Ovo nije pjesma

Bacio je mreže,
eksplodirala je sreća u mojem prsnom košu
evo zlata, srebra, svjetlosti,
ljubit će me
zveckat će čaše zvonko.
Ljubiti će!
Sad po sebi kopam
tražim mreže satkane od tame ljepljive
između crijeva, želuca i jetre
gdje se taru i krckaju kosti
unutra
duboko

Duboko u uskom grlu boce zapeli su snovi
usireni
A htjeli su teći
slijevati se
zalijevati travnjake s tratinčicama za djecu

I ništa, tajac

Prevara stare zvijeri
hobotnice s pipcima od hrđe
kao ražnjiće mekog mesa nataknuo nas je na svoje pipke
nas, zvjezdane letače sapeo je
mi da ne letimo?
otkud snaga starom stroju?

Ma čim lupih šakom o stol
izvrnut će se čarape
izokrenuti kao svemir, naopako
blato će nestati u crnoj rupi, bezdanu,
iznutrica lice pokazati će Suncu
i prhuti u nebo čisto plavo
visoko
dokle seže najviša ptica
raširit će krila kao šator
kao kišobran
kao jaje od čistog zlata
i kliktati i zvoniti do kraj beskraja

Ispod ovog svoda
ispod duge zrak miluje lice
i mirise donosi vjetar s mora
kokos i trešnje i morska trava
miriše po motaru, božjem sjemenu
koža vrela od sunca
miris iz nosa upao baš u dušu

Pogle´, đubre, što je napravilo
umjesto da porotrči ispod duge


otvaram oči