne da se očistiti. Zato moraš bajcati. Nemoj boju hrasta, vuče malo na zelenkasto. Uzmi orah. Na kraju, kupi vodeni lak, akrilni, za parket, mat, pa to lakiraš. Treba jedno tri ruke, ali lako ide, valjkom. Neka se suši par dana.
Dok se suše podovi na katu, pofarbaj hodnike i stepenište. Bolje nemoj na ljestve. Nabavi dugačko držalo za valjak, jeftinije ti je nego da padneš. Uostalom, sve radiš sama, možeš potrošiti na dobar alat. I kupi dobru farbu, najbolju, ne škrtari na tome. Bez alata nema zanata.
Onda pofarbaj strop u kupaonici i kuhinju. Zeleno. Ta kuhinja je preko sto godina zelena, što bi ti sad filozoforala s drugom bojom? Tamo su ti dvije - tri napunkute pločice i dvije tri jače okrhnute. Izmiješaj pola gipsa- pola glet-mase pa to zagletaj. Imaš mirnu ruku, ti ćeš to uredno. Ipak, ošmirglaj kad se osuši, bit će ljepše. Poslije pofarbaj perivom bojom, možeš i naslkati neku foru, neće se ni kužiti. Fugiraj pločice. Znaš kako se fugira, vidjela si kako se to radi. Nije neka filozofija, možeš ti to.
One stare zavjese baci. Treba nešto i baciti. Zavjese jako podignu. Sašij sama zavjese, nemoj kupovati gotove. Radije kupi bolji materijal kad već znaš sama šivati. Za iste pare imat ćeš finije zavjese.
One plahte koje čuvaš u gornjem dijelu ormara izvadi, operi, ispeglaj, prostri. Stavi onaj stoljnjak s tulipanima kojeg ti je dala mama, nema veze što je star. Baš zato što je starinski , izgledat će bogato. Ono cvijeće koje si posadila od pelcera koje ti je dala kuma do sada već trebalo narasti i procvjetati, pa stavi na prozor, nek sve bude lijepo.
Za sve to treba ti dva tri tjedna. Ako farbaš vrata onda četiri. Kad sve tako fino urediš, nećeš se moći zaustaviti, nećeš moći zaspati. A inako ne spavaš jer si previše uzmotana, ne uspiješ se umiriti prije dva pa ti je ujutro premalo sna.
Skuhaj "čaj za dobar san" i dok se hladi napiši blog. Onda idi spavati
U san će ti doći frajer kojeg ćeš uskoro upoznati i koji će biti tvoj životni i ljubavni partner do kraja života i nećeš više biti sama. Bar će netko biti tu da zove hitnu ako budeš pala.
A sad, popij taj čaj i u krpe, moraš prvo zaspati da bi mogla sanjati.

Ljubavna pjesma

Da mi je jednom bar sakriti nos u tvoju kosu. Protrljati svoje usne o ono mjesto gdje počinje tvoj vrat,
Volim na ramenima osjetiti tvoje ruke, Moju glavu položiti u tvoje krilo,
Da mi je bar jednom nečujnim poljupcem poljubiti ono mjesto gdje završava tvoja obrva i ono mjesto gdje se pregiba kapak i još ono zadebljanje vjeđe ispod kojeg počinju rasti trepavice. I glasno sitnim zvučnim poljupčićima pocmakati granicu glatkog lica i oštre brade koja tek počinje nicati .
Da mi je osjetiti tvoju ruku na mojem koljenu i na pregibu leđa. Toplinu tvojeg dlana ma mjestu ispod kojeg je bubreg desni. Pa lijevi.
Da mi je položiti obraz na udubinu na tvojim prsima, baš tamo gdje se sastaju dvije polovice prsnog koša, i zariti nos u udubinu gdje počinje tvoja prsna kost, i poljubiti ti ključnu kosti. I liznuti onu rupicu ispod nosa. I štipnuti te za resicu uha.
Najviše želim osjetiti težinu tvoje ruke oko mojih ramena i gurkanje tvog tijela dok nam se dodiruju bokovi kad hodaš uz mene. I želim osjetiti tvoje dlanove na mojem licu dok uranjaš svoj pogled u moje zjenice.
I glatkoću tvojeg dlana ma mojem, i slučajan dodir naših koljena ispod stola, i bedro do bedra dok sjedimo u čekaonici, i miris tvoje kože u mojim nosnicama, i tvoj dah na mojim usnama i šuškanje moje kose pod tvojim prstima.
Al´ jebga, ti ns romantičan, teb su to gluposti i tebe sve to zamara.
Odjebi u skokovima da te ne odalamim!

Malo morgen!

Idu mi na živce ženice koje se žale i njurgaju, koje plaču nad prolivenim mlijekom i izgubljenim prilikama. Sama sebe živciram kad me ulovi to gnjecavo raspoloženje, ali, ne mogu odoljeti.
Došlo i meni.
Valjda svako doba života ima neka svoja tipična obilježja: djeca su razigrana, tinejdžeri su svojeglavi i buntovni, oko dvadesetih je libido na vrhuncu, misliš da je cijeli svijet tvoj, oko četrdesete osjećaš da imaš sve konce u svojim rukama a u pedesetima shvatiš da ih nemaš, a dođe valjda i vrijeme kad stvari koje su ti bile vrhunac prioriteta postanu nevažne i banalne jer odjednom shvatiš koliko je silno mnogo godina iza tebe a ne znaš koliko ih je ispred tebe, ali, sigurna si da ih je manje ispred nego iza. Iznenadi te to. Neugodna spoznaja. Vidjela si da se to drugima događalo, ali, nekako si uspjela umisliti da se to tebi neće dogoditi. Drugi stare ali ne i ti.
Voljela bi da nije tako kako je. Čini ti se da si još jučer bila dijete, da si svojoj mami nosila cvijeće s livade u znojnoj ručici. I sjetiš se mirisa ovratnika tatinog nedjeljnog odijela. Možeš dozvati žive slike i mirise svoje mladosti, kao da je ovdje. Sjećaš se kako su mirisale tvoje prve kožne adidaske, i kakav je okus imao prvi poljubac. Zato što su tvoja sjećanja tako živopisna, ponekad nisi sigurna: jesi li prava ti ono dijete sjajne kose i napete kože pune života koje vidiš u filmu sjećanja, ili je tvoje pravo ja ovaj osjet suhe kože pod tvojim prstima. To što vidiš u ogledalu, je li ovo privremena faza koja ti se slučajno dogodila? Koja će proći?
Provjeravaš, je li još uvijek na svojem mjestu sva ona sjajna budućnost koja u daljini čeka na tebe kao bajta na skijalištu, kao disco klub na kraju šetališta, kao piknik s roštiljem i muzikom s radija? Od kad znaš za sebe, imala si osjećaj da su ispred tebe nepoznate i zabavne mogućnosti. Radovala si im se. Hrlila im u susret dugim skokovima praćena rojevima leptirića. Jesu li još uvijek tamo?

Iznenadi te slika osobe u ogledalu. Ne sjećaš se trenutka kad si se iz lika tamnokose i vitke mlade žene transformirala u ovo što vidiš. Okrugla sijeda starica. Ne sjećaš se kad su točno stepenice koje si preskakala po dvije, čak tri, postale previsoke.

Vrtiš filmove, gdje si bila što si radila, što si htjela raditi a nisi mogla, što si mogla raditi a ipak nisi htjela, što nisi mogla a ipak si uspjela.
Zbrkani su to osjećaji. Ne želiš misliti o tome, ali, misli lete, ubadaju kao komarci.
Kad bi te pitali: Reci, Lagana, da se možeš vratiti, što bi? Opet isto? Znam, rekla bi neku glupost, nešto kao:
Žao mi je što nisam naučila roniti s bocama i surfati na dasci s jedrom. I žao mi je što se nikad nisam vozila na jedrilici. I što nisam otišla u Rim onda kad me teta htjela povesti sa sobom. Žao mi je što nisam vježbala svirati harmoniku i klavir.I što nisam otvorila krojački salon. I što se nisam onda upisala u dramsku. I žao mi je što nisam otišla u Zagreb onda kad me bilo strah. I u Ljubljanu, kad me nije bilo strah ali su me nagovarali da ostanem s njima. I što nisam napravila sve ono što je drugima oko mene bilo "Ma daaj" i "Ti nisi normalna". Voljela bih da sam manje tugovala, da mi je brže prošlo. I voljela bih da sam bila hrabrija .
E, moja Lagana, da si ranije ozbiljnije shvatila kad sam ti govorila da vrijeme brzo prolazi, da si ga manje razbacivala, da si se ranije pokrenula, kad sam ti lijepo savjetovala.

Netko će sad reći da nikad nije kasno? Glupost!
Možda je baš ta glupava izreka odgovorna za propuštene prilike. Za lažne nade. Za odgađanje života. Kao, nema veze što nisam, nikad nije kasno.
Malo morgen!

Umijeće ratovanja za ratnice

Ratnice ratuju. Ratnice se bore. Bore se najbolje što znaju. Najbolje što mogu.
Na kraju bitke u kojoj su pobijedile ratnice ne žale same sebe zbog toga što teturaju od umora.
Nakon bitke, ne žale se susjedama zbog zadobivenih rana i upale mišića.
Ne srame se što su raščupane, znojne, prljave, što smrde na konjsku balegu.
Ratnice ne plaču nad svojom sudbinom kad mijenjaju krvave zavoje, ne šmrckaju dok vidaju gnojne rane, ne vrište kad odljepljuju flastere, ne frkću kolutajući očima dok glade golo mjesto na glavi na kojem je iščupan pramen kose.
Ne mršte se dok čekaju da se zatvori rupa izbijenog zuba i nisu nestrpljive dok čekaju da zaraste kost. Bilo koja.
Ratnice, kad poraze neprijatelja ne plaču nad njegovom sudbinom i ne suosjećaju s njim što je ponižen, ne čekaju da vide hoće li se popraviti nego zadaju završni udarac jer znaju, ako ga ne dokrajče bitka nije gotova. Kad ga sruše na tlo nagaze nogom na njegova prsa, klikču i slavodobitno podignu uvis krvavi mač, nek nebo vidi. Nek nebo čuje.
Ne žale nad svojom sudbom jer su, protivno nježnoj ženskoj prirodi morale boriti se. Trenirati borilačke vještine umjesto da kao sve pristojne uredne djeve glumataju šeprtljavost, uvježbavaju lagane počučnje i blago naginju glavu s uvojcima dok ih prinčevi pridržavaju da se ne spotaknu.
Jer ratnice se ne spotiču.Iako bi mogle.
I ratnice nisu djeve.
Ratnice su ratnice a djeve su djeve.
Nije to isto.

Zombi

Iz viših pobuda
i svetih misija
posvećena vrhovnom zakonu
cilju svih ciljeva
ispravnoj vrijednosti

Živeći smisao života
odgađala sam svoj život
izgledao je malen
možda naraste
poslije
za kasnije
sve dok nisam umrla
ubrzo
prebrzo
umrla definitivno
ono, za pravo

Vampirice

u ponoć proklije nedobro sjeme
skriveno pod dekama u dubinama
zuje
prolijeću,
zalijeću se u lice
zapliću u kose
šmugnu u tamu
ruju i kopaju,
vriju i vrtaju
bodu
štipaju
ne daju miru da prizove san
sišu snagu
srču na vrelu života
piju sjaj iz očiju
bacaju teško kamenje oštro
da razbiju dno barke kolebljive
vampirice noćne ptice zloslutnice

uzalud se trudiš spoznati kako ih otjerati
brže su ratnice tame
lukaviji opstaju
skupljauju zlato i sjaj
kriještavo skriju ga
u duplje visoke
tkaju štitove protiv svjetla
zlatom
pitaju i poje gospodare svoje
nevidljive letače
otimaju dobro jutro i dobar dan
i otjeraju laku noć
u mučno crnilo

Kako će Lagana postati Savršena

Da sam vrijeme koje sam bacila na surfanje i traženje konkretnih vijesti među morem budalaština uložila u učenje jezika, mogla sam do sad perfektno naučiti francuski, engleski i njemački. Moguće i kineski i arapski.
Da sam ga utrošila na vježbanje s onim utezima koji stanuju ispod kreveta, mogla sam imati savršeno fit tijelo, kao ove mlade bodibilderice amaterke u bikinijima.
Da sam barem pola tog vremena trčala, mogla sam biti znaškoja maratonka, savršena, ma i trijatlonka.
Da sam pospremala po kući, tavanu i garaži, sad bilo bi sve ko kraljesto nebesko, kako je znala reć moja nona kad je nešto bilo savršeno lijepo.
A jebga. Vrag je velik. Iako tu nema ničega, uvlači, Kao crna rupa.
Al sad je Lagana skužila kako će postat Savršena, pa ćete vi vidit`! E!

Lagana i Veliki Brat

Kad je bila još sasvim mala, Lagana je imala jako velikog Velikog Brata. U vrijeme kad je Lagana bila Mala, Veliki Brat je zbog dugog školovanja živio u dalekom Velikom Gradu.
Mala je s majkom ponekad posjećivala Brata u Velikom Gradu. Putovale bi dugo, dugo, vijugavim cestama u smrdljivom autobusu u kojem su ljudi s žutim prstima pušili Drinu ili Filter 57 i gasili opuške u malim metalnim pepeljarama. Pepeljare bi zaškripale kad bi ih otvarali i taj je metalni zvuk bio znak Maloj da može početi povraćati.
Putovanja u Veliki Grad nije pamtila po mučninama, to je bilo nužno zlo koje treba otrpjeti.
Pamtila je bezbrojna svjetla grada. Grad se prostirao pod prozorom kao najzvjezdanije nebo koje možete zamisliti. Pamtila je mnoštvo urednih i pristojnih ljudi na ulicama i tramvajima i kovanu ogradu đačkog doma u kojem je stanovao njezin uvijek nasmijani brat. Brat bi je vodio iz muzeja u muzej, iz kazališta u kino, a ona je kratkim dahom trčkarala u novim cipelicama za njim. Od svega, najviše voljela brižljivi stisak njegove velike šake kad bi prelazili zebru ulice s drvoredom, istu onakvu zebru s omota ploče Bitlesa. Bila je sigurna da je i njezin brat Bitles, tajni član, da, bila je više nego uvjerena u to.
Brat je u Velikom Gradu učio velika znanja, a najvće od svih znanja bila je elektrotehnika, nauka budućnosti. Znao je kako rade odašiljači i antene, kako radi televizor i kakve sve cijevi u njemu postoje, kako se glas prenosi telefonskom žicom, kako telegraf čita rupice na papirnatoj traci, kako se izdađuje pojačalo za električnu gtaru, da se više neće snimati zvuk na ploče nego magnetizirati nekakve trake. Veliki brat je znao sve i sve je objašnjavao Maloj, a ona ga je slušala i sve je uvijek zapamtila, pa bi pričala drugim djevojčicama pod školskim odmorima jer, druge djevojčice nisu imale takvog brata a osjećala se da je njezinaprijateljska dužnost podijeliti s njima tako važne stvari, stvari koje će promijeniti svijet. Braća drugih djevojčica bili su obična braća, godinu- dvije mlađi ili dvije- tri stariji. Njezin brat bio je najstariji od braće svih djevojčica i bio je najjači i najpametniji i najljepši od svih.
Mala je ubrzo shvatila da druge djevojčice ne vole slušati priče o njezinom Velikom Bratu, da uopće nisu oduševljene velikim znanjima o kojima joj je pričao, čak ni o muzici s ploča koje je slušao, to im je bilo dosadno i glupo, pa je prestala o tome pričati. Nije joj to bilo teško. Lako je čuvati blago. Lako je imati takve tajne.
Ljeta su bila najljepša kad su svi bili na školskim ferijama. Veliki Brat je skoro svaki dan vodio Malu na kupanje. Naučio ju je plivati, skakati na glavu na puno načina, čak i s prevrtanjem u zraku, naučio ju je veslati, roniti s maskom, pecati i sve što je mislio da bi Malu moglo zabaviti i da bi joj moglo koristiti. Pričao bi joj o velikom svijetu u kojem je bio i o onom u kojeg bi volio otići. Donio joj je iz dalekog grada prve rošule u ulici, prve traperice za male djevojčice i najljepšu crvenu torbicu na jedno rame i fantastičnu muziku na velikim gramofonskim pločama.
Ponekad mu je išlo na živce kad bi uhvatio Malu kako kopa po njegovim ladicamai i čita njegove stripove i priručnike za Judo i knjige Von Daenikena i nekakve knjige s važnim naslovima koje nije razumjela ali ih je ipak sve pročitala dok njega nije bilo doma. Ponekad bi joj uspjelo pokidati žicu na gitari, ponekad slomiti gramofonsku iglu, ponekad proliti uljane boje po nedovršenom platnu, ponekad uliti u pliticu benzin umjesto firnesa ili alkohol umjesto razvijača za fotografije. Brat bi to sve otrpio jednim dubokim uzdahom i riješio kratkom prodikom s Konfucijevom ili Lao Tseovom izrekom na kraju.
Mala je najviše od svega voljela kad bi je Veliki Brat nosio niz stepenice okrenutu naglavačke, ili vozio na volanu bicikla. Najmoćnijom se osjećala kad bi uspjela pravilno izvesti joko-geri, obranu od gušenja ili pad na glavu s kolutom narijed i dizanje na noge, u jednom pokretu.
Judo je bila još jedna velika stvar koju je Veliki Brat donio iz velikog svijeta. U njihovom malom gradu u to vrijeme još nitko nikad nije čuo za tako veličanstvene tajne. Baka s modrom maramom na bijele točkice nije mogla vjerovati da mala djevojčica može na pod srušiti velikog čovjeka i možda ga čak i onesvijetiti, ako ga pogodi prstom u pravo mjesto. Bake su u to vijeme plele čarape sa pet igala i nisu se bavile obaranjem i onesvješćivanjem velikih muškaraca. Ni mama joj nije vjerovala da je moguće to što joj je Brat rekao, da se može jednim jedinim udarcem slomiti čvrstu dasku kuhinjskog stola ako se pravilno ukruti dlan i snaga izvuče iz trbuha. Majke su se u to vrijeme bavile nagovanjem očeva da kupe televizore na kredit, i ne bi bile zadovoljne kćerima koje razbijaju stolove izvlačeći snagu iz trbuha, jer su dobro znale da trbusi djevojčicama trebaju služiti za druge stvari.
Ali, Mala je vjerovala da može lomiti daske i pobjeđivati zločeste ljude ako se bude dovoljno trudila i reodvito vježbala, poštivala moralni kodeks ponašanja i umijela pravilno udahnuti i ispuhnuti zrak iz točke u dnu trbuha uz kliktaj kiai. Vjerovala je da može postati jednako snažna i pametna i velika i važna kao Veliki Brat, bude li se dovoljno trudila i bude li do kraja dosljedna, samo još mora čekati da naraste.
Narasla je, iz Male se preobrazila u Laganu.
Veliki Brat se vratio u njihovo Malo Misto. Jednog dana, nakon što se vratio s željezničke stanice i potrgao voznu kartu, ušao je u svoju sobu u kojoj je, koliko je Mala uspjela vidjeti kroz ključanicu, grlio jastuk i plakao. Kad je izašao, prestao je pričati priče o dalekim svjetovima i odlučio život provesti žureći na posao i pričajući sasvim obične priče o tome tko se s kime ženi, o cijeni pelena, cementa, struje.
Lagana je ipak nastavljala vježbati i truditi se. Uoprno i predano. Ne samo lomiti daske i obarati napadače, već je i pokušavala sjediti na čavlima, savijati žlice pogledom, hodati po krhotinama stakla, mislima pokretati vjetorove i rastjerivati oblake.
Vidjela je da je Veliki Brat odustao ali nikad nije ništa rekla. Ponekad se pitala jesu li sve one njegove priče bile samo velike bajke za male djevojčice i jesu li stvarno moguće sve one velike stvari od kojih je on odustao.
Osjećala se kao čuvarica njegovin snova. Kao svećenica u tajnom hramu. Činilo se da je i on sam zaboravio. Nakon što su svi počeli čuvati svoje unuke, Lagana se shvatila da nitko od njegovih ne zna za sve one priče o nemogućem koje je moguće.
Tu i tamo uhvatila bi gorčinu u pogledu svog Velikog Brata dok bi odsutno zurio pred sebe u prazno, polako žvačući salatu umjetnim zubima ili odustajući od premještanja TV programa na SF filmove koje njegova žena i unici ne podnose. Ponekad bi uhvatila tugu iza debeleog stakla naočala. Kao bljesak blica na fotoaparatu, vrlo kratko, činilo se da bi sjećanje na davne snove unatoč protivljenju razuma ipak blicnulo u umu njezinog brata.
Ni sama ne znajući zašto, i dalje se trudila i vjerovala da će kad-tad uspjeti sjediti na čavlima i lomiti daske. A možda i cigle. Bude li imala dovoljno vremena za vježbanje upornosti. I nikad neće Bratu reći da se sjeća svih njegovih priča o mogućnostima nemogućeg.

O, kako ja volim plesati!

Znaš ti kako bismo mi plesale kad bi išle tamo, na tu proslavu godišnjice?! Znaš ti koji bi to pokreti bili, koje koreografije, stara moja, svijet to još nije vido. Ti i ja, kao onda, sjećaš se, u Dubrovniku, poslije u Puli, , Zucchero, Baila Morena sotto questa Luna piena. Čovječe! Koje su to moše, koji sinhronizirani rad ruku , nogu, glave, struka. Tokorak, dokorak, bokovima u krug, ramena malo u krug, malo naprijed- nazad s podizanjem laktova, malo s pucketanjem prstima, malo glava lagano u stranu, zavodljivo, ali ipak ne previše, više kao dame koje će drugi zavoditi nego kao koke koje zavode ćelave frajere s pivskim mješinama. Pa val , pa okret, pa skok s okretom. Pa mali počučanj na jednu pa na drugu nogu. Počučanj sa skupljenim nogama pa onda odkorak pa počučanj s raširenim, s malo izbačenom zdjelicom kao gitaristi. Pa mali krugovi rukama i izvlačenje šake s podignutim prstom kao Juhn Travolta gore u koso s istovremenim zabacivanjem boka u suprotnu stranu, al ne onako kao on nego gracilno, kako samo mi znamo. Pa stanemo jedna nasuprot druge pa plešemo usklađeno, izvijamo ruke kao valove, ramena, pa malo tresemo glavu kao rokerice. Ja i ti u paru, to možemo samo mi, nemaju svi stila. Imaš traperice? E, obavezno rebatinke da si stavila. Šta ima veze, stavi široku maju, dugu tuniku preko, ko da to netko gleda.
Ma, da, da, i naši dečki će plesati, nećemo ih ostaviti doma. Oni će više bit za šankom i škicati, nemaju oni te kondicije. A, kako će dečki? Pa, kao uvijek, ne previše figura, ne previše maštovito, koliko mogu smislit. Važna je muzika koja ponese. Malo dvokorak, pa kao neki tango na rok pjesme, pa kao neki jazz dance. Sve improvizirano, samouko, a to je jedino što vrijedi, ono što je iz duše. Ma šta iz duše, iz dna duše.
Slušaj, u drugom životu, kad se reinkarniramo zajedno, opet ćemo biti prijateljice, možda i sestre, tko zna. Ovaj put upisat ćemo plesnu akademiju, nije taj Zagreb više tako daleko. A i studentski domovi više nisu rupe. Vidjet ćeš! Jedva čekam!
Koje smo mi plesačice, ženo! Kao one crnjkinje koje pjevaju back vokale i imaju svoje koreografije, e, tako smo mi, samo nismo crne, ali energija je ta, prava. Kao afrički bubnjevi kad ih čuješ kožom na trbuhu i na bedrima. Da ko crnkinje samo smo bijele, pa nema veze što smo bijele, ne sekiraj se, sunčat ćemo se.
Ma mi smo kraljice podija! Carice Disco cluba! Šteta što su ih pozatvarali! Budale. Dale bi za ulaznicu koliko pitaju, oni nemaju pojma koliko bi mi platile te ulaznice. Ne bi tražile propusnice kao onda. Zato su i propali, da. Da nisu dijelili te propusnice možda bi još poslovali, a gle, šta se može, valjda nije u modi više, nemaju pojma. Al ta godišnjica, to je naša fešta, vidjet ćeš-
Ljetne noći podsjete me na naše izlaske. Baš se sam sinoć sjetila, kao da me teleportiralo. Mirisa sam se sjetila. Čudno nešto, kao mirisne halucinacije, zaista sam ih osjetila o nosu. I uzbuđenje, leptiriće u trbuhu. Miris novih traperica i novih kožnih cipela iz Trsta. I miris noći. Mora. Miris kiseline za trajnu. I morske trave. Miris benzina, zvao se mješavina, sjećaš se , za ono što smo svi zvali motor a zapravo je bio bicikl. Ulje za sunčanje od kokosa. I Neutro Roberts dezodorant kojeg se šparalo samo za subotu. Miris života. Hej! Ne govori gluposti! Život je još tu. Halo, ženo, nemoj mi kvarit koncepciju!
Mogle bi u disco. Za tvoj rođendan! Možda negdje nešto još uvijek radi?
Ma, znaš kako bismo plesale, koja bi to fešta za duh i tijelo bila. Nemoj mi se sad izmtavati da te boli kuk, da ti koljeno škripi, ajd, nemoj, molim te Čikita. Ne zajebavaj. To će ti sve proći kad čuješ one naše najbolje hitove, one pjesme koje dižu, na koje nikad nismo sjedile, čak i kad su nas dečki vukli za ruke i grlili oko pasa, ona dvojica za koje smo se kasnije udale s polovičnim uspjehom. Dobro, nećemo o tome, to nas deprimira.
Čuješ, na radiju? Upali Radio Rijeku, brzo, sad su naše pjesme. A, daj, nemoj mi sad past u bed. Okej, da znam, Radio Rijeka, Rijeka, naš grad, studentski.
Okej, prošlo je, pusti sad Palah. Jebote Palah. Da, i meni se plače kad se sjetim kako je dobro plesao, kako je bio simpatičan, kako je imao dobru frizuru, kako je imao dobre fore, kako je bio nadaren, sjećam se, jebiga, kako da se ne sjećam, stalno mi je u glavi onakav kakav je bio zadnjeg dana, vidim ga negdje iza sebe gore desno kao prikazu. A lijepo sam mu govorila da se makne od budala, da nema tu ničega. Trebao je prestati a ne poduplati dozu. Ma nikakva mala nije njega sredila, nema to veze. To je karma, sudbina, tko zna zašto. I meni se plače ali nećemo sad plakati za njim , i za njima, za svima njima, hajmo mi plesati, to će nas podignuti.
Poslat ću ti na viber , poslušaj. Ja vježbam po kući. Naravno da vježbem, treba tu kondicije za sve te pokrete koje sam smislila. A, da, da, nove gegove sam pokupila sam od kćerke, znaš da ja pratim trendove. Pokreti na tehno, da, da. ali, baza je ona naša. Dvokroak, trokorak, kao jazz dance, da. Evo, sad ću ti pustit jednu novu pjesmu da budeš u toku, da ne slušaš stalno tog prilično ostarjelog Zucchera i onog drugog, kako se ono zove, onog što ima pjesme za rezat vene...



A ovo neka bude tu za svaki slučaj ako ti se ne da plesati, štajaznam kakve ćeš volje biti.

Što je to u ljudima ružno?

Čitajući komentare na FB objavi bivše ministrice, pao mi je na pamet stih pjesme, ne sjećam se ostatka pjesme, samo stiha: „ Što je to u ljudima RUŽNO (tužno) da ulaze u tuđe živote, tko to još živi u prošlosti mojoj a nije još umro od sramote.“ Stih pjesme koja nema baš previše veze s temom koja mi se danas nameće, a kad se nešto nameće, znači da se mora objaviti.
Sjećam se, kad sam bila mala, naša se učiteljica koja nije htjela da je oslovljavamo s drugarica već učiteljica, fina moderna gospođa koja je u malo misto zaostale pokrajine dekretom prosvjetnih vlasti doselila iz velikog grada, zdušno se trudila da nas uvjeri da je jako važno biti kulturan i civiliziran, poznavati bon-ton, jesti vilicom u lijevoj ruci i nožem u desnoj (što nije bilo lako uvježbati), ne srkati juhu i ne brisati nos rukavom, ne biti bahat i grub u razgovoru, lijepo artikulirati glasove a ne kriještati ili govoriti kroz nos, pristojno pozdraviti uz blagi naklon. Jako se trudila. Ne znam je li to učiteljica sama smislila kao svoj dodatak ili je to bio obavezni sadržaj predviđen za sat pionirske zajednice, ali, svi smo morali imati čiste podrezane nokte i čiste uši (ona nas je pregledavala ponedjeljkom a u većim razredima pregledavali su higijeničari i bilježili crne i crvene točke u svoje bilježnice koje bi poslije pokazivali učiteljici), svi smo morali u džepu nositi ispeglane maramice, i svi smo znali da se ljudima ne smijemo obraćati s ružnim i pogrdnim riječima, čak i kad im trebaš saopćiti da su u nečemu pogriješili, to moraš učiniti na lijep način, izreći to kao drugarsku kritiku, uz uvažavanje i pristojno. Ne znam zašto nas je tome učila, ali, bila je toliko uporna da mi je to usadila u kosti.
Gotovo iste stvari govorili su svi oko mene, i moji doma i lijepa mlada i vitka časna na vjeronauku kojeg smo pohađali u župi dva puta tjedno. Svi su nas jednako učili: ne psuj ljude, ne govori ružno, poštuj, tko tebe kamenom ti njega kruhom i slične fore koje su bile zamotane čas u crvenu zastavu čas u štirkani šlingani stoljnjak na oltaru.
Bilo je, doduše, u našoj ulici susjeda koje su se znale jako lijepo častiti pogrdama i psovkama. Živjele su zajedno u jednoj sobici za zajedničkim nužnikom kojeg su dijelile sa stanarima druge takve sobe, koju su im dodijelile tadašnje vlasti podijelivši jedan stan na više stanara, uglavnom sirotinje koje su iza rata ostale bez ičega i ikoga. Stan je bio na prvom katu prve kuće u ulici koja je izlazila na glavni trg na kojemu se odvijao sav život našeg malog mista. Ispod tog stana bila je gostionica s kuglanom.
Kreštavim glasom psovale bi i proklinjale jedna drugoj očeve i majke kao da ne ne poznaju i kao da nisu bile sestre, govorile jedna drugoj najgrđe pogrde koje bolestan i pijan um može smisliti. Znalo se čime su se u mladosti bavile, dok je još u gradu bila Caserma dell´esercito della marina, govorilo se da nisu imale drugog izbora, da je to na njih ostavilo traga, da je to možda od neke bolesti koju žene dobiju tamo dolje kad se bave onim stvarima, da je to razlog zbog kojeg su bile gotovo uvijek pripite jer trijezne ne bi mogle raditi to što su radile. Druge susjede su za njih govorile da su prostakuše, seljakuše i alapače, sklanjale bi se s puta kad bi te dvije, uvijek zajedno, prolazile ulicom. Njihova imena nitko nije izgovarao, zato i ne znam kako su se zvale. Znam ih samo kao „one dvije“.
Naoko skrivene iza poluzatovrenih grilja iza kojih su ih svi mogli vidjeti i praviti se da ih ne vide, u nekim svojim fazama možda pijanstva a možda i ludila, znale bi glasno dobacivati prolaznicima vrlo pogrdne riječi.
Naročito su se osjećale prozvane komentirati uredno počešljane gospođe zaposlene u važnim uredima, banakama i upravama. Kad bi te gospođe morale proći našom ulicom vračajući se s posla, ispred žute kuće na početku ulice silno su žurile lupkajući koracima brzim sitnim, kao da su im sponama sapeti gležnjevi , gledajući u asvalt, stiščuići našminkane tanke usnice u nastojanju da izdrže pogrde kojima su ne na njih iza pritvorenih škurnica nabacivale te dvije nesretnice kao grudama blata: „Šta je gospojo, šta stišćeš ta usta ko šupak, jel tvoja pizda ne piša ko druge nego ti pišaš kolonjsku vodu.“
Ili bi svako malo s prozora čulo: „Šta e´, šta gledaš!? „ -dobacivale bi uz dodatne prostote, optužujući prolaznice da ih promatraju iako se nitko nikad nije usudio podignuti pogled prema prozoru na prvom katu.
Čitam komentare vijesti o ministrici, i ne mogu da se ne sjetim mojih susjeda, noćnih prijateljica. Ne mogu da čitajući te rečenice pune pogrda i bezrazložne mržnje ne čujem glasove susjeda kojih odavno već nema.
Što nam se to događa?
Tim se komentarima ne nabacaju priproste žene pune gorčine kojom ih je napojio težak život, komentare pišu učeni ljudi, fine žene, sve redom perjanice našeg društva, vodilje razvoja.
Je li moja učiteljica griješila kad nas je učila svim onim finesama, ili se ta pristojnost ih onih vremena sada više ne prakticira, sada više ne vrijede pravila onog bontona?
I, onda mi za oko zapne vijest o vjenčanju engleske princeze Beatrice i prevrtim malo komentara na engleskom na portalima na Otoku. Žele sreću mladom paru, hvale kraljicu, nema zlih jezika. Sjetim se komentara na našim portalima na vijest da se kraljica obratila povodom epidemije. Sjetim se rečenica za koje moraš biti jako zao i nimalo normalan da ih smisliš. Komentatori na našim portalima su se natjecali tko će gore smisliti, komentatori na engleskom jeziku slali su dobre želje, onako, po krištijanski, kako bi rekla moja nona. Ko ne moreš reći lipo, ma grdo nemoj, sinko moj, to je veliki grih do Boga!
Čudna smo nacija, više od 95 % katolika. Tko piše tako ružne komentare? Zar onih 5% uspije svu onu ružnoću iz sebe ispljunuti i zagaditi sav prostor?
Da ne biste krivo shvatili, nije da ja posebno volim ni bivšu ministricu ni englesku kraljicu, moj stav o njima nije ovdje važan. Samo vam se želim potužiti, reći vam da me strah od siline mržnje koju čitam u komentarima koje pišu naši ljudi. I sram me što su među njima i komentari kolega iz moje struke. Sram me i strah. I ne usuđujem se napisati da ne mislim kao onim da imam drugačije mišljenje, pa čak i da mislim isto , ne bih koristila takve riječi. Ali, ne napišem ništa, ne komentiram. Bojim se kazne. Osvete. Predosjećam da su za to sposobni.
U zadnje vrijeme na um mi često padnu filmovi koji tematiziraju početak fašizma uoči drugog svjetskog rata. Kako su se ljudi sakrili u mišje rupe i dozvolili zvijerima da podivljaju. Ne znam zašto mi padaju na pamet takvi filmovi, ali eto, uporno mi se motaju po glavi, valjda i oni moraju van.

Strah

Ne bojim se ja okultnih sila, kostura iz ormara, ni mraka, ni jakog sunca. ni boleština, ni da neću znat preživit, ni da neću imat za kruh kad odem u penziju. Ne bojim se ići doma sama po mračnom putu po kojemu ponekad teturaju nebrijani bahati ljudi. Ne bojim se plivati u dubokom moru, ne bojim se skočiti na glavu s dige, ne bojim se ući u hladnu vodu. Ne bojim se u ovim godinama stati na role, na skije, sjesti na bicikl i ne bojim se rengena ni uzimanja uzoraka ni laboratorijskih nalaza ni čega se već plaše žene u mojim godinama.
Ja se bojim dragih i finih žena. Uglađenih, ispeglanih, urednih , finih i nasmiješenih žena se bojim. Onih koje izgovaraju riječ s enklitikom i priklitikom izvrsnim akcentom, onih koje imaju složene papire registratorima u uredima. I onih kojima su papiri malo razbacani. Bojim se finih žena koje povremeno iskeze zube kad nitko ne gleda. Tih njihovih zubiju se bojim. I riječi. Naročito kad su te riječi nekad bile moje pa ih one izokrenu. Ne možeš znat što će u svojoj finoći gadnoga smislit, s koje će te strane pritisnut, na što će nagazit, koliko dugu oštricu će zabit i gdje, ne trepnuvši trepavicama. I ne znaš kako će sve izvesti da nitko ne primijeti. da ostanu fine i uredne i kad rade gadosti.
Finih žena se bojim, onih koje govore tiho i usporeno kao da razgovaraju s debilom, i onih koje govore glasno i brzo i hodaju na široko kao Ana s četiri pištolja iz lošeg vesterna.
Nitko ne može biti toliko zao koliko to može biti žena prema drugoj ženi. Fina žena prema drugoj ženi koju proglasi da nije fina. Nitko ne može tako uporno, dugo, smišljeno, kockicu po kockicu slagati lošu sliku o nekome tako da ga drugi degradiraju i odbace kako to može fina žena.Ne zato da zauzme mjesto žene koju će poniziti koliko da je makne s trona na kojem ta sjedi.
Kolutanjem očiju, uzdahom, malom grimasom, trzajem nosnica, pogledom punim prezira i gađenja koji traje djelić sekunde kraće nego ga možeš registrirati, a opet dovoljno dugačak da stvori gađenje i prijezir okoline prema osobi kojoj je upućen.
Ili otvoreno, na sastancima javno negirajući dogovore, prozivajući za nepočinjene greške, negirajući zasluge, poništavajući učinjeno ako ga ne može pripisati sebi. Nitko kao žena ne može nanijeti zlo drugoj ženi izbacujući je iz krugova prijatelja, sabotirajući je u poslu, pletući mrežu delikatnih kleveta, mic po mic, dok je ne zgazi do kraja. I ne možeš ništa. Svojim oružjem.

Ljubav u staroj kući

Kuća debelih zidova, kao bedemi , metar i pol. U škripi dasaka na podu, u malti koja se mrvi između dva kamena, u zraci svjetla koja se probija kroz zatvorene škurnice, u mirisu praznih ormara, nema vas više.

I sad, poslije vremena, ja sad vidim, ljubav je bila tu, ipak je bila tu, nespretna i glasna S vama se nije baš snašla. Nije joj baš išlo, ali, ipak, bila je tu.

Tražila je ona vas, grlila vas u danima mirnim, posjela bi vas na kauč u nedjeljno popodne i zapodjenula razgovor o lijepim temama. A onda bi nestala, sakrila se pod krevet prestrašena tonom glasa i grubom riječi.

I vi ste tražili ljubav na mjestima pogrešnim. Kad nisu hukali vjetrovi i pljuštale riječi, tražili ste je, ali je nije bilo u velikim gestama kao iz filmova, u štirkanim stoljnjacima i vezenim plahtama, u finom zveckanju porculana, ali ipak, bila je tamo. Pod krevetom. Iza ormara. Skirvala se. Zaključavala u sobu. Čekala je da nevera prođe. Da se crnica prelije u žuto zelenilo, da prođe kao da je nije bilo. Da se smiri nemir koji ne zna za se, koji ne zna sa sobom.

I ljubav je tražila vas, u velikim stvarima za malo šoldi, u "snađi se druže al napravi",
u premještanju zidova, u znoju koji kaplje s čela, u frituli na stolu rano ujutro,
u nacijepanim drvima, u dijelovima koAlača na mjeru jednakima za sve, u maneštri u podne , u ribljen ulju dva puta na dan mala žličica, u pijatu samo za malu na bambija,
u injekcijama iz Švicarske, u crnilu u bolinim brazdama ispod noktiju, u trližu koji se namače, prvo na ruke pa u mašini pere. Ljubav se krila u gruboj ruci koja nije znala nježno, u nesretnom izboru riječi promašenog komplimenta, u nespretnom plesu i sramežljivom smiješku.

O da, bila je ljubav ovdje!
Velika, veličanstvena!
Ja tek sada znam, ljubav je trebalo moći vidjeti, trebalo ju je znati prepoznati.

Kad se opet sretnemo, sve ću vam reći!

Slušajući stare pjesme

Kostur života bez mesa
Tijelo bez odjeće , bez maje bez gaća ,
Halja bez kroja bez kragne, bez gumba, bez džepa.
Kuća bez mirisa, bez laštila za parkete, bez Kristala za staklo, bez fleke na staklu
Zid bez slike, bez čavla za sliku
Stol bez cvijeća, bez čentrina
Tanjur bez kolača, zdjela bez sladoleda, šalica bez kave
I zemlja bez perišina.
I dvorište bez đirana, bez agava, bez kaktusa
starica koja ne smrdi po urinu
Možda oni koji umru ne znaju da su mrtvi
ostanu u zamrznutom trenutku uzimanja zraka
bez mirisa, bez zvuka, bez ičega
Možda ni ja ništa ne znam
Ipak sam umrla kad si me ubio
To si htio, zar ne?

Mimoilaženja , antivakseri, ravnozemljaši, itd.

Prijateljica, jedna od onih pravih pravcatih, za koje je i moja mamam znala reć: e, ta ti je prava prijatljica, ova ti stvarno želi dobro, čuvaj je ko kap vode na dlanu, nema puno takvih ljudi.
I je, imala je pravo moja mama. cijeli život prijateljica, cijeli život iz prikrajka, nenametljivo pazimo jedna na drugu, bodrimo jedna drugu, veselimo se jedna sreći one druge. Kao sestre, Ma ne, više od sestre. Ja nemam sestru pa ne znam, ali ona je ima i stalno je ljubomorna na nju. znači, bolje od sestre.
Kad smo bile mlade, ona je išla u crkvu ja ne. Nikom niš, koga to briga. Ja u partiju, ona ne. Kakve to veze ima. Ja na faks ona ne. Nitko to ne gleda, to su gluposti. Ništa nas nije bilo briga, znali smo zajedno provoditi vrijeme, divnu mladost, rasli smo, bujali, bubrili.
A onda je došlo neko drugo vrijeme.
Neki dan, priča ona meni, ona ne vjeruje u bakcile, mikrobe, bakterije. Njoj su to gluposti. Ma ne samo sad od kad je ta korona, puno prije toga nekako je krenula govorit o tome da ona ne vjeruje u zarazne bolesti, da djecu ne treba cijepiti, da djecu treba pustit da se čeliče. Vidi nomade, goli, bosi, prljavi, a svi zdravi, pa je pustila svoje da budu tako, ajd ne baš goli, bosi i musavi, al da jedu s poda, da ih ližu psi, da jedu svi istom žlicom, uzmu prijatelju žvaku iz usta. Pa se razbolili od prilično ozbiljnih zaraznih bolesti, jest, prošlo je, ali ostavit će posljedice opasne, al ni u to ona baš ne vjeruje. I uvjerava me ona u svoje i očekuje da ću se pridužiti tom njenom pokretu. Kao, testira moju pamet, ako ne kažem da se slažem, neće valjati.
Nikad nismo jedna drugu navlačile na svoj teren, nikad se jedna drugoj nismo petljale u svjetonazore. Što joj je sad?
I šta sad da joj kažem. Rekla sam joj da ne razmišljam tako, da virus nije božanstvo da u njega treba vjerovati ili ne, da se virus vidi pod mikroskopom, da je to nauka, da su to ozbiljne stvari, ozbiljni ljudi, previše uložili rada u svoje diplome da bi se njima zajebavali, da to nekom izgled apogoduje da nas što više pomre, al, ne vidi ona to, ne dopire do nje ništa. Netko joj je napunio glavu, netko njezin, netko u koga se ne dira. Najradnije bih je uhvatila za ramena i dobro prodrmala da se probudi. Ali, ne bi imalo smisla, ne bi se probudila. Samo bi se naljutila na mene. Vidim, nije to ona ista osoba, nema tu više našeg zajedništva. Zbog mojeg protivljenja njezinoj ideji spremna je prekinuti prijateljstvo jednako kao što bih ja reagirala da mi je ona došla s nekim nacizmom, rasizmom.
Mislim da ću neko vrijeme biti jako zauzeta.
Jebga.
Lako je bilo složiti se prije. U prošlom stoljeću. Prije "oslobođenja". Sad je previše toga oko čega se moramo usuglasiti, zbog čega se možemo razilaziti. I mimoilazimo se. Prolazimo jedni pored drugih, ne želimo se ni vidjeti.
Kao da nismo više ista vrsta.
Onaj koji ima manje ne podnosi onog koji ima više. Ne mogu se više sresti na plesu. Ne idu u istu kafanu. Onaj koji je podstanar ne može više biti prijatelj s onim koji ima kuću s bazenom. Vjerski fanatik ne podnosi onog koji je agnostik, onaj kojem djeca dobro uče ne može se više družiti s onima koji mašu pesnicama protiv školskog sistema i tvrde da je škola teška, onaj kojem su djeca lijena ne može trpit one kojima nisu, onaj koji ne mrzi ministricu ne smije ni zucnut o svojem stavu pred onima koji ju mrze. Jedni vole cajke, drugi ih ne podnose, jedni gledaju horore, drugi ni slučajno. Nema između, nema pola-pola. Sve je na oš-neš-bangladeš, ili si s nama ili si pritov nas. il si lijevo, il si desno, ili si gore, il si dolje. Nema na pola puta. Nema neutrale. Nema neopredijeljenih.
I sad ti nađi svoje jato.

Nezdrave stvari

Znam ja da nije dobro za zdravlje toliko tuge nositi sa sobom, kao bisage, jednu naprijed drugu na leđima. Al ne mogu da se ne sjetim svakih dva tri sata smijeha mog tate, njegovih doskočica, glatkoće kože kad se svježe obrije, mirisa njegove staračke kape i dobrotu do neba koju je imao za mene. Ne samo za mene, al za druge me trenutno ne briga, sjećam se dobrote i brige koju je imao za mene.
I ne mogu da ne pustim suzu, dvije. Petnaest godina ga nema. Nisam dijete. Ja sam velika cura. Al mi silno fali moj tata. Što više upoznajem ljude, to mi više nedostaje moj dobri tata.
I mama mi nedostaje I njezin dodir na mom licu, nadlanicom ,ne dlanom jer su joj dlanovi bili uvijek ispucani, od bure, od vode, nadlanicom da me ne ogrebe. I sve nade koje je u mene polagala, i svo povjerenje koje je u mene imala, i svo povjerenje i poštovanje i ono veličanje i preuveličavanje mene i mojih postignća i mojih kvaliteta koje mi je išlo ponekad na živce. I njezin blagi osmijeh bez pokazivanja zubiju jer nije to baš primjereno običnim ženama da keze zube kao neke glumice. Fali mi. I ne mogu da ne osjetim čvor u prsima. Dvadeset godina je nema. Fali mi sve više. Vidim se stalno pred očima, u oblačiću u lijevom uglu oko pola metra iznad moje glave, kao na 10 sati. A tata je na desnoj strane oko 1 sat.

I taj moj nesretni brat, koliko sam ga voljela a on mene baš i nije. Ili možda ipak je ali je imao veću misiju zadovoljiti neutaživu. I nema ga. Rekla sam mu neke lipe riči, da sam ga volila, da mi je falio i dok je bio živ, rekla sam mu, al mogla sam još dvi tri.
I moje none, sirote starice, brižne, meke, izlizane kao istrošeni lancuni koji samo što se nisu razderali al se još drže, nagrišpane, drhturave, pogurene. S nečim važnim i tajnim za mene u džepu pregače, izmrvljenim ili omekšanim od dugog čuvanja. Ne mogu da ne budem tužna, ridala bih nad njihovim životom. Nad naivnom neukom dobrotom, kakva može postojati samo u prošlim vremenima. Nema nikog tko bi prema meni bio tako dobar. Ni tako ni puno manje, ni mrvicu, ništa.
I ne znam jesam li tužna jer nema njih , baš njih,ili jer nema nikog drugog tko bi bio poput njih, jer su umrli i oni što su nisu umrli. Ili ih je netko ubio. U pojam.
I budem silno ružna kad prođem mojom ulicom i tamo nema nikoga. nitko ne sjedi na bančićima ispred teških portuna, nitko ne pjeva na pjaceti, nitko ne igra moru ni šah. Nema ih. Nikoga.
Neki novi ljudi, rabijatni, namrgođeni, nadrkani, okupirali su moju ulicu. Ne zato da bi sjedili na kantunu, ne zato da bi igrali tombolu ili moru u kantunu ispred zgrade broj 3, nego da bi žurili, sudarali se u žurbi, ne odzdravljali na pozdrav.
I ne mogu da ne budem tužna i osjetim kao da sam progutala balon koji će se možda probušiti i pustiti zrak a možda neće nego će ostati dovijeka tvrd u utrobi.
I ne mogu da ne osjetim kako nešto ljutito udara u glavu kad se sjetim njega, đubreta bezobraznog. Ne osjetim toliko tugu koliko ljutnju, bijes, želju da lupim nešto, navalu adrenalina nakon kojeg slijedi patos, pad na pod, saznanje da sam stalno na tom podu i samo mislim da sam se podigla. A kakva sam cura bila! Nitko mi nije mogao staviti soli na rep! I pustim suzu za tom curom, oplakujem tu mladu ženu punu vrlina i punu života koju je ubio taj razmaženi napuhani sin seoske vlastelinke, taj čovjek kojeg je srela nesretnim slučajem, i pustim opet suzu, dvije, pet, ovaj put sama nad sobom. Pa se tješim, ajd, neka, barem imam za čim plakat.
Putem na posao i s posla, svaki dan prođem kraj našeg kvartovskog fejsbuka, oglasnog panoa punog osmrtnica. Sve su mi bliža godinama lica na tom fejsu. Sve ih više prepoznajem. Odlučim da ću sutra proći ne osvrnuvši se, al opet ne da mi, zaustavi me. Čitam. Gledam. I ne mogu da ne pustim uzdah i klonu mi ramena od pitanja bez odgovra: o ne, pa kako, pa zašto.

Znam ja da to nije dobro, toliko tuge nositi sa sobom. Dati joj svoju utrobu da po njoj rovari. Znam da šteti zdravlju. I tijelu. I duši. I ne vodi dobrome. Možeš obolit od previše jada. Al, eto.

Priručnik za nesanicu - drugi dio

Svakako, uspješna metoda za nesanicu je jesti kasno. Jesti, to znači staviti nešto u usta i progutati. Jesti ne znači samo ono po bon-tonu, sjesti za stol, izvaditi jelo na tanjur, jesti lijepo priborom za jelo. Jesti znači i otvoriti vrata frižidera i staviti nešto u usta. i progutati. I samo jedan zalogaj, i još jedan, hajde, najviše dva. Tri. Naročito ako je to pašteta od tunjevine s češnjakom. I ako imate refluks. I gastritis. Smažite nešto neprimjetno, s nogu. To je odlična metoda za nesanicu.

A sad, ozbiljno...

Reći ću vam što ne razumijem. Ako netko razumije, molim da mi objasni, jer zaista me kopka...
TV program ne razumijem. PRed spavanje volim pogledati TV program. Previše sam lijena sama birati filmove s neke videoteke pa volim vidjeti što su ponudili na TV programu, isto kao što radije slušam radio i dopuštam da me DJ Šošo iznenadi svojim izborom nego da sama biram
Film za filmom ružne scene, odvratno nešto, pol filma držim ruku preko očiju i virim je ružna scena prošla da mogu maknuti ruku. Tko smišlja takve filmove, zapitaš se, otkud ljudima takva mašta. Fabula, scene, scenografija, nešto što bi trebalo da se svima gadi, svima normalnima. Gađenje, zgražanje, strah, to izazivaju ti filmovi u gledateljima, umjesto da ih na večer oplemene nekom poantom, nekom idejom za san. Ali ne, film za filmom, ubojstvo za ubojstvom, luđak za luđakom, zločinac za zločincem, razredano tijelo na stolu, glavni lik drži u rukama nečiju glavu, srce, jetru, krvave iznutrice pored kojih glumci koji glume patologe jedu sendviče kao da to nije ništa jer je vrijeme marende na poslu, igraju ulogu kao da je sasvim normalno biti tu i raditi to što se radi. Kasapiti ljude. Scene, kad su u živo, na kojima studenti medicine padaju u nesvijest.
Ne razumijem kreatore TV programa, koji točno znaju kako su se pripremali vojnici za vijetnamsko ratovanje gledanjem istih takvih scena i filmova, i znaju kako se vrši psihički utjecaj na ljude. Oni znaju. Učili su to, studirali. Piše to u knjigama.
Crkve su pune ljudi okićenih križevima, novine pune ljudi kojima su usta puna pameti i domovine, i baš sam se ja našla upirati prstom u takva pitanja ?
Ili ja možda pretjerujem?
Možda su udžbenici u kojima su lekcije kako utjecati na mase bili puni pogrešnih teorija?

Ako TV ima pedagoški utjecaj, a ima jer smo ga upravo potvrdili korištenjem TV-a u obrazovanju, kako objasniti izbor filmova u ranim večernjim terminima? Baš kad sjednem na kauč i dignem noge na stolić kad nikog nema doma da me vidi s nogama na stoliću (inače, ljutim se kad netko digne noge na stol, božesačuvaj, nepristojno i nehigijenski), i baš krenem završiti uspješan dan, slatko uzdahnem i krenem pritiskati po daljinskom: ubojstvo tamo, ubojstvo vamo, crijeva vamo, kost viri iz mesa tamo...Otvorim internet portale, ako nema ubojstvo iz naše zemlje, onda bar neko iz najudaljenijeg kutka svijeta, ili neka masovna nesreća, ili barem neki gmaz koji se nekom tamo negdje daleko sakrio negdje, pa te ta vijest potakne da zaviruješ ispod madraca, digneš jastuk svaki put prije nego legneš i ta radnja postane tvoj novi opsesivno-kompulzivni poremećaj , i ne da ti da se slatko rastegneš na svojem kauču.
Eto, ne razumijem glavnog urednika TV programa i sve one koji bi po svojem pozivu trebali djelovati. Jer u radno vrijeme brinu o ljudskim dušama, o psihičkom zdravlju, o odgoju, o ljudima....

Ovo nije pjesma

Bacio je mreže,
eksplodirala je sreća u mojem prsnom košu
evo zlata, srebra, svjetlosti,
ljubit će me
zveckat će čaše zvonko.
Ljubiti će!
Sad po sebi kopam
tražim mreže satkane od tame ljepljive
između crijeva, želuca i jetre
gdje se taru i krckaju kosti
unutra
duboko

Duboko u uskom grlu boce zapeli su snovi
usireni
A htjeli su teći
slijevati se
zalijevati travnjake s tratinčicama za djecu

I ništa, tajac

Prevara stare zvijeri
hobotnice s pipcima od hrđe
kao ražnjiće mekog mesa nataknuo nas je na svoje pipke
nas, zvjezdane letače sapeo je
mi da ne letimo?
otkud snaga starom stroju?

Ma čim lupih šakom o stol
izvrnut će se čarape
izokrenuti kao svemir, naopako
blato će nestati u crnoj rupi, bezdanu,
iznutrica lice pokazati će Suncu
i prhuti u nebo čisto plavo
visoko
dokle seže najviša ptica
raširit će krila kao šator
kao kišobran
kao jaje od čistog zlata
i kliktati i zvoniti do kraj beskraja

Ispod ovog svoda
ispod duge zrak miluje lice
i mirise donosi vjetar s mora
kokos i trešnje i morska trava
miriše po motaru, božjem sjemenu
koža vrela od sunca
miris iz nosa upao baš u dušu

Pogle´, đubre, što je napravilo
umjesto da porotrči ispod duge


otvaram oči

Zašto je kod mene tako kako je

Ja sam jedna strašljivica. Bojim se. Objaviti nešto, to je isto kao da idem na nudističku plažu. Nemam ja ništa pritov nudista, dapače, divim im se istim žarom kojim se divim piscima koji mogu ogoliti svoje duše, izvrnuti svoju nutrinu na van kao čarapu kad se okrene naopako. Divim se drugima al ja nemam muda (ok, žene nemaju muda, al zna se na što mislim, ne?) Objaviti nešto, konkretno, bitno, to je kao da voziš 160 na sat bez kacige, bez naočala, jedna te mušica može izbaciti iz sedla i ciao Pipi!
Da pišem o sebi, jadnoj nemiloj koja živi u zmajevom gnijezdu glumeći da nije ptica koja je po svojem DNK zmajska poslastica, to bi bilo samootkrivanje zmajevima, opasnima.
A vidim ja, i drugi vide i znaju a šute, šutke gledaju zle budale i misle, vidi budale, i vide kud idu al opet misle, ma neće valjda. Svi šute. I šta ćeš s budalama, ne možeš ti njima ništa dokazat. Nepobjediva je glupost. I zloba. Tu i tamo netko grakne, zapišti, i ništa.
Svih je strah reći da ne misle isto kao razulareni opaki tipovi koji mašu kurcima i transpanetima, pišu grafite po zgradama i proizvode jako puno dima s tim svojim bakljama po stadionima.
I bojim se reć da nam nisu svima djedovi bili ustaše, da nam ni jedan od predaka nije bio kolaboracionist ni fašist, (pobogu, tko je onda oslobodio ovu zemlju o fašizma i tko je bio saveznik pravednicima i pobjednicima WW2 ?!?I brate, koliko je bilo tih ustaša,što ih je više umrlo od starosti to ih nekako više ima) I bojim se reći da nam uopće nije bilo mračno, da su naše zavjese bile moderne, lepršave, kupljene u Trstu na Piazza Barierra Vechia. I Da smo imali jogurta svake vrste, i voćnog, i da smo pilCoca Colu i pušili Camel i Marlboro kojeg smo jednom mjesečno kupovali po par šteka u Duty Free na hidrogliseru za Veneziu. I bojim se reći da nam je svanulo, al se nije razdanilo.
I bojim se reći da nismo manje ispravni mi koji ne mislimo jednako kao oni što su sebe proglasili mjerilom za domoljublje, istinu i pamet. I da ja nisam nacionalno neosviještena ako stalno ne mašem barjakom i nisam okačila šahovnicu s pogreškom iznad bračnog kreveta. I da nisam antikrist ako se ne kitim križevima. I da mi nitko nije branio da idem u crkvu i da me nitko nije tjerao da idem u partiju. I da mi u predsjedništvu omladine nismo imali nikakve privilegije nego samo puno više posla. I da sam unuka i dijete i nećaka i sestrična partizana, logoraša iz koncentracijskih logora, i da mi nitko ništa na taj račun nije dao, nit me upisao me u školu, nit zaposlio, nit mi je dao društveni stan da ga poslije za male pare otkupim, nego sam baš zbog toga morala biti udarnik. I bila sam. I nije mi ništa falilo.
Čak i ovdje, ovako anonimmno, bojim se napisati.
Ne samo da me strah napisati i potpisati imenom i prezimenom, mene je to strah reći bilo gdje. Na sastanku. Na kavi. U razgovoru sa susjedom kraj plota Bilo gdje. Da tko ne čuje. Da tko ne čuje da sam antifašist, da nisam za liberalni kapitalizam, da nisam nacionalist, šovinist, da ne mrzim ni Srbe ni Cigane ni Židove, a svejedno sam Hrvatica i katolkinja. Bojim se.
Da ne izgubim posao, da moja djeca ne izgube prilike, da moje rodbina ne bude stalno neizabrana, da mi tko ne podmetne kao što su podmetnuli drugima koji nisu držali jezik za zubima.
I nije da samo ja nemam muda. Ljudi oko mene koji brinu o meni srkivečki me povlače za rukav i šaptom me ušutkavaju, s puno više straha i opeza nego su me ti isti ljudi ušutkavali prije tridesetak godina na sastancima kad sam htjela potaknuti demokratsku raspravu o demokratskim pitanjima.
Najbolje da ja pišem recepte za džemove i pjesme o neuzvraćenoj ljubavi, da pravim kipiće od keramike. To nije opasno. Možda.

Sabotiranje turizma?

Piše Index. hr da Austraijanci sabotirajuaju hrvatski turizam. Pa da Mađari sabotiraju hrvatski turizam.
Zašto bi Austrijanci sabotirali hrvatski turizam? Ili Argentinci? Ili Mađari? Koji hrvatski turizam? Pol apartmana koji se iznajmljuju su stanovi u vlasništvu stranaca. Hotela u vlasništvu Hrvata gotovo da i nema. Zašto bi Autsrijanci sabotirali da austrijski turisti dođu u austrijske hotele na hrvatskoj obali? Nisu valjda blesavi! Ili Index.hr misli da mi ne znamo čiji su hoteli, apartmani, kampovi? I ne sjećamo se pošto su prodani? Privatizirana narodna imovina? Hrvatskog naroda. Od strane hrvatskih domoljuba. Toliko domoljubnih domoljuba da su morali pregaziti sve granice i crte, naročito desne crte, dok su prodavali strancima sve što su stranci tražili da se proda.
I tko će poslije izbora vladati Hrtvatskom? Kao i do sada, onaj, čija je zemlja, vlada zemljom.
Čija je zemlja Hrvatska? Čije su parcele, stanovi, kuće, hoteli, autokampovi, šetnice uz more?

Korona je podbacila

Pretjerali smo s mjerama.
Trebali smo kó Šveđani.
Rasteretit mirovinski fond i socijalu. Ispraznit staračke domove.Koji će nam krac tolki starci?
I fond zdravstva moglo se lipo rasteretit. Svi ti boležljivi šta su stalno po doktorima, samo troše na lijekove, ne mogu radit, još i plaću dobiju, a ničem ne služe. Zakon evolucije lipo ti kaže da jači preživi. I brži i zdraviji i pametniji. Šta se treba tolko mučit da prežive ovi koji nisu jači? Vidiš kako je u prirodi sve lipo uređeno. Netko mora i lavove nahranit.
Ako baš netko fasuje koronu nek mu daju onaj lijek kojeg je izumio Trump. ili onaj drugi kojeg je isto izumio Tramp. Ili onaj treći kojeg smo prodali Trampu pa ga sad reklamira ali pizda neće reć da je naš. A Markotićka ne da. Ne vjeruje Trampu. Treba nju srušit. Dovest onog drugog poznatog epidemiologa koji po novinama piše sve kontra Markotićki. Taj je naš!
I ne cijepit se kad izume cjepivo, jer to je sve urota. Protiv onih koji će preživit jer će pare otić na cjepivo a ioanko nas je previše. Šta će nas toliko?
A mi zatvorili kafiće i škole. A lipo su mogli pustit sve otvoreno pa onaj ko pazi , pazio bi, onaj koji ne pazi, šta š ga tjerat, nek ne pazi. A ne ovako, ajd što su škole zatvorili, al šta imaju kafiće zatvarat?
A ne, mi sve glupavo ko ovce slijedili onu Markotićku, i onog Beroša, božepomozi.Ako je Bog posla koronu, šta se ti tu imaš miješat u Božja posla, zatvarat crkve, i sprječavat da se božje djelo ostvari u svojoj punini.
Korona je podbacila.
Previše izlječenih premalo zaraženih. Puno para potrošili na maskice i špricaljke kojima ljudima na svakom kantunu besplatno špricaju ruke. Previše potrošili. A te maske i rukavice skroz kontraproduktivne. Vidi se
Sad neće bit para
Smanjit će nam plaće.
Jebga
A moglo se lipo...

Bliži se Prvi maj

Bliži se Prvi maj. A gdje su proleteri?

Kakve veze ima ova bol
s eksplozijom planete
i močvarom u koju smo pali?
Prošlost nije dobra lekcija
sad vjerujemo o nove laži
odijela su ista, iste geste
podignura pest
probuđena svijest i razbuktana strast
iste slike, fraze iste
nova vjera, laži nove
bolje
Dok mi hrabro i svijetla čela
ponosito
kročimo u pravo
glupost je ista, stara
provjerena
radi ko sat
laje ko pas
ovčar

Priručnik za nesanicu

Nesanica je novo poglavlje u životu Lagane. Upravo se s njim pomirila pa ga obznanjuje.
Objavljuje priručnik za nesanicu, velikodušno dijeleći svoje spoznaje drugim blogerima, tako da i drugi blogeri mogu dospjeti u ovo uzvišeno stanje svijesti. Nesanice.
Nesanica, to je stanje kad se ne spava. U 3.45. A osoba se ne osjeća pospano, ne pokazuje nikakve znakove pospanosti kao što je zijevanje i trljanje očiju Ne osjeća se umorno, i baš se osjeća orno, mogla bi usisavati, peglati, čistiti, mogla bi svašta, samo da nije tih susjeda. Nesanica je odlično pomoćno sredstvo kad osoba mora u 8.00 biti na sastanku. Namontirana, ispeglana, uglancana. Koncentrirana. Britkog uma i riječi.
Kako izazvati nesanicu:
Dobro je na večer razgovarati telefonom o neugodnim i važnim temama s važnim osobama.Poslije možete o toj temi razmišljati baš u onoj fazi kad biste mogli zaspati.
Moguće je i spontano rekapituliranje dana, pa vam uleti slika neke npr. ograde koja je montirana bez lbele, pa ta sličica, kolikogod munjevito da zabljesne i nestane iz uma proizvede navalu ljutnje koja podbode kao šilom u guzicu i strelovito vas podigne u sjedeći položaj. Tada garantirano nećete zaspati. Možete vi sebe uvjeravati da to što je ograda montirana bez libele uopće nije važno, neće vam upaliti. Počet ćete vrtit filmiće s različitim scenarijima u kojem ćete vi biti glavni lik a taj i taj drugi glavni lik, kojem ćete na različite načine objašnjavati razloge zbog kojih ova ograda ne bi smjela biti ovako montirana te predviđati sve buduće smicalice koje će taj i taj izvesti da se osveti za to što ste ga naveli da ogradu razmontira i ponovo montira , koristeći vaservagu.
Drugi način je da vam doleti drugačija misao, ne tako nabijena i strelovita nego malo mekša, malo sporija, kao vjetrić dodirne obraz, kao milovanje nježne ruke, kao dodir mekog lica. Kad shvatite da bi bilo bolje da ste je u nasgtanku otjerali, već će biti kasno. Već će se misao o nježnom dodiru ljudske duše provući skrivenim putem od glave do srca i razotkriti prazninu koja je tamo već predugo neispunjena, toliko dugo da je postala ispunjena prazninom,
Treći način je da čitate knjigu s namjerom da lakše zaspete pa vas riječi i snaga umjetnosti ispuni snagom koja vam u pola noći uopće nije potrebna da zaspete, ali je odlična da nastavite čitati. Do pet. U pet je stvarno dosta.
(baterija mi se istrošila, moram prekinuti pisanje, nastavak uputa za nesanicu slijedi, ne brinite....)

Tamo

Trebala sam pobjeći od tebe davno
ploveći brzim rijekama gnjeva
kad su gromovi udarali u rajske trešnje
dok mi još nije sve postalo ravno
svejedno

još isti demoni lete uokolo
skaču s krova i sapliću mi noge
i nameću spone i orme i samare
tko će pronaći mačeve davno zagubljene
u oružarnicama i pećinama
skrivene

A ti što čekaš usred livade
dobar vjetar ili kišu da nabujaš
uzalud tražim što pronaći se ne da
duboka je voda na putu do dna
i mulj je gnjecav i ljepljiv i smrdi
u špiljama

Misliš, da odem?
U jutro majsko hladnjikavo, svijetlo
u mirise livade i mladog medunca
i naužim se motara udesa bogova
i odem zemljanim putem
nekamo
tamo
misliš

Neš ti javnog mnijenja

Kad bi mene novinar zaustavio na cesti i pitao : Jeste li vi za ukidanje mjera izloacije, ja bih njega poslala lipo u pizdu materinu da šta on mene zajebava. Šta ja imam mislit o mjerama kriznog stožera i procjenjivat koji od doktora bolje radi svoj posao? I šta ja imam odlučivat da li da pošaljem dijete u školu ili ne, valjda je taj stožer pametan da mi kaže jel je ili nije, šta je učija tolke škole i tamo se slika na teve ako mi to ne zna reć? Ma šta me zajebavaš, ma šta mi dižeš živce, rekla bih mu. Šta ja imam mislit o odlukama doktora, nisam ja doktor. A i da jesam trebala bih bit iste specijalizacije ali da još više znam od to dvoje glavnih, da mi je netko prizna da nešto znam a ne da prodajem muda za bubrege.
S tim pitanjima samo stvaraju još veći kaos.I još to na Dnevniku objave. Šta misle da će tako ispast jako demokratični, istinoljubivi? Taman malo odahneš, opustiš se, evo, pojavi s netko u tom stožeru tko izgleda ozbiljan, dobar i pametan, tko zna šta radi i možeš ga slijediti kad ti treba da nekog slijedi jer se bojiš, jer ne znaš kud bi se sakrio, taman kad malo dobiješ neki siguran zaklon iza riječi ljudi kojima vjeruješ jer treba nekom vjerovati da zna kako se spasiti kad je frka, a onda ti to poruši neki pizdun željan klikova i lajkova pita slučajne penzinerke na tržinici da šta one misle o stvarima o kojima pojma nemaju, o stvarima o kojima ni doktori ne znaju još sve jer im je novo, al one će slučajne prolaznice penzinerke to sigurno znat jer baka najbolje zna. I one jadne se daju navuć isto kao i oni šta će gledat Dnevnik pa se pitati je li u redu da ja vjerujem tim doktorima s televizije i osjećam se smireno jer im vjerujem da znaju što rade, ili bi se trebao više brinuti jer kad te neuke bakice pitaju šta treba radit po pitanju izloacije očito da oni učeni ne znaju šta treba radit, a ja mislila da ti doktori meni trebaju reći šta ja trebam radit jer oni znaju a ja ne znam, pa ću ja njih poslušat i sve će biti u redu, a ovako ispad da ja i ta bakica penzionerka znamo a oni ne znaju. Joj, da ti se zavrti u glavi! A taj novinar, on samo zamuti vodu pa nestane. Prdne pa zbriše. Ma šta me pitaš šta ja mislim, rekla bih mu, ta ja imam mislit, jebate. I ta starica prolaznica! Šta ti imaš to pitat ljude?
Baraba! Zafrkant! Dripac! Taj novinar! Samo zbunjuje ljude dajući im osjećaj da nešto mogu msilit o stvarima o nemaju šta mislit , o kojima niš ne znaju. Pa se jadni jedni druge u sto muka nazivaju na telefone i pitaju šta ti misliš, jesu li mjere preoštre, treba li ih ukinut, ili ih treba pordužit, je li taj Beroš za tebe pametan, jel ta doktorica stručna, šta misliš, a? Šta ti misliš, koji je bolji, Beroš ili onaj tamo, kako se ono zove, onaj u ne u kaputu nego onaj u jakni, e, da taj, jel ti izgleda taj stručniji ha? Meni onaj u Otvorenom zgleda baš stručan. Da bi mogao procijeniti je li neki stručnjak stručan moraš ti bit stručniji od njega. Moraš bit veći pop od pape.
Ne mogu oni niš mislit, mogu samo trabunjat, lupetat, blebetat šta im padne na pamet. Šta im se pričini ovisno o stupnju konformizma ili orptrunizma. I doprinijeti osjećaju kaosa koji se kao oblak kojeg vrti podivljali vihor ponovno nadvija nad nama.A taman se malo razvedrilo i umirilo. Netko valjda voli te oblake neizvjesnosti, potisnute panike, nezadovoljstva koje ljudi vuku nad svojim glavama kao djeca balone.
Da mene tako nešto pita neki tip s mikrofonom, majkemi ja bi mu taj mikrofon otela pa bi ga njime mlatnula, pa bih ga opsovala i poslala u tri PM. Nema veze šta sam inače fina gospođa, meni to izaziva ljutnju i sve mi zakuha u mozgu kad čujem glupost. Dođe mi da tresnem nekog.
Meni kad me netko drži za budalu pa misli da ga neću prokužit , dođe da ga tresnem. Vama ne?
A inače, nisam se nikad potukla. I ne svađam se. Počne mi jako lupat srce kad se trebam za nešto boriti, ne mogu ja to izdurat pa odustanem prije nego počnem. Ali s ovim bih se potukla. Baš mi diže adrenalin. I razinu kortizola. koji dugo nakon toga djeluje kao da sam našpanana i treba mu dugo da izađe. A tog na teveju baš briga za moj kortizol. Ili se njime nekako hrani? Baš gušta?

Babau

Kad sam bila mala bila sam strašno strašljiva. Noću.
Živjela sam sa starim bakama u staroj kući sa širokim drvenim daskama na podu koje su se stalno glasale, škripale pod teretom koraka, krckale i kuckale kad nitko po njima nije hoda, a ja sam pazila kad po njima hodam da ne stanem na crtu, na onaj razmak među daskama. Nisam znala zašto to treba paziti. Za svaki slučaj, jako sam pazila.
Prije lijeganja u krevet provjeravala bih je li što pod krevetom. Nisam znala što bi to moglo biti pod krevetom samo sam jako pazila da me ne zgrabi za nogu kad izujem papuču. Nije to bio Babau kojim su stari ljudi strašili malu djecu. Baubaua se boje mala djeca, a ja nikad, ni kad sam bila najmanja, nisam priznala da sam mala. A i nisam se bojala uvijek. Samo onda kad bih se sjetila. Ponekad. Prije gašenja noćne lampe, sjedeći u krevetu pokrivena do nosa, provjeravala bih sve uglove sobe. Pri tome ne bih okretala glavu da ne šuškam posteljinom i da se ne primijeti da provjeravam. Samo bih oči iznad pokrivača pomicala u smjerovima sumnjivih sjena koje je trebalo nadmudriti prije nego se od njih sakrijem u snu.
Ne znam čega sam se bojala. Nikad se taj strah nije definirao u obliku nekog određenog mitskog bića ili stašnog priviđenja, netjelesne nemani, ni osobe, ni životinje. Ja sam se tako, samo bojala.
Iako mi danas to izgleda smiješno, simpatično, ja sam se zaista bojala. Ozbiljno bojala. Bojala sam se straha. Lupalo mi je srce tako snažno da sam ga mogla čuti. Zasustavljao bi se dah u prepunim plućima tako da sam imala osjećaj da će se rasprsnuti kao balon kad ga previše napušeš. U trbuhu bi se pojavila tvrda lopta za koju sam bila sigurna da je nisam progutala. Ponekad bih se i tresla kao da mi je hladno. Strašila sam se duboko, do kostiju. U mraku sobe prevelike za malo dijete koja je bila na najvišem katu najstarije kuće u gradu, previsoko od svijeta koji je živio i žamorio u prizemlju i nije morao u devet u krevet.
Taj nepotrebni neracoionalni strah bio je preslab da bi se ikome povjerio, a prejak da ne bi smetao. Pratio me cijelo djetinjstvo. Kako su godine odmicale pojavljivao se sve rjeđe, a potpuno me napustio tek kad sam stvarno odrasla. Kad sam rodila, od tog dana više se nisam bojala ničega. Ni pravih opasnosti s puškama, ni spodoba iz horor filmova, ni zločestih ljudi, ni sitnih insekata, ni zubatih životinja, ni nevidljivih prikaza ni vidljivih opasnosti,nisam se bojala ničega, nisam se bojala ni straha. Od tog dana kad sam osjetila težinu malog tijela kojeg sam obujmila načinivši za njega gnijezdo svojim rukama, osjećala sam se kao mitska ratnica sa supemoćima kojoj nitko ništa ne može.
Do nedavo.
Dok se nije pojavilo opet .
Nije to Baubau iz djetinjstva iako je i ovo nepoznato, nedefinirano, neutjelovljeno, nestvarno. Ne znaš je li tu ili nije. Imaš li razloga za strah ili pretjeruješ? Hoće li te zgrabiti za nogu? Hoće li se sakriti u razmak između dasaka na podu? Skriva li se u ormaru? Vreba iza ugla?
Danju, sve je u redu. Radim svoj važni posao, rješavam važne probleme, organiziram važne poslove, mislim da neprebrojive detalje koje stalno prebrojavam i dobro držim pod kontrolom,stalno pazeći da koji ne izmakne i pri tome uspijevam izbjegavati sukobe s ljudima koji su nervozniji od mene i planuli bi ko šibica da ih samo malo grublje pogladiš, nedajbog potareš. Ili ošineš pogledom. Zato pazim i kako ih gledam.
Potiskujem misli koje mi prolijeću mozgom kad netko spomene vijesti koje je čuo . Uspijevam othrvati se mislima o mogućim opasnostima koje vrebaju na moju djecu u dalekim gradovima. Držim te strašne misli na dobroj distanci i pazim da se ne prikradu i uvuku u telefonske razgovore koje vodimo rjeđe nego meni treba da se umirim. Utješim. Nije dobro priznati svoju zabrinutost ljudima o kojima brineš. I nije dobro svojom brigom zaraziti druge. Njihovoj brizi kao kukavčje jaje pridodati svoju. Nije dobro dozvoliti brizi da se ponaša razuzdano i dozvoliti joj da podivlja. Jer bi podivljala.
Nekako uspijevam glumiti razumnu hrabrost i glas kojega ljudi čuju kao vedar. Uspijevam održati kncentraciju na važne stvari . Tek tu i tamo, strah obznani svoje postojanje, u trenutku bljesne kao blic fotoaparata, šmugne kao miš brzinom munje tako da nisam sigurna je li to stvarno ili mi se samo učinilo. Shvatim da je ipak ovdje iako ga nastojim ne priznati kad se usred važnog razgovora s prevažnim ljuidma ona jedna najvažnija riječ od straha sakrije i ne da se izmamiti iz svojeg skrovišta koliko god se mrštiš ili trljaš iza uha.
Ipak, danju nekako izgleda kao da je sve u redu. Ide!
Noću slušam audio knjige , gledam jednostavne filmove, evo, i pišem blog.
Onaj strah iz djetinjstva prošao je kad sam rodila, kad sam odrasla. Kad sam svladala tu važnu životnu stepenicu. Što bi se sad u ovim godinama trebalo dogoditi, koja životna stepenica bi se trebala svladati da ovaj strah prođe?
Ili to nema veze jedno s drugim?
Kruške i jabuke?

Lagana u epizodi: Lagana protiv Konzuma

Lagana, zaposlena žena koja je usput i kućanica, odlazi u kupovinu uvijek na ista mjesta jer ne voli istraživati gdje što stoji na policama. Ona voli da je sve uvijek na svojem mejstu. Kod kuće, cijeli svoj život drži čarape uvijek u istoj ladici, prva odozdo u noćnom ormariću, dokumente uvijek na istom mjestu, u istom fasciklu. U ormaru odjeću reda uvijek na isti način, kako je naučila od svoje majke: desno košulje, u sredini maje na kopčanje, od sredine lijevo hlače, skroz lijevo suknje. U durgom ormaru desno kaputi i jakne, lijevo odlijela, kompleti, sasvim desno haljine. Na dnu ormara, u kutiji od cipela koje je davno iznosila i bacilam ali se rado sjeća važnih i lijepih prilika u kojima ih je nosila (promocija diolome, vjenačnje najbolje prijateljice i slično) pa je zadržala kutiju kao relikviju prošlih vremena u kojoj ovisno o sezoni drži srvati koje ne moraju biti na dohvat ruke ali su tu za svaki slučaj ako zatrebaju: ljeti čarape a zimi su u kutiji kupaći kostimi, za svaki slučaj, možda baš ove zime uspije skonuti na bazen. Red je bio davno uspostavljen u njezinoj glavi, kad bi pomislila na šal, vidjela je kvadrant ormara, dolje sredina, Kad bi pomislila na plahte, gore sredina, donja polica goronjeg ormara. Bez posebnog napora, njezin je um bio tako posložen. Nije bilo važno jesu li čarape unutar kutije uredno posložene, jesu li gaće u ladici sortirane po boji, važno je bilo da su tamo. Na svojem mjestu. Nije znala zašto je to tako, jednostavno, tako je. Taj red u glavi stvarala je oduvijek, od kad zna za sebe., Možda joj je netko, tko zna tko, nekad davno rekao: Daj se posloži , i ona je to bukvalno shvatila. Kako god. To joj je davalo osjećaj da je sve u redu, osjećaj smirene sigurnosti.
Dakle, ta i takva Lagana koja voli ne baviti se neprotrebnim mentalnim naporima poput razmišljanja gdje što stoji, i koja je ponosna na sebe što može bez suvišnih pokreta i bez naočala iz mraka ormara u prvom pokušaju dohvatiti točno ono što joj treba, ulazi u Konzum s namjerom da na brzinu kupi što joj treba da nahrani nekog tko je nenajavljeno sam sebe pozvao i odlučio svratiti na kasni ručak.
Lagana krene samouvjereno, kao netko tko zna što treba raditi, zaustavi se ispred zida u dnu ogromne trgovine i posegne za Vegetom koja je trebala stajati na drugoj polici lijevo, s desne strane hladnjaka s mliječnim proizvodima. Ustukne preneraženo: nema Vegete! Pita prodavačicu zna li gdje su premjestili Vegetu, a ona će da nije sigurna, ali, čini joj se na drgom kraju trgovine, treći red polica , desno.
Lagana potraži mlijeko bez laktoze koje je zadnji put kad ga je kupila stajalo skorz desno u hladnjaku s mliječnim proizvodima, ali, nema tu mlijeka. Nema ni mliječnih proizvoda! Gdje su mliječni proizvodi, gdje je mlijeko bez laktoze, upita opet istu prodavačicu na rezanim salamama koja nemoćno sliježe ramenima kao da se miri s neumitnom sudbinom. Kaže, nisam sigurna ali čini mi de da su mlijeko bez laktoze premjestili pored odjela s mesom, ali ne i obično mlijeko, u ovom frižideru i pokaže rukom: Evo, tamo, lijevo, vidite, ispod onog plakata.
Dobro, treba mi panceta, podsjeti se Lagana i krene prema frižideru sa suhomesnatim vakumiranim proizvodima. Ali, neš ti. Tu sad stoji piva! Ok, uzet će pivu, odluči Lagana, ali ovdje nema radlera. Gdje je radler? Na starom mjestu, kaže prodavačica, desno od odjela s kruhom. Dakle, sad imamo dva odjela s pivom, zaključi Lagana, ali je prodavačica ispravi, ne nego četiri. Zašto, zaboga? Tako dikritaju proizvođači, traže da se frižideri različitih proivođača strogo odvoje. Nepotrebno je ovdje opisivati šok i nevjericu kad je Lagana shvatila tko je zaslužan za njezino uzrujano kretanje u žurbi da pronađe ono što želi kupiti po ogromnoj trgovini.
Lagana krene prema drugom kraju trgovine. Ponavlja u seb da ne zaboravi: Tražim Vegetu, Radler nije vežno koje marke samo da je od limuna, pakiranu pazinsku pancetu i mlijeko bez laktoze i salatu. Usput zaobilazi hrpe neraspakirane robe koje na paletama stoje nasred prolaza kao da su ostavljene na pogrešnom mjestu. Paleta pašte ispred police s uljem, paleta s uljem kraj posuđa, posuđe ispred police s keksima. Prodavačicu poznaje, zajedno su išle u osnovnu školu.
"Malo ste razbacali robu, ha, malo ste je rashitali?", pokušavala je biti duhovita. Prodavačica, osoba koju je svatko rado sreta i obratio joj se za savjet ili štogod, s izrazom osobe na rubu snaga i strpljenja odgovi: " Čekamo novi raspored robe, šalju nam ga iz Zagreba svaki mjesec. Svaki mjesec nešto premjestimo. Gle, draga, reče prokuklim šaptom kao da se plaši da bi netko mogao čuti jer to što će reći nije dobro izgovoriti, ali je osjetivši navalu buntovnog revolta i osjetivši da je Lagana osoba od povjerenja, odlučila ipak reči: Mi bi radije stavljali stvari kako mi znamo da je dobro i da će se ljudi snalaziti po tregovini, a i lakše bi nam bilo nego da sve to premještamo kao da nemamo pametnijeg posla. Ovako, neugodno mi je, kad me mušterija pita gdje je nešto ja nikad ne znam, osjećam se kao budala a mušterija misli da nisam uslužna. Ali, Zagreb kad naredi, nema rasporave, šefa se mora slušati! to nije moja trgovina, nemam ja tu šta misliti.
Iznervirana spoznajom o snazi gluposti i prozirnošću namjere da je iz Zagreba navede da usput dok traži Vegetu u košaru ubaci nešto što nije namjeravala kupiti, kao da je ona blesava i kao da ona može tako bezeze kupovati stvari koje joj ne trebaju i koje koje joj nepoznati netko podmeće kao zamke u koje bi se ona trebala upecati samo zato da njemu poveća profit. Zaista nas drže budala.a Budale misle da smo budale. Lagana, prozrevši podmukle namjere tvoraca rasporeda robe na policama i osjetivši snažnu navalu nemoćnog bijesa u želucu u vidu bolnog napada gastritisa, odluči ne kupiti ništa i demonstrativno se uputi prema kasi.
Od blagajnice ztraži Knjigu žalbe kako bi dokumentirala svoje negodovanje, ali, Knjige žalbe nema. Možete se žaliti preko maila, rekoše joj na kasi prodavačice prestrašene da im ne bi koja riječ pobjegla jer su dobile uputu da ne smiju komentirati ništa jer Veliki brat sve vidi i čuje. I daje otkaze.
Poražena, shvativši da bi morala voziti do drugog supermarketa u kojem ne zna gdje što stoji i u kojem također premjeđtaju stvari, Lagana odustane od namjere i vrati se među police. Ionako je već potrošila daleko više vremena nego je planirala.

Da nisu kupci, pa i sama Lagana, privučeni akcijskim cijenama prestali ići u male kvartovske trgovine, još bi te trgovinice poslovale. Butižini, tako su ih zvali. Stvari su bile uvijek na svojem mjestu, prodavači poznati, uvijek spremni ćaskati. Uvijek si u isto vrijeme mogao sresti iste sudjede. Nakon obavljene kupnje mogao si sjesti na zidić ispred trgovine na kojem su stari dečki pili Favorit iz boce, prolistati novine, komentirali aktualne stvari ulažući mnogo žara u teme koje su toliko bile važne da se danas nikako ne možeš sjetiti o čemu je bilo riječ.sjećaš se samo da je bilo strastveno. Uvijek je oko tih zidića bila koja draga ženica koja je htjela podijeliti svoje najbolje recepte ili koju je Lagana mogla pitati kako se očisti fleka od rđe ili crnog vina. Ili trave na dječjim nedjeljnim hlačama. Tu i tamo netko tko je bio redoviti kupac prestao bi dolaziti u trgovinu. Saznali bismo da se razbolio ili umro. Pokraj trgovine bila je oglasna ploča s osmrtnicama. Znali smo kad je pogreb. Išli bismo.Plakali bismo.
Sad više ne znamo tko je živ. Ima li uopće živih u mojem kvartu?
Ljudi koji bauljaju velikim trgovačkim centrima u potrazi za Vegetom ne izgledaju pozunato, ne izgledaju živi. I prodavači su nepoznate osobe. Priča se da ih premještaju, naše prodavačice šalju raditi u drugi grad, iz drugog grada dolaze ovamo.
Ako i sretneš poznato lice u trgovini, taj sumanutim pogledom pregledava police, u bjesomučnoj utrci s vremenom pokušava pronaći ono što traži.
I kad se pobuniš, kad prigovoriš, kad kažeš da te frustrira kad premještaju stvari po trgovini kao da se trgovci igraju skrivača s kupcima, pogledaju te začuđeno: Ali, to ti je sada tako. To je trgovina. Ne može se tu ništa.
Može li se, ipak?

Pretežno sunčano ili deset načina kako održati optimizam (ako ga uspijete steći)

Da bih se mogla proglasiti Laganom (suprotno od teškom) , morala sam provesti priličan broj sati i dana svojeg života u čitanju popularne psihologije, na tečajevima na kojima učiš kako biti realan i kako rješavati probleme bez po' muke, u razgovorima sa sama sobom, s Bogom, s prijateljicama, sa savjetnicima...
Zaključak je: Problemi nisu ovdje da bi te satrli već da bi uživala u plodovima njihovih rješenja. Trebaš biti zahvalna na svojim problemima, što više problema i što su gori, to ćeš više uživati kad ih budeš rješavala. Kako sam se ja imala čemu veseliti, ushit kojeg sam doživjela spoznavši da ću imati neslućene uživancije i naslade rješavajući te svoje probleme bio je nemjerljiv, poticajan, ohrabrujući. Osjećala sam se kao mitska ratnica pred rat. Nek sve eksplodira, kud punke da punke, neće mene nitko ništa, majkemu, ja ću pobijediti!.
Hrabro sam prihvatila tu rečenicu o uživanju u plodovima rješenja svojih problema kao najveću realnost koju sam pokupila iz knjige Prividi (Richard Bach) kao svoj novi životni moto i bacila se na rešavanja svojih problema, jednog po jednog, očekujući slatku nagradu za kraj u vidu dobrih osjećaja.
.
Nakon proteka dovoljno vremena porješavala sam sve to što je trebalo riješiti, i eto, sad ću ja uživati. U životu.
Sad nema više tamnih oblaka, sad je vedro. Pretežno vedro. Stabilno vedro. Kao u vedrom majskom danu. Sunce je visoko, nebo je totalno plavo, duboko. Poneki bijeli oblačak polako promiče nebom ali je Sunce toliko visoko da ga oblačak ne uspijeva dosegnuti. Sunce, primijetivši oblačak, samo malo ispruži svoju tanašnu ručicu i zlačaćnom zrakom poškaklja oblačak po hrptu a on se kao debeljuškasto rumeno dijete zvonko nasmije, tako da se prostranstvom neba za kojeg oduvijek vjeruješ da iza tog ogledala stanuju plemenite, dobre i čiste duše , razliju prštavi prozirni tonovi. Ljepota se razlijeva. U beskraj. Osjetih ljepotu kako me nadima. Zadovoljno konstatiram: Stupanj duhovnog razvoja mjeri se količinom ljepote koju uspijevaš uočiti oko sebe, pa se još revnije zagledah u vedrinu neba, još marljivije uočavah ljepotu kolonija poljkog cvijeća u rub autoputa, hvatah odbjegle zvijezde u kratkim bljeskovima valića s Kvarnera koji eruptiraju čim se približim moru kao da me fotografiraju u namjeri da osvjedoče moje plemenito postojanje. Osjetih se vrlo duhovnom, velikom, što je za nekog tko je uspio izaći iz rodbinskih, poslovnih i ljubavnih odnosa sa sadistima vrlo nov i važan osjećaj.
Sad je sve krasno, sve je na svojem mjestu, sad stvarno mogu uživati u svom otimizmu, u svom lijepom životu.
Kako se to radi? Što bih ja mogla činiti da uživam u životu?
Ranije, u starom životu s puno sitnih i krupnih dnevnih važnih i manje važnih, rutinskih poslova, nemogućih misija dodijeljenih osobi čije se posebne sposobnosti posebno cijene ali i običnih sitnih zadataka kakvi nisu ništa posebno jer ih je dobijala i Pepeljuga, a svi su trebali biti obavljeni kako valja, neki točno na vrijeme a neki bilo kad, makar i kasno noću, nisam imala vremena gledati televiziju. Ali, sad je to iza mene, sad bih ja to mogla. Hajde, sad ću ja sjest, natočit u čašu piće obojano lijepom bojom, spustiti naslon fotelje, dignuti noge na tabure, daljinski u ruku, i...
Žene ubojice, Ubojstvo o Midsomeru, Zločinački umovi, Ubij me nježno, Istinite priče o ubojicama, Ubiti je lako pokazat ćemo vam kako. Vidi raskasapljeno tijelo žrtve ubojstva. Sad će forenzičar izvaditi jetru, sad drugi komad, Pokrivam oči dlanom kao kad mi je mama pokrivala da ne gledam scene ljubljenja ili nedajbog golih muških i ženskih u filmovima. Čula sam da ljudi nemaju problema s takvim scenama. Rekoh, nije valjda da sa ja jedina u pravu a cijeli svijet pogrešan? Zašto ja ne mogu normalno ko svi dfugi ljudi gledati obdukcije i rastvorena tijela leševa na televiziji, zašto ja od toga radim problem? Za svaki slučaj, potražila sam što o tom mojm hendikepu kažu psihijatri, i bila sam zadovoljna, umirilo me. Sve je u redu sa mnom. Nisam našla odgovor na pitanje zašto ioako se zna da je to za ljude neugodno i šptetno ipak daju takve filmove na teleiziji koje i djeca i psihički nestabilnije osobe od mene gledaju. Svatko neka gleda što hoće, zaključila sam. Sloboda izbora. Oni nude, ti ne moraš uzeti, nitko te ne prisiljava. Pogledam što j osim takvih filmova na programu, Otvoreno, Provjereno, emisije koje poručuju: sad ćemo vam mi pokazati kako je sve oko vas loše, strašno, nepopravljivo, žiot ružan, ljudi pokvareni. Kao da nam tvorci TV programa prijete prstom: vi pred televizorom, nećete v tu gajiti nekakav glupavi newagerski optimizam. Nećete vi biti dobre volje, optimistični, zamišljati sretnu budućnost, nema toga.
Dobro, rekoh, kažu da je u ovoj državi sve trulo, valjda je zato program takav. Mora da je u drugim državama bolji, Riješit ćemo mi i taj problem.Sjetim se da smo prije tridesetak godina masovno gledali talijanske programe. Bilo je veselo doba. Ne sjećam se zašto sam ih prestala gledati, ali, odlučim da je vrijeme da ponovo počnem. Naba ispod pulta reciver za talijanske programe, to je dobro za optimizam. Sjetim se njihovim vremenskih prognoza iz vremena ka se kod nas još nisu bili modernizirali, sjetim se kako su svaku kišu proglašavali općim potopom bibijskih razmjera a svako zatopljenje paklenim vružćina, ,a to je bilo prije rata, tada me nikakvo dramatično pretjerivanje s ekrana nije uspijevalo obeshrabiti. Svi smo znali reći, ma su Talijani, smijali smo se. Kad je reciver stigao, mogla sam se uvjeriti, na tim programima j zaista je sve šareno, boje su intenzivnije, spikeri ljepše odjeveni, njegovaniji, s modernijim frizurama, ravnijim zubima, a voditeljice kvizova nisu ozbiljni muškarci u srednjim godina,a a ako i jesu onda su oko njih skakutave ci bijeli osmjesi ljepotica u blještavim kratkim suknjicamajedna ima ljepšu figuru od druge. Podsjete me na mene kad sam bila mlađa, na mene kakva sam bila prije one oluje i nevremena kojeg se nema smisla prisjećati ni toliko da ga pobliže imenujem,
Rekoh, sad ćemo na diejtu, ranije, kad bih thela smršaviti koju kilu, prije samo koju godiniui, ajde dobro, dvadeset, nije to bio nikakav problem. Rekoh sebi: sad ćeš malo vježbati, nećeš večerati, malo izbaci ovo, malo izbaci ono i za par tjedana eto tebi natrag tvoje figure. I, nakon par tjedana, otvori se spoznaja da je šlaufna svom mjestu a eveline na talijanskim programima sve vitkije. Iznad moje glave skupljao se po srkivečke oblak. Primijetila sam ga tek kad je postao ozbiljno taman i dovoljno velik da počne izbacivati ubojite munje kao projektile praveći ozbiljne rupe na plaštu optimizma kojim sam se odlučno bila zaogrnula.
Ne, rekoh, TV program ne pomaže mojoj novostečenoj vedrini, a kako sam njezino sticanje prilično skupo plaćala, ulazila u minuse, dizala kreditiće, rekoh, ne, preskupo je bilo da bi sad to propalo, i ugasim televizor. Upalim radio.

U početku činilo mi se, nježne pjesme, na engleskom, možeš se isključiti i ne razumjeti značenje riječi. Bilo je to vrijeme kad nisam slušala domaće pjesme, kad nisam podnoisla veliakne domaće estrade, kad su teksotvi njihovih pjesama bili ozbiljna prijatnja mojoj životnoj sigurnosti. Ali, pjesme na engleskom, njih možeš pjevušiti lalala, samo se moraš isključiti unutarnjeg prevoditelja i killing me softly with this song ili you are my sunshine uoće te ne može odvući u depresivna stanja.Baem ne odmah. Nakon nekog vremena, upita me kćer koja zna sve o tonalitetima:Kako možeš slušati cijeli dan isti tonalitet, isti mol? Zar te to ne deprimira? Jest, shvatim. Zato ta nova tugaljivost kojoj ne znam uzrok. Od tog mola. Kako uspijevaju pronaći toliko pjesama u istom tonalitetu, upitah se i shvatim, kad jednu komponiraju, sve ostale je kopiraju, i tako dobješ kolektivnu intonaciju. A intonacija, zna se to iz škole, izražava osjećaje, može i izazvati osjećaje. Jedno su pjesme za tugu, za pogreb, drugo su pjesme za veselje za ples. Sad je u modi molska, tugaljiva, ljepljiva muzika, koja te ne diže od tla i ne navodi te da poskakuješ i zaplešeš kao trompete u polkicama, nego muzika od koje tromo vučeš noge, čak i kad jemalo brža vuče te prema dolje, tjera te da legneš na sred poda u pozi nemoćne predaje, ni sam ne znaš čemu. Patos!
Portražila sam muziku moje mladosti i poslušala se s novom pažnjom, i da, sve je tada bilo rokerski optimistično, čak i kad su pjesme pjevale o tužnim ljubavima bile su pune snage, bile su jake. Neko sam vrijeme slušala stare rockere, ali, ne možeš stalno vrtiti teški metal, ne u tim godinama. Susjedi bi te počeli sumnjičavo pogledavati nakon pristojnog susjedskog pozdravljanja u trgovini u kojoj svi iz ulice svakodnevno kupujete kruh i sve one stvarčice koje se moraju na brzinu strpati u plastičnu vrećicu i ubrzanim koracima nositi na vrijeme kući, Dakle, uživanje u optimizmu uz muzičku kulisu s radija nije bilo moguće, a traženje starih pjesama po internetu ili još gore, mijenjanje crnih ploča na gramofoonu koji krči prilično je nepraktično. Mora se pronaći drugi način da se uživanje u životnom optimizmu pojača vanjskim podražajima i da se vrijeme ispuni odgovarajućim sadržajima, sad kad su svi poslovi obavljeni pa ostaje podosta slobodnog vremena.
Sjetim se rečenice iz neke knjige o samopomoći da je najbolje provedeno vrijeme ono koje provedemo s dragim prijateljima. I pozovem ja prijatelje. One koji su mi nakon diobe prijatelja i zajednički stečene bračne imovine preostali., ili se nisu svrstali na jednu od podijeljenih strana, ili se ne plaše pojaviti se da ne bi bilo shvaćeno kao da su se svrstali na jednu od podijeljenih strane, na pogrešnu stanu. A oni, možda i u strahu da ne pokažu kako je njima dobro da ne bi ispalo da me podbadaju svojom srećom jer bi meni sada trebalo biti loše, kako bi mi pomogli natječu se koji će se više žaliti, koji će više pruveličati svoje životne nedaće, ako ne svoje onda državne, koji će od njih s jačim gnjevom i gađenjem bacati teške riječi kao kamenje na ovo, na ono, na sve ne valja, što zaslužuje umrijeti, biti zgaženo.
Moj unutarnji mir (samo da podsjetim, skupo plaćen mir) nije mogao dugo izdržati prijeteljska okupljanja, osjetila sam da ga je trebalo braniti. U početku sam ,doduše, pokušavala ukazati da nebo nije baš tako tmurno, da sunce ipak sije, da je predsjednik vlade tamo daleko i da nema smisla bit namrgođen i nesretan jer je tamo negdje netko napisao to što je napisao s namjerom da mi budemo neveseli i namrgođeni jer to misli iskoristiti za tko zna što, ali, moj pokušaj širenja mira nije usoijevai pa sam na kraju od njega odustala.
Kaduvidjela da nakon takvih druženja nisam tek tako mogla sa sebe isprati ljepljive tmurne rečenice izrečene uz lupkanje šalicama ispijene kave i ružne grimase koje bi ostajale zaljepljene kao hologram iznad stola i nakon što bi njihovi vlasnici optišli iz moje primaće sobe, prestala sam pozivati prijatelje. Rekoh, ne valja, nije to nije dobro za moj optimizam, Ne znam što ne valja, da li ljudi imaju pogrešne namjere, ili su im namjere ispravne ali su ljudi pogrešni. Kako god, prestali su dolaziti, a ja sam ih prestala pozivati.
Ionako je boravak u zatvorenom prostoru proglašen lošim za zdravlje pa sam smišljajući što bih ja na otvorenom prostoru mogla raditi , sjetila se vrtlarenja i kako sam mrzila vrt kad sam bila mlada zato jer su me u njega tjerali kad sam ja htjela biti na drugom mjestu s drugom djecom. Neko vrijeme sam se trudila raditi sve kako me mama učila, ali sam nakon dvije tri godine slijeđenja dobronamjernih savjeta iskusnijih vrtlara spoznala da cijena salate na tržnici ne opravdava cijenu vode koja se mora utrošiti da bi na škrtom tlu okružena betosnskim zidićima kojima su okružene nagurane okućnice dozrijela ekološki uzgojena rajčica, peršin i radič, pa sam se počela baviti planinarenjem.
Ali, opet ali, s tim brežuljcima i brdašcima koje mi ovdje nazivamo planinama uvijek nešto ne valja. Ili je preskliska staza, ili je kamjenje previše oštro, ili je uzbrdica prestrma ili su koljena na nizbrdicama preklecava. Zaključih, da bih se mogla šetkati po brdskim stazama, treba ojačati mišiće, pa krenem i to riješiti.
Sad ćemo jačati mišiiće, pa se upisah na pilates. Nadala sam se da nakon par treninga više neću nekontrolirano stenjati i izazivati smijeh u vježbaonici, ali, to se nije dogodilo. Upisah se u teretanu. Dobro, rekoh, malo je skupo, al nema veze, za mjesec, najviše dva, ojačat ću ja te mišiće pa ću se moći penjati uz stazicu a moja će koljena izdržati spuštanje. Nakon drugog mjeseca opet sam upala u minus. Osjetila sam kao da niz noge, niz novoojačala koljena otječe val moje snage. To nije dobro za moj optimizam, rekoh, i taman kad sam to spoznala, počelo je ljeto. Odlično, sad ću , I ...(nastavit će se)

Kakve veze imaju ljudi sa zaleđenim licima i kiretaže s lokalnom ansestezijom

Jeste li primijetili kako su ljudi u tramvajima neraspoloženi? Kako su smrtno ozbiljni, ljutito zamišljeni, nesretno zagledani u prazno. Jeste li primijetili kako su im oči prazne. Ne samo odraslima, nego i djeci, i tinejdžerima.
Jeste li bili osamdesetih u tramvajima? Sjećate li se kako su ljudi pričali glupave viceve, zaneseno pričali, kako su im oči žarile? Sjećate li se kako su djeca bila vižljasta, kako su se tinejdžeri ljubili po parkovima, kako su hodali ulicom i držali jedno dugome ruku u zadnjem džepu na hlačama (zapravo, držali su jedno drugog za guzicu) . Sjećate li se kako su kumice pocikivale i smijale se na sav glas. Kako su muškarci zviždali za zgodnim ženama, kako su im iskrile oči?
Sjećate li se kako su po raznim domovima mjesnih zajednica, vatrogasnim domovima , zadružnim domovima pjevali ljudi starogradske pjesme i Kad moj brod plovi plovi, i Ovo je naša fešta i Beži Jankec? Sjećate li se?
tko je nama ukrao sve te osmjehe i sve te gluparije koje život čine ljepšim? Tko je ljudima navukao mrgodne face i pretvorio ih u namćore?
Mislite kriza? Ni tada nije bilo bolje. Mislite da problema ima sve više?
Ja mislim televizija i novine. I političari. Od svega prave škandal, u svemu traže senzaciju, od svega naprave problem. Sve iskoriste za sviju predizbornu kampanju. Izmišljaju probleme koje će eto, sad, oni riješiti.
Metoda zamućivanja vode radi lova u mutnom koju je upotrijebila zla glupača nije neka novost i nije nešto što ljudi ne bi mogli odmah prepoznati kad bi otvorili oči. Kad bi upotrijebili logiku. Glupača koja je bila na kiretaži ispod mosta, koja je pokrenula novu lavinu lova na vještice po bolnicama, novu lavinu novinskih naslova o tobožnjim hororima po bolnicama jer njoj nisu dali totalnu nego samo lokalnu anesteziju, neka bude sretna što joj je nisu dali. Ima li ona pojma o čemu govori? Jebe se njoj za posljedice koje izaziva njezina bahata glupost kojoj je jedini cilj dobijanje glasova na sljedećim izborima a baš je briga što ne ne govori istinu, što iskrivljuje istinu, što se petlja u nešto što je pitanje jedne struke koja je toliko komplicirana i toliko zahtjevna da ona to ne može pojmiti ,zato se i usuđuje komentirati.
Da ste vi liječnik bi li uopće imali posla s ovakvim glupačama? Neka sama sebe liječi , nek si sama radi kiretaže, kolonoskopije, i šta već treba kad već zna kako se to treba raditi.
Kolike će liječnike potaknuti da napuste ovu kaljužu u kojoj svaka glupača uzima sebi za pravo ocjenjivati znanje nečega o čemu zaista ali zaista nema pojma.
Ona i TV- voditelji raznih Otvorenih, Provjerenih, Neprovjerenih i Nedobronamjernih tvoraca sveopće zabrinutosti i sveopćeg nepovjerenja.
Na večer poželim prije spavanja pogledati TV da se zabavim, opustim, da lakše zaspim. I što mi nude? Horor filmove, priče kakve samo najljuđi psihopate mogu smisliti, pa nije im to dovoljno nego i prepričavaju stvarne zločine. Kad se to točno nama dogodilo kao civilizaciji da smo postali opsjednuti zlom, da se zabavljamo gledajući zlo, da nam je zlo razbibriga. Svi to prešutno trpimo i čekamo da prestane. Ne reagiramo. Ne bunimo se. Jednog dana, kad se budu ubirali zli plodovi zla, bit će kasno da se pobunimo.
Svi znamo da su horor filmovi zlo za djecu a opet ćemo prešutjeti ako naše dijete na nečijem tuđem rođendanu bude gledalo takve filmove i od toga imalo noćne more. Svi znamo da su nasilne video igre strašno opasne, da su potaknule masova ubojstva, da su izludile one koji su ih igrali, pa opet, zažmirimo kad ih naša djeca igraju, kao, neće nama ništa bit', stravične stvari se događaju nekim drugim budalama, a nama ne.
Svi znamo da preko interneta svašta zlog može dotaknuti naše dijete pa ipak ne pregledavamo što to oni tamo rade, ne pazimo, ne skrbimo.
Mi spavamo. Sanjamo noćne more, dozvoljavamo da nam nameću noćne more i pristajemo da nas uvjere da nam je to vaš fora.
Sve to krade osmijeh ljudima iz tramvaja.Sve je to potaknulo opću neljubaznost . Nepristojnost. Ne-dobrotu. Sve pomalo.

Ljudima nije prirodno stanje da budu namrgođeni, da stalno gunđaju.Da budu pesimistični. Da oko sebe vide stalno samo zavjeru. Samo zlo. Ljudi su po prirodi dobri i imaju potrebu da budu dobri, da primaju i da daju dobrotu. Ali, kad ih stalno potiču da oko sebe u sve sumnjaju, da oko sebe stalno traže greške, da ništa nikome ne vjeruju, da u nikoga nemaju povjerenje, onda ljudi postanu takvi, kao ove koje sam jutros vidjela u tramvaju, ljudi sa zaleđenim licima, praznih očiju, bez žara, bez osmjeha.
Mi postajemo kolektivno depresivni, kolektivno paranoični, kolektivno glupi.
Uživamo li u tome?
Meni je dosta!
Želim imati povjerenja. Ne želim provjeravati zna li liječnik svoj posao, je li mi dao što treba. Želim vjerovati u ljude. Pustite me na miru s vašim kiretažama. Ja sam svoje preživjela.
Ne želim provjeravati sve oko sebe, sumnjati u sve, vrebati greške, stalno biti u pripravnosti i natjecati se s drugima tko će više nepravilnosti uhvatiti, tko će gore gadosti i gore senzacije prepričati. Tko će više sranja prijaviti inspekcijama, tko će više i jače uprijeti prstom. Meni se prstom ne upire ni u što.
Boli me prst!

Idi u škole da ne moraš radit'!

Ako ne učiš, morat ćeš radit',oduvijek su prijetili djeci brižljivi roditelji . Ako neš učit', nemoj mi uzalud trošit novce na knjige, idi radit', ljutio se otac kad bi Lagana donijela kući poneku tričicu.
Svrši velike škole da ne moraš teško delat', savjetovale su dobrohotne bakice.
Tko završi škole, taj bude šef, a tko ne završi bude običan radnik, objašnjavali su djedice..
Hajde uči uči, nećeš se morat ' mučit u životu. U mladosti tko ne uči kasnije se mnogo muči., govorile su učiteljice.

Dječica iz toga lako zaključe da oni koji završe velike škole ne moraju raditi. Sve što pametni ljudi moraju učini u životu je završit velike škole, fakultete i poslije toga više ništa ne moraju raditi, nego samo laganini.

Ispada da je raditi sramota, da je rad za neuke budale, da je raditi mučno, čak nekulturno, nazadno. Dobro je biti šef a radnici su obični, priprost narod.
Napredno je raditi lagane poslove, biti učen, fino obučen i uredan, ali ne raditi. Raditi je znak neuspjeha.

Čudno je to. Djeca se u vrtiću igraju zanimanja, igraju se da rade. Igraju se majstora, vrtlara, frizerke, kuhara, čistačice, mehaničara, zidara, trgovine, ponekad i doktora. Ne misle da je raditi teško, njima je to sve zanimljivo,zabavno, sve je igra. Jedva čekaju da odrastu da bi mogli naučiti raditi za pravo a ne za igru. Kao veliki.
A čim krenu školu, odrasli ih uče kako trebaju učiti da ne bi radili.

Kad netko izjavi da voli raditi, da voli svoj posao, kao da je izrekao kakvu glupost, svi se šokiraju, prijeko ga gledaju kao da je skrenuo s uma.
Slušajući što odrasli govore djeca lako zaključe da je normalno ne voljeti raditi, žalit se na svoj posao. hvaliti se da mrziš raditi. Cure se hvale da ne znaju kuhati, da ne vole čistiti. Nitko više ne zna pripiti gumb, zapaliti vatru, umijesiti tijesto, prepiliti dasku ili zabit čavao u zid. To je fora, to je okej.
Nekad davno, ljudi su bili ponosni ako su znali raditi, ako su nešto svojim rukama učinili, sami popraviti neki kvar. Raditi je bilo časno, lijenost je bila grijeh i sramota. Danas je obratno.


Tko je pobrkao lončiće?

Bobu bob, popu popu, a glupom glup

Kad je pučka škola postala teška.

Izraz pučka škola ili osnovna škola simbolizira temeljna znanja koja svatko može usvojiti, nešto što svatko treba moći. Znanja niže pučke škole su nešto što "svaka budala"može...tako je nekad bilo. Ali, više nije..
Svijet ide naprijed, civilizacija napreduje, samo djeca nazaduju. Današnjoj je djeci teško ono što je njihovim roditeljima bilo normalno i lako. Je li to napredak?

Dolazi mama u školu na informacije:
-Njemu je ta tablica množenja tako teška! Ne razumije ju. Možete li mu je malo pojasniti?
-Kako to mislite, pojasniti, gospođo?
-Pa On je ne razumije! Nije još spreman za ispit. Trebali biste odgoditi i ponovo obraditi gradivo.
-Tablicu objašnjavamo je već dva mjeseca svakodnevno. Množenje smo objasnili na mnogo primjera kao uzastpono zbrajanje. 3+3+3+3+ je isto što i 4x3. To je 12. Nema se tu više što objašnjavati. Sad vaš sin treba naučiti napamet tablicu množenja zato da ne mora svaki put nanovo računati koliko je 3+3+3+3. Nauči napamet da je 4x3 = 12. Nema se tu što razumjeti. Samo treba zapamtiti.
-Da, da, ali on to ne razumije.
-Gospođo, nema se tu što razumjeti, to treba zapamtiti. Naučiti napamet, Razumijete? Namet se uči tako da se puno puta ponovi dok se ne nauči tako da se o tome ne mora više razmišljati jer se to zna napamet.
-Kakva ste vi to učiteljica kad tražite od učenika da nauči napamet bez razumijevanja! Strašno! Ovo je 21. stoljeće, znate!
-Znam gospođo. Molim, sjetite se, kako je bilo kad ste vi išla u školu. Kakvih je sve đaka bilo u vašem razredu? Je li bilo onih kojima nije išlo gradivo, koji ništa nisu razumjeli, koji nisu nikad naučili napamet pjesmicu? Je li bilo takvih?
-Ne sjećam se.
-Uvijek je bilo onih kojima nije išlo, kojima je bilo teško. Ako je vašem sinu teško naučiti tablicu, možda bi trebalo razmoriti sposobnosti. Možda on nije za redovni program, možda mu treba prilagođeni program?
-Dobro, dajte mu taj program.
-Ali, taj program je za onu djecu koja imaju smanjene sposobnosti. Vaš sin nema smanjene sposobnosti, on ima sasvim normalne prosječne sposobnosti.

Ali, mama bi radije da dijete ima prilagođeni program nego da se potrudi i nauči tablicu napamet. Za to bi trebala i ona pomoći, ispitivati dijete sve dok ne zapamti. Pobijediti njegovo negodovanje. Izdržati djetetovo cmizdrenje na koje je očito naviklo. Cmizdravac je nekad bila pogrdna riječ i dobra djeca nisu cmizdrila. Cmizdrila su samo razmažena derišta. Mamine maze. Danas je to sasvim u redu. Danas je poželjno cmizdriti a mamina maza više nije nešto ružno. Mame vole imati mamine maze. Lakše je ne boriti se s razmaženim derištem.
Djeca koja imaju smanjene sposbnosti nekad davno bila su sigmatizirana, izrugivali su im se vršnjaci i učitelji. Nazivali su ih pogrdnim imenima: specijalci, nenormalni, retardirani. Ne tako davo rugali smo se djeci s teškoćama u učenju, djeci koja su imala specijalne programe (tako su se nekad zvali prilagođeni programi). Roditelji su se sramili, skrivali bi takvu djecu na tavanu, rodbina bi iim se rugala. Hvala Bogu, napredovali smo, nitko se više ne ruga ćoravcima, šepavcima i tupavcima. Sada smo humaniji. Tako i treba. Jedino, sada imamo novi problem. Toliko smo se poistovjetili u plemenitom suosjećanju da je gotovo nenormalno biti normalnih sposobnosti. Nenormalno je uživati u učenju, nenormalno je lako pamititi, nenormalno je razumjeti zadatak, nenormalno je voljeti pisati zadaću i učiti.
Nekad smo težinu gradiva mjerili prema prosječnom učeniku, a danas prema djetetu smanjenih sposobnosti.. Dijete smanjenih sposobnosti zaista treba pomoć i zaštitu, nije ovdje o tome riječ Riječ je tome da smo pobrkali lončiće. Jedno je dijete s posebnim potrebama a drugo je dijete prosječnih sposobnosti koje je lijeno i nepotrebno zaštićenod roditelja koji mu želi maksimalno olakšati život, toliko da zbog te lijenosti nazaduju djetetove sposobnosti. Nisu to izolirani slučajevi kakvih je tu i tamo bilo oduvijek. To je toliko učestalo da je postalo zaista zabrinjavajuće.
Vratimo se majci koja ne može natjerati svoje dijete da nauči napamet tablicu množenja nego traži da se ispit odgodi za ijeli razred jer joj je jasno da neće biti petice. Dijete neće naučiti tablicu množenja. Velika stvar?!
Kasnije, u višim razredima, bez tablice množenja nema matematike. Sve postaje teško. Ako je u rezredu više takve djece, to blokira cijeli razred. Ne može se dalje s gradivom. Sada je nemoguće nadoknaditi propušteno. Može se izbaciti još nešto od teškog gradiva. Još malo olakšati. Sljedeće gradivo bit će također teško. Teško je. Naravno da je teško.Nekima. A nekima nije. Nekima je lako. Onima kojima je lako postaje dosadno dok čekaju da ovi kojima je teško ne shvate tablicu množenja. Da možemo nastaviti s gradivom. Da možemo ići naprijed. Ali ne idemo. Stojimo. I onim učenicima kojima nije bilo teško sada od dosade postaje teško. Jer ne može biti lako ako nije zabavno i ako nije zanimljivo. Tako smo ubili mogućnost razvoja za obje skupine jednim potezom.

Nekad je netko započeo priču o pravima djece s posebnim potrebama i smanjenim sposobnostima i tako ju je dobro ispričao u svojoj namjeri da bude plemenit, da pomogne, toliko ju je proširio i razmahao se u svojoj rječitosti u namjeri da zašiti manje sposobne od izrugivanja sposobnih da se sposobni nastoje prilagoditi nesposobnima kako svojom sposobnošću ne bi vrijeđali nesposobnost nesposobnih.
Toliko smo napredovali u zaštiti onih s teškoćama da smo uspjeli uvjeriti sposobne da stvarno nema smisla truditi se i biti sposoban jer je baš fora biti nesposoban. Mali broj onih roditelja koji znaju o čemu je riječ, natjerat će svoju djecu da nauče napamet tablicu i sve formule, da vježbaju dodatne zadatke a ne samo one za zadaću, da pročitaju još koju knjigu a ne samo lektiru, da nauče napamet gramatiku i pravopis i sve formule iz fizike i kemije.I Hasanaginicu napamet. Oni znaju zašto. A oni koji ne znaju zašto, neće. Njihova djeca neće znati tablicu ni formule. I to će im se kad tad obiti o glavu punu nerealiziranih snova i ambicija bez temelja.

Ne tako davno bilo je sramota biti glup. Ne znati, Ne razumjeti gradivo. Biti neznalica. Rugali smo se Gluposti.Često bismo pretjerali. Bili smo malo zločesti, nije to bilo lijepo. Glupost je bila time jako povrijeđena. Posramili smo se i odlučili da ćemo e popraviti. Počeli smo štititi ljudska prava Gluposti. I sad smo je zaštitili.

Glupost je postala riječ koju se ne smije izgovoriti. Ne smiješ nikome reći da je to što radi glupo, Da je neznanje glupo. Da je lijenost glupa.

Glupost se uspjela izboriti da se ne zove glupošću.

Nikad u povijesti glupost nije bila tako glasna i tako samouvjerena.
Nekad su ljudi su znali svoju mjeru. U tom uzimanju mjere samome sebi bili su često previše samokritični, svojom samokritičnošću gušili su svoju hrabrost, nisu zbog toga ostvarili svoje potencijale. Netko je istraživao zašto ljudi ne ostvare svoje potencija i velikim znanstvenim istraživanjem došao do zaključka da je ključ za postignuća u samopuzdanju a krivac za neuspjeh i svo zlo u životu je nedostatak vjere u sebe i loša slika o sebi.
Poticanje samopouzdanja postalo je imperativ u odgoju kojega smo svi revno prakticirali.
Sada imamo djecu koja su samopouzdana i otvorena do bahatosti. Uvjereni da su najbolji, da su savršeni. Olako sebi opraštaju pogreške, ne grizu se i ne srame kad nešto zeznu. Uvjereni da su genijalni. Da su na vrhu.
Ako netko misli za sebe da je najbolji, zašto bi se trudio napredovati?
Djeca opet neće ostvariti svoje potencijale, svoje ambicije, samo , sada zbog drugog razloga.

Nije li to glupo? Kako nam se dogodilo da smo toliko oglupavili?

Je li to bilo nekog određenog dana kojeg bi trebalo obilježavati u kalendaru, nekog određenog trenutka ili nam se to događao malo po malo.? Mic po mic?

Lagana

Lagana je obrisala sve tragove sebe. Stare sebe. One uporne i dosadne sredovječne žene s bogatim životnim iskustvom koja se pokušava otrgnuti sivilu svakodnevice i stravi koju donosi spoznaja o brzini proticanja vremena. Koja se rudi ostati budna do kasno u noć i probuditi sve one koji se prave da spavaju, umjesto da se prepusti običnom snu običnih žena koje paze na svoj ten, liniju, bore i celulit.
Potrgala je stranice i lopticama zgužvanog papira gađala u koš za smeće. Još je uvijek dobro gađala. Možda se vrati sportu. A možda bi bila dovoljna i lagana rekreacija?
Možda je to priprema za okretanje neke nove stranice, a možda i nije. Nije više bila sigurna što je točno htjela postići tim činom trganja stranica.
Jedino u što je bila sigurna je da joj je svega bilo dosta.
Dosta proze.
Vraća se poeziji.
Ajmo, pjesma!!!