Ja sam jedna strašljivica. Bojim se. Objaviti nešto, to je isto kao da idem na nudističku plažu. Nemam ja ništa pritov nudista, dapače, divim im se istim žarom kojim se divim piscima koji mogu ogoliti svoje duše, izvrnuti svoju nutrinu na van kao čarapu kad se okrene naopako. Divim se drugima al ja nemam muda (ok, žene nemaju muda, al zna se na što mislim, ne?) Objaviti nešto, konkretno, bitno, to je kao da voziš 160 na sat bez kacige, bez naočala, jedna te mušica može izbaciti iz sedla i ciao Pipi!
Da pišem o sebi, jadnoj nemiloj koja živi u zmajevom gnijezdu glumeći da nije ptica koja je po svojem DNK zmajska poslastica, to bi bilo samootkrivanje zmajevima, opasnima.
A vidim ja, i drugi vide i znaju a šute, šutke gledaju zle budale i misle, vidi budale, i vide kud idu al opet misle, ma neće valjda. Svi šute. I šta ćeš s budalama, ne možeš ti njima ništa dokazat. Nepobjediva je glupost. I zloba. Tu i tamo netko grakne, zapišti, i ništa.
Svih je strah reći da ne misle isto kao razulareni opaki tipovi koji mašu kurcima i transpanetima, pišu grafite po zgradama i proizvode jako puno dima s tim svojim bakljama po stadionima.
I bojim se reć da nam nisu svima djedovi bili ustaše, da nam ni jedan od predaka nije bio kolaboracionist ni fašist, (pobogu, tko je onda oslobodio ovu zemlju o fašizma i tko je bio saveznik pravednicima i pobjednicima WW2 ?!?I brate, koliko je bilo tih ustaša,što ih je više umrlo od starosti to ih nekako više ima) I bojim se reći da nam uopće nije bilo mračno, da su naše zavjese bile moderne, lepršave, kupljene u Trstu na Piazza Barierra Vechia. I Da smo imali jogurta svake vrste, i voćnog, i da smo pilCoca Colu i pušili Camel i Marlboro kojeg smo jednom mjesečno kupovali po par šteka u Duty Free na hidrogliseru za Veneziu. I bojim se reći da nam je svanulo, al se nije razdanilo.
I bojim se reći da nismo manje ispravni mi koji ne mislimo jednako kao oni što su sebe proglasili mjerilom za domoljublje, istinu i pamet. I da ja nisam nacionalno neosviještena ako stalno ne mašem barjakom i nisam okačila šahovnicu s pogreškom iznad bračnog kreveta. I da nisam antikrist ako se ne kitim križevima. I da mi nitko nije branio da idem u crkvu i da me nitko nije tjerao da idem u partiju. I da mi u predsjedništvu omladine nismo imali nikakve privilegije nego samo puno više posla. I da sam unuka i dijete i nećaka i sestrična partizana, logoraša iz koncentracijskih logora, i da mi nitko ništa na taj račun nije dao, nit me upisao me u školu, nit zaposlio, nit mi je dao društveni stan da ga poslije za male pare otkupim, nego sam baš zbog toga morala biti udarnik. I bila sam. I nije mi ništa falilo.
Čak i ovdje, ovako anonimmno, bojim se napisati.
Ne samo da me strah napisati i potpisati imenom i prezimenom, mene je to strah reći bilo gdje. Na sastanku. Na kavi. U razgovoru sa susjedom kraj plota Bilo gdje. Da tko ne čuje. Da tko ne čuje da sam antifašist, da nisam za liberalni kapitalizam, da nisam nacionalist, šovinist, da ne mrzim ni Srbe ni Cigane ni Židove, a svejedno sam Hrvatica i katolkinja. Bojim se.
Da ne izgubim posao, da moja djeca ne izgube prilike, da moje rodbina ne bude stalno neizabrana, da mi tko ne podmetne kao što su podmetnuli drugima koji nisu držali jezik za zubima.
I nije da samo ja nemam muda. Ljudi oko mene koji brinu o meni srkivečki me povlače za rukav i šaptom me ušutkavaju, s puno više straha i opeza nego su me ti isti ljudi ušutkavali prije tridesetak godina na sastancima kad sam htjela potaknuti demokratsku raspravu o demokratskim pitanjima.
Najbolje da ja pišem recepte za džemove i pjesme o neuzvraćenoj ljubavi, da pravim kipiće od keramike. To nije opasno. Možda.
Post je objavljen 12.06.2020. u 18:26 sati.