A sad, ozbiljno...

Reći ću vam što ne razumijem. Ako netko razumije, molim da mi objasni, jer zaista me kopka...
TV program ne razumijem. PRed spavanje volim pogledati TV program. Previše sam lijena sama birati filmove s neke videoteke pa volim vidjeti što su ponudili na TV programu, isto kao što radije slušam radio i dopuštam da me DJ Šošo iznenadi svojim izborom nego da sama biram
Film za filmom ružne scene, odvratno nešto, pol filma držim ruku preko očiju i virim je ružna scena prošla da mogu maknuti ruku. Tko smišlja takve filmove, zapitaš se, otkud ljudima takva mašta. Fabula, scene, scenografija, nešto što bi trebalo da se svima gadi, svima normalnima. Gađenje, zgražanje, strah, to izazivaju ti filmovi u gledateljima, umjesto da ih na večer oplemene nekom poantom, nekom idejom za san. Ali ne, film za filmom, ubojstvo za ubojstvom, luđak za luđakom, zločinac za zločincem, razredano tijelo na stolu, glavni lik drži u rukama nečiju glavu, srce, jetru, krvave iznutrice pored kojih glumci koji glume patologe jedu sendviče kao da to nije ništa jer je vrijeme marende na poslu, igraju ulogu kao da je sasvim normalno biti tu i raditi to što se radi. Kasapiti ljude. Scene, kad su u živo, na kojima studenti medicine padaju u nesvijest.
Ne razumijem kreatore TV programa, koji točno znaju kako su se pripremali vojnici za vijetnamsko ratovanje gledanjem istih takvih scena i filmova, i znaju kako se vrši psihički utjecaj na ljude. Oni znaju. Učili su to, studirali. Piše to u knjigama.
Crkve su pune ljudi okićenih križevima, novine pune ljudi kojima su usta puna pameti i domovine, i baš sam se ja našla upirati prstom u takva pitanja ?
Ili ja možda pretjerujem?
Možda su udžbenici u kojima su lekcije kako utjecati na mase bili puni pogrešnih teorija?

Ako TV ima pedagoški utjecaj, a ima jer smo ga upravo potvrdili korištenjem TV-a u obrazovanju, kako objasniti izbor filmova u ranim večernjim terminima? Baš kad sjednem na kauč i dignem noge na stolić kad nikog nema doma da me vidi s nogama na stoliću (inače, ljutim se kad netko digne noge na stol, božesačuvaj, nepristojno i nehigijenski), i baš krenem završiti uspješan dan, slatko uzdahnem i krenem pritiskati po daljinskom: ubojstvo tamo, ubojstvo vamo, crijeva vamo, kost viri iz mesa tamo...Otvorim internet portale, ako nema ubojstvo iz naše zemlje, onda bar neko iz najudaljenijeg kutka svijeta, ili neka masovna nesreća, ili barem neki gmaz koji se nekom tamo negdje daleko sakrio negdje, pa te ta vijest potakne da zaviruješ ispod madraca, digneš jastuk svaki put prije nego legneš i ta radnja postane tvoj novi opsesivno-kompulzivni poremećaj , i ne da ti da se slatko rastegneš na svojem kauču.
Eto, ne razumijem glavnog urednika TV programa i sve one koji bi po svojem pozivu trebali djelovati. Jer u radno vrijeme brinu o ljudskim dušama, o psihičkom zdravlju, o odgoju, o ljudima....