25
četvrtak
lipanj
2020
Mimoilaženja , antivakseri, ravnozemljaši, itd.
Prijateljica, jedna od onih pravih pravcatih, za koje je i moja mamam znala reć: e, ta ti je prava prijatljica, ova ti stvarno želi dobro, čuvaj je ko kap vode na dlanu, nema puno takvih ljudi.
I je, imala je pravo moja mama. cijeli život prijateljica, cijeli život iz prikrajka, nenametljivo pazimo jedna na drugu, bodrimo jedna drugu, veselimo se jedna sreći one druge. Kao sestre, Ma ne, više od sestre. Ja nemam sestru pa ne znam, ali ona je ima i stalno je ljubomorna na nju. znači, bolje od sestre.
Kad smo bile mlade, ona je išla u crkvu ja ne. Nikom niš, koga to briga. Ja u partiju, ona ne. Kakve to veze ima. Ja na faks ona ne. Nitko to ne gleda, to su gluposti. Ništa nas nije bilo briga, znali smo zajedno provoditi vrijeme, divnu mladost, rasli smo, bujali, bubrili.
A onda je došlo neko drugo vrijeme.
Neki dan, priča ona meni, ona ne vjeruje u bakcile, mikrobe, bakterije. Njoj su to gluposti. Ma ne samo sad od kad je ta korona, puno prije toga nekako je krenula govorit o tome da ona ne vjeruje u zarazne bolesti, da djecu ne treba cijepiti, da djecu treba pustit da se čeliče. Vidi nomade, goli, bosi, prljavi, a svi zdravi, pa je pustila svoje da budu tako, ajd ne baš goli, bosi i musavi, al da jedu s poda, da ih ližu psi, da jedu svi istom žlicom, uzmu prijatelju žvaku iz usta. Pa se razbolili od prilično ozbiljnih zaraznih bolesti, jest, prošlo je, ali ostavit će posljedice opasne, al ni u to ona baš ne vjeruje. I uvjerava me ona u svoje i očekuje da ću se pridužiti tom njenom pokretu. Kao, testira moju pamet, ako ne kažem da se slažem, neće valjati.
Nikad nismo jedna drugu navlačile na svoj teren, nikad se jedna drugoj nismo petljale u svjetonazore. Što joj je sad?
I šta sad da joj kažem. Rekla sam joj da ne razmišljam tako, da virus nije božanstvo da u njega treba vjerovati ili ne, da se virus vidi pod mikroskopom, da je to nauka, da su to ozbiljne stvari, ozbiljni ljudi, previše uložili rada u svoje diplome da bi se njima zajebavali, da to nekom izgled apogoduje da nas što više pomre, al, ne vidi ona to, ne dopire do nje ništa. Netko joj je napunio glavu, netko njezin, netko u koga se ne dira. Najradnije bih je uhvatila za ramena i dobro prodrmala da se probudi. Ali, ne bi imalo smisla, ne bi se probudila. Samo bi se naljutila na mene. Vidim, nije to ona ista osoba, nema tu više našeg zajedništva. Zbog mojeg protivljenja njezinoj ideji spremna je prekinuti prijateljstvo jednako kao što bih ja reagirala da mi je ona došla s nekim nacizmom, rasizmom.
Mislim da ću neko vrijeme biti jako zauzeta.
Jebga.
Lako je bilo složiti se prije. U prošlom stoljeću. Prije "oslobođenja". Sad je previše toga oko čega se moramo usuglasiti, zbog čega se možemo razilaziti. I mimoilazimo se. Prolazimo jedni pored drugih, ne želimo se ni vidjeti.
Kao da nismo više ista vrsta.
Onaj koji ima manje ne podnosi onog koji ima više. Ne mogu se više sresti na plesu. Ne idu u istu kafanu. Onaj koji je podstanar ne može više biti prijatelj s onim koji ima kuću s bazenom. Vjerski fanatik ne podnosi onog koji je agnostik, onaj kojem djeca dobro uče ne može se više družiti s onima koji mašu pesnicama protiv školskog sistema i tvrde da je škola teška, onaj kojem su djeca lijena ne može trpit one kojima nisu, onaj koji ne mrzi ministricu ne smije ni zucnut o svojem stavu pred onima koji ju mrze. Jedni vole cajke, drugi ih ne podnose, jedni gledaju horore, drugi ni slučajno. Nema između, nema pola-pola. Sve je na oš-neš-bangladeš, ili si s nama ili si pritov nas. il si lijevo, il si desno, ili si gore, il si dolje. Nema na pola puta. Nema neutrale. Nema neopredijeljenih.
I sad ti nađi svoje jato.
komentiraj (4) * ispiši * #
24
srijeda
lipanj
2020
Nezdrave stvari
Znam ja da nije dobro za zdravlje toliko tuge nositi sa sobom, kao bisage, jednu naprijed drugu na leđima. Al ne mogu da se ne sjetim svakih dva tri sata smijeha mog tate, njegovih doskočica, glatkoće kože kad se svježe obrije, mirisa njegove staračke kape i dobrotu do neba koju je imao za mene. Ne samo za mene, al za druge me trenutno ne briga, sjećam se dobrote i brige koju je imao za mene.
I ne mogu da ne pustim suzu, dvije. Petnaest godina ga nema. Nisam dijete. Ja sam velika cura. Al mi silno fali moj tata. Što više upoznajem ljude, to mi više nedostaje moj dobri tata.
I mama mi nedostaje I njezin dodir na mom licu, nadlanicom ,ne dlanom jer su joj dlanovi bili uvijek ispucani, od bure, od vode, nadlanicom da me ne ogrebe. I sve nade koje je u mene polagala, i svo povjerenje koje je u mene imala, i svo povjerenje i poštovanje i ono veličanje i preuveličavanje mene i mojih postignća i mojih kvaliteta koje mi je išlo ponekad na živce. I njezin blagi osmijeh bez pokazivanja zubiju jer nije to baš primjereno običnim ženama da keze zube kao neke glumice. Fali mi. I ne mogu da ne osjetim čvor u prsima. Dvadeset godina je nema. Fali mi sve više. Vidim se stalno pred očima, u oblačiću u lijevom uglu oko pola metra iznad moje glave, kao na 10 sati. A tata je na desnoj strane oko 1 sat.
I taj moj nesretni brat, koliko sam ga voljela a on mene baš i nije. Ili možda ipak je ali je imao veću misiju zadovoljiti neutaživu. I nema ga. Rekla sam mu neke lipe riči, da sam ga volila, da mi je falio i dok je bio živ, rekla sam mu, al mogla sam još dvi tri.
I moje none, sirote starice, brižne, meke, izlizane kao istrošeni lancuni koji samo što se nisu razderali al se još drže, nagrišpane, drhturave, pogurene. S nečim važnim i tajnim za mene u džepu pregače, izmrvljenim ili omekšanim od dugog čuvanja. Ne mogu da ne budem tužna, ridala bih nad njihovim životom. Nad naivnom neukom dobrotom, kakva može postojati samo u prošlim vremenima. Nema nikog tko bi prema meni bio tako dobar. Ni tako ni puno manje, ni mrvicu, ništa.
I ne znam jesam li tužna jer nema njih , baš njih,ili jer nema nikog drugog tko bi bio poput njih, jer su umrli i oni što su nisu umrli. Ili ih je netko ubio. U pojam.
I budem silno ružna kad prođem mojom ulicom i tamo nema nikoga. nitko ne sjedi na bančićima ispred teških portuna, nitko ne pjeva na pjaceti, nitko ne igra moru ni šah. Nema ih. Nikoga.
Neki novi ljudi, rabijatni, namrgođeni, nadrkani, okupirali su moju ulicu. Ne zato da bi sjedili na kantunu, ne zato da bi igrali tombolu ili moru u kantunu ispred zgrade broj 3, nego da bi žurili, sudarali se u žurbi, ne odzdravljali na pozdrav.
I ne mogu da ne budem tužna i osjetim kao da sam progutala balon koji će se možda probušiti i pustiti zrak a možda neće nego će ostati dovijeka tvrd u utrobi.
I ne mogu da ne osjetim kako nešto ljutito udara u glavu kad se sjetim njega, đubreta bezobraznog. Ne osjetim toliko tugu koliko ljutnju, bijes, želju da lupim nešto, navalu adrenalina nakon kojeg slijedi patos, pad na pod, saznanje da sam stalno na tom podu i samo mislim da sam se podigla. A kakva sam cura bila! Nitko mi nije mogao staviti soli na rep! I pustim suzu za tom curom, oplakujem tu mladu ženu punu vrlina i punu života koju je ubio taj razmaženi napuhani sin seoske vlastelinke, taj čovjek kojeg je srela nesretnim slučajem, i pustim opet suzu, dvije, pet, ovaj put sama nad sobom. Pa se tješim, ajd, neka, barem imam za čim plakat.
Putem na posao i s posla, svaki dan prođem kraj našeg kvartovskog fejsbuka, oglasnog panoa punog osmrtnica. Sve su mi bliža godinama lica na tom fejsu. Sve ih više prepoznajem. Odlučim da ću sutra proći ne osvrnuvši se, al opet ne da mi, zaustavi me. Čitam. Gledam. I ne mogu da ne pustim uzdah i klonu mi ramena od pitanja bez odgovra: o ne, pa kako, pa zašto.
Znam ja da to nije dobro, toliko tuge nositi sa sobom. Dati joj svoju utrobu da po njoj rovari. Znam da šteti zdravlju. I tijelu. I duši. I ne vodi dobrome. Možeš obolit od previše jada. Al, eto.
komentiraj (8) * ispiši * #
16
utorak
lipanj
2020
Priručnik za nesanicu - drugi dio
Svakako, uspješna metoda za nesanicu je jesti kasno. Jesti, to znači staviti nešto u usta i progutati. Jesti ne znači samo ono po bon-tonu, sjesti za stol, izvaditi jelo na tanjur, jesti lijepo priborom za jelo. Jesti znači i otvoriti vrata frižidera i staviti nešto u usta. i progutati. I samo jedan zalogaj, i još jedan, hajde, najviše dva. Tri. Naročito ako je to pašteta od tunjevine s češnjakom. I ako imate refluks. I gastritis. Smažite nešto neprimjetno, s nogu. To je odlična metoda za nesanicu.
komentiraj (0) * ispiši * #
14
nedjelja
lipanj
2020
A sad, ozbiljno...
Reći ću vam što ne razumijem. Ako netko razumije, molim da mi objasni, jer zaista me kopka...
TV program ne razumijem. PRed spavanje volim pogledati TV program. Previše sam lijena sama birati filmove s neke videoteke pa volim vidjeti što su ponudili na TV programu, isto kao što radije slušam radio i dopuštam da me DJ Šošo iznenadi svojim izborom nego da sama biram
Film za filmom ružne scene, odvratno nešto, pol filma držim ruku preko očiju i virim je ružna scena prošla da mogu maknuti ruku. Tko smišlja takve filmove, zapitaš se, otkud ljudima takva mašta. Fabula, scene, scenografija, nešto što bi trebalo da se svima gadi, svima normalnima. Gađenje, zgražanje, strah, to izazivaju ti filmovi u gledateljima, umjesto da ih na večer oplemene nekom poantom, nekom idejom za san. Ali ne, film za filmom, ubojstvo za ubojstvom, luđak za luđakom, zločinac za zločincem, razredano tijelo na stolu, glavni lik drži u rukama nečiju glavu, srce, jetru, krvave iznutrice pored kojih glumci koji glume patologe jedu sendviče kao da to nije ništa jer je vrijeme marende na poslu, igraju ulogu kao da je sasvim normalno biti tu i raditi to što se radi. Kasapiti ljude. Scene, kad su u živo, na kojima studenti medicine padaju u nesvijest.
Ne razumijem kreatore TV programa, koji točno znaju kako su se pripremali vojnici za vijetnamsko ratovanje gledanjem istih takvih scena i filmova, i znaju kako se vrši psihički utjecaj na ljude. Oni znaju. Učili su to, studirali. Piše to u knjigama.
Crkve su pune ljudi okićenih križevima, novine pune ljudi kojima su usta puna pameti i domovine, i baš sam se ja našla upirati prstom u takva pitanja ?
Ili ja možda pretjerujem?
Možda su udžbenici u kojima su lekcije kako utjecati na mase bili puni pogrešnih teorija?
Ako TV ima pedagoški utjecaj, a ima jer smo ga upravo potvrdili korištenjem TV-a u obrazovanju, kako objasniti izbor filmova u ranim večernjim terminima? Baš kad sjednem na kauč i dignem noge na stolić kad nikog nema doma da me vidi s nogama na stoliću (inače, ljutim se kad netko digne noge na stol, božesačuvaj, nepristojno i nehigijenski), i baš krenem završiti uspješan dan, slatko uzdahnem i krenem pritiskati po daljinskom: ubojstvo tamo, ubojstvo vamo, crijeva vamo, kost viri iz mesa tamo...Otvorim internet portale, ako nema ubojstvo iz naše zemlje, onda bar neko iz najudaljenijeg kutka svijeta, ili neka masovna nesreća, ili barem neki gmaz koji se nekom tamo negdje daleko sakrio negdje, pa te ta vijest potakne da zaviruješ ispod madraca, digneš jastuk svaki put prije nego legneš i ta radnja postane tvoj novi opsesivno-kompulzivni poremećaj , i ne da ti da se slatko rastegneš na svojem kauču.
Eto, ne razumijem glavnog urednika TV programa i sve one koji bi po svojem pozivu trebali djelovati. Jer u radno vrijeme brinu o ljudskim dušama, o psihičkom zdravlju, o odgoju, o ljudima....
komentiraj (3) * ispiši * #
Ovo nije pjesma
Bacio je mreže,
eksplodirala je sreća u mojem prsnom košu
evo zlata, srebra, svjetlosti,
ljubit će me
zveckat će čaše zvonko.
Ljubiti će!
Sad po sebi kopam
tražim mreže satkane od tame ljepljive
između crijeva, želuca i jetre
gdje se taru i krckaju kosti
unutra
duboko
Duboko u uskom grlu boce zapeli su snovi
usireni
A htjeli su teći
slijevati se
zalijevati travnjake s tratinčicama za djecu
I ništa, tajac
Prevara stare zvijeri
hobotnice s pipcima od hrđe
kao ražnjiće mekog mesa nataknuo nas je na svoje pipke
nas, zvjezdane letače sapeo je
mi da ne letimo?
otkud snaga starom stroju?
Ma čim lupih šakom o stol
izvrnut će se čarape
izokrenuti kao svemir, naopako
blato će nestati u crnoj rupi, bezdanu,
iznutrica lice pokazati će Suncu
i prhuti u nebo čisto plavo
visoko
dokle seže najviša ptica
raširit će krila kao šator
kao kišobran
kao jaje od čistog zlata
i kliktati i zvoniti do kraj beskraja
Ispod ovog svoda
ispod duge zrak miluje lice
i mirise donosi vjetar s mora
kokos i trešnje i morska trava
miriše po motaru, božjem sjemenu
koža vrela od sunca
miris iz nosa upao baš u dušu
Pogle´, đubre, što je napravilo
umjesto da porotrči ispod duge
otvaram oči
komentiraj (2) * ispiši * #
12
petak
lipanj
2020
Zašto je kod mene tako kako je
Ja sam jedna strašljivica. Bojim se. Objaviti nešto, to je isto kao da idem na nudističku plažu. Nemam ja ništa pritov nudista, dapače, divim im se istim žarom kojim se divim piscima koji mogu ogoliti svoje duše, izvrnuti svoju nutrinu na van kao čarapu kad se okrene naopako. Divim se drugima al ja nemam muda (ok, žene nemaju muda, al zna se na što mislim, ne?) Objaviti nešto, konkretno, bitno, to je kao da voziš 160 na sat bez kacige, bez naočala, jedna te mušica može izbaciti iz sedla i ciao Pipi!
Da pišem o sebi, jadnoj nemiloj koja živi u zmajevom gnijezdu glumeći da nije ptica koja je po svojem DNK zmajska poslastica, to bi bilo samootkrivanje zmajevima, opasnima.
A vidim ja, i drugi vide i znaju a šute, šutke gledaju zle budale i misle, vidi budale, i vide kud idu al opet misle, ma neće valjda. Svi šute. I šta ćeš s budalama, ne možeš ti njima ništa dokazat. Nepobjediva je glupost. I zloba. Tu i tamo netko grakne, zapišti, i ništa.
Svih je strah reći da ne misle isto kao razulareni opaki tipovi koji mašu kurcima i transpanetima, pišu grafite po zgradama i proizvode jako puno dima s tim svojim bakljama po stadionima.
I bojim se reć da nam nisu svima djedovi bili ustaše, da nam ni jedan od predaka nije bio kolaboracionist ni fašist, (pobogu, tko je onda oslobodio ovu zemlju o fašizma i tko je bio saveznik pravednicima i pobjednicima WW2 ?!?I brate, koliko je bilo tih ustaša,što ih je više umrlo od starosti to ih nekako više ima) I bojim se reći da nam uopće nije bilo mračno, da su naše zavjese bile moderne, lepršave, kupljene u Trstu na Piazza Barierra Vechia. I Da smo imali jogurta svake vrste, i voćnog, i da smo pilCoca Colu i pušili Camel i Marlboro kojeg smo jednom mjesečno kupovali po par šteka u Duty Free na hidrogliseru za Veneziu. I bojim se reći da nam je svanulo, al se nije razdanilo.
I bojim se reći da nismo manje ispravni mi koji ne mislimo jednako kao oni što su sebe proglasili mjerilom za domoljublje, istinu i pamet. I da ja nisam nacionalno neosviještena ako stalno ne mašem barjakom i nisam okačila šahovnicu s pogreškom iznad bračnog kreveta. I da nisam antikrist ako se ne kitim križevima. I da mi nitko nije branio da idem u crkvu i da me nitko nije tjerao da idem u partiju. I da mi u predsjedništvu omladine nismo imali nikakve privilegije nego samo puno više posla. I da sam unuka i dijete i nećaka i sestrična partizana, logoraša iz koncentracijskih logora, i da mi nitko ništa na taj račun nije dao, nit me upisao me u školu, nit zaposlio, nit mi je dao društveni stan da ga poslije za male pare otkupim, nego sam baš zbog toga morala biti udarnik. I bila sam. I nije mi ništa falilo.
Čak i ovdje, ovako anonimmno, bojim se napisati.
Ne samo da me strah napisati i potpisati imenom i prezimenom, mene je to strah reći bilo gdje. Na sastanku. Na kavi. U razgovoru sa susjedom kraj plota Bilo gdje. Da tko ne čuje. Da tko ne čuje da sam antifašist, da nisam za liberalni kapitalizam, da nisam nacionalist, šovinist, da ne mrzim ni Srbe ni Cigane ni Židove, a svejedno sam Hrvatica i katolkinja. Bojim se.
Da ne izgubim posao, da moja djeca ne izgube prilike, da moje rodbina ne bude stalno neizabrana, da mi tko ne podmetne kao što su podmetnuli drugima koji nisu držali jezik za zubima.
I nije da samo ja nemam muda. Ljudi oko mene koji brinu o meni srkivečki me povlače za rukav i šaptom me ušutkavaju, s puno više straha i opeza nego su me ti isti ljudi ušutkavali prije tridesetak godina na sastancima kad sam htjela potaknuti demokratsku raspravu o demokratskim pitanjima.
Najbolje da ja pišem recepte za džemove i pjesme o neuzvraćenoj ljubavi, da pravim kipiće od keramike. To nije opasno. Možda.
komentiraj (13) * ispiši * #
08
ponedjeljak
lipanj
2020
Sabotiranje turizma?
Piše Index. hr da Austraijanci sabotirajuaju hrvatski turizam. Pa da Mađari sabotiraju hrvatski turizam.
Zašto bi Austrijanci sabotirali hrvatski turizam? Ili Argentinci? Ili Mađari? Koji hrvatski turizam? Pol apartmana koji se iznajmljuju su stanovi u vlasništvu stranaca. Hotela u vlasništvu Hrvata gotovo da i nema. Zašto bi Autsrijanci sabotirali da austrijski turisti dođu u austrijske hotele na hrvatskoj obali? Nisu valjda blesavi! Ili Index.hr misli da mi ne znamo čiji su hoteli, apartmani, kampovi? I ne sjećamo se pošto su prodani? Privatizirana narodna imovina? Hrvatskog naroda. Od strane hrvatskih domoljuba. Toliko domoljubnih domoljuba da su morali pregaziti sve granice i crte, naročito desne crte, dok su prodavali strancima sve što su stranci tražili da se proda.
I tko će poslije izbora vladati Hrtvatskom? Kao i do sada, onaj, čija je zemlja, vlada zemljom.
Čija je zemlja Hrvatska? Čije su parcele, stanovi, kuće, hoteli, autokampovi, šetnice uz more?
komentiraj (3) * ispiši * #
