Nezdrave stvari

Znam ja da nije dobro za zdravlje toliko tuge nositi sa sobom, kao bisage, jednu naprijed drugu na leđima. Al ne mogu da se ne sjetim svakih dva tri sata smijeha mog tate, njegovih doskočica, glatkoće kože kad se svježe obrije, mirisa njegove staračke kape i dobrotu do neba koju je imao za mene. Ne samo za mene, al za druge me trenutno ne briga, sjećam se dobrote i brige koju je imao za mene.
I ne mogu da ne pustim suzu, dvije. Petnaest godina ga nema. Nisam dijete. Ja sam velika cura. Al mi silno fali moj tata. Što više upoznajem ljude, to mi više nedostaje moj dobri tata.
I mama mi nedostaje I njezin dodir na mom licu, nadlanicom ,ne dlanom jer su joj dlanovi bili uvijek ispucani, od bure, od vode, nadlanicom da me ne ogrebe. I sve nade koje je u mene polagala, i svo povjerenje koje je u mene imala, i svo povjerenje i poštovanje i ono veličanje i preuveličavanje mene i mojih postignća i mojih kvaliteta koje mi je išlo ponekad na živce. I njezin blagi osmijeh bez pokazivanja zubiju jer nije to baš primjereno običnim ženama da keze zube kao neke glumice. Fali mi. I ne mogu da ne osjetim čvor u prsima. Dvadeset godina je nema. Fali mi sve više. Vidim se stalno pred očima, u oblačiću u lijevom uglu oko pola metra iznad moje glave, kao na 10 sati. A tata je na desnoj strane oko 1 sat.

I taj moj nesretni brat, koliko sam ga voljela a on mene baš i nije. Ili možda ipak je ali je imao veću misiju zadovoljiti neutaživu. I nema ga. Rekla sam mu neke lipe riči, da sam ga volila, da mi je falio i dok je bio živ, rekla sam mu, al mogla sam još dvi tri.
I moje none, sirote starice, brižne, meke, izlizane kao istrošeni lancuni koji samo što se nisu razderali al se još drže, nagrišpane, drhturave, pogurene. S nečim važnim i tajnim za mene u džepu pregače, izmrvljenim ili omekšanim od dugog čuvanja. Ne mogu da ne budem tužna, ridala bih nad njihovim životom. Nad naivnom neukom dobrotom, kakva može postojati samo u prošlim vremenima. Nema nikog tko bi prema meni bio tako dobar. Ni tako ni puno manje, ni mrvicu, ništa.
I ne znam jesam li tužna jer nema njih , baš njih,ili jer nema nikog drugog tko bi bio poput njih, jer su umrli i oni što su nisu umrli. Ili ih je netko ubio. U pojam.
I budem silno ružna kad prođem mojom ulicom i tamo nema nikoga. nitko ne sjedi na bančićima ispred teških portuna, nitko ne pjeva na pjaceti, nitko ne igra moru ni šah. Nema ih. Nikoga.
Neki novi ljudi, rabijatni, namrgođeni, nadrkani, okupirali su moju ulicu. Ne zato da bi sjedili na kantunu, ne zato da bi igrali tombolu ili moru u kantunu ispred zgrade broj 3, nego da bi žurili, sudarali se u žurbi, ne odzdravljali na pozdrav.
I ne mogu da ne budem tužna i osjetim kao da sam progutala balon koji će se možda probušiti i pustiti zrak a možda neće nego će ostati dovijeka tvrd u utrobi.
I ne mogu da ne osjetim kako nešto ljutito udara u glavu kad se sjetim njega, đubreta bezobraznog. Ne osjetim toliko tugu koliko ljutnju, bijes, želju da lupim nešto, navalu adrenalina nakon kojeg slijedi patos, pad na pod, saznanje da sam stalno na tom podu i samo mislim da sam se podigla. A kakva sam cura bila! Nitko mi nije mogao staviti soli na rep! I pustim suzu za tom curom, oplakujem tu mladu ženu punu vrlina i punu života koju je ubio taj razmaženi napuhani sin seoske vlastelinke, taj čovjek kojeg je srela nesretnim slučajem, i pustim opet suzu, dvije, pet, ovaj put sama nad sobom. Pa se tješim, ajd, neka, barem imam za čim plakat.
Putem na posao i s posla, svaki dan prođem kraj našeg kvartovskog fejsbuka, oglasnog panoa punog osmrtnica. Sve su mi bliža godinama lica na tom fejsu. Sve ih više prepoznajem. Odlučim da ću sutra proći ne osvrnuvši se, al opet ne da mi, zaustavi me. Čitam. Gledam. I ne mogu da ne pustim uzdah i klonu mi ramena od pitanja bez odgovra: o ne, pa kako, pa zašto.

Znam ja da to nije dobro, toliko tuge nositi sa sobom. Dati joj svoju utrobu da po njoj rovari. Znam da šteti zdravlju. I tijelu. I duši. I ne vodi dobrome. Možeš obolit od previše jada. Al, eto.